Klasični i suvremeni Mozart

Nakon uspjeha Figarova pira u Pragu Mozart je dobio narudžbu za novu operu pa je 29. listopada 1787. premijerno, s velikim uspjehom, izveden Don Giovanni, koji je dugo punio kazalište, iako skladatelj od uspjeha djela nije uspio financijski profitirati pa je i umro u velikoj bijedi.

Nova vizualnost riječkog Don Giovannija / / Snimio Davor Šokčević

Od prvoga takta uvertire na riječkoj premijeri osjetio se pozitivan naboj izvođača, topla vibra koja je sigurno i posve neopazice prešla na publiku očaranu osebujnošću Mozartove glazbe. Orkestar pod rukom razigranoga maestra Villea Matvejeffa vjerno je dopunjavao izražajnost melodičke linije pjevača kao i razvedenost i kompleksnost likova koje tumače. Bilo bi teško izdvojiti bilo koga od osam solista, svi su bili uživljeni, opušteni, glumački razigrani, raspjevani i besprijekorno točni. Mladi i veoma daroviti izvođači Slavko Sekulić kao Il Commendatore, Leon Košavić kao Masetto, Ilijana Korać kao Zerlina i posebno glumački uvjerljiv Marko Fortunato kao Don Ottavio predstavili su suptilno izrađene likove obogaćene velikom energijom igre, čistoćom glasovne izvedbe i ležernom razigranom mladošću. Krasnim zapjevima i snažnom glasovnom izražajnošću predstavile su se i dvije sopranistice, Marjukka Tepponen kao Donna Anna i Kristina Kolar kao Donna Elvira. Ipak, posebne čestitke Walterriju Torikkuu u naslovnoj ulozi Don Giovannija kao utjelovljenju nagona koji se ne da i ne želi obuzdati i Siniši Štorku kao njegovu pokornom slugi Leporellu koji mu uvijek bezrezervno pomaže u njegovim bezdušnim pothvatima. Walterri Torikku s nevjerojatnom je lakoćom stvorio začudan glumački lik upotpunjen izvrsnim pjevačkim izrazom, koji je bez trenutka stanke plijenio pozornost publike, a Siniša Štork savršenom je glasovnom interpretacijom vladao scenom. Puna tri sata obojica su na pozornici bili aktivni i glumački i pjevački, bez zamora i glasovnog pada.

Dojmljivu predstavu možda je poremetila tek nedovoljna maštovitost oblikovanja svjetla, koju potpisuje Dalibor Fugošić. Jer svjetlo je trebalo pratiti radnju zanimljivije i obojiti ogoljenu scenu koja je takva, gotovo radna, imala pravu funkciju u cjelokupnoj redateljskoj zamisli. Treba naglasiti i da su kostimi Manuele Paladin Šabanović svrsishodan spoj današnjih casual odjevnih predmeta i karakterističnih elemenata odjeće Mozartova vremena.

Vizualnost opere obogaćena je dvama ekranima sa snimkama kamera iz publike, prostora iza scene i mobitela na samoj sceni, pa gledatelj uživa u aspektima igre koju inače sa sjedalica u klasičnoj izvedbi nikada ne vidi, što se posebno odnosi na krupne kadrove pjevača, čime se otkriva njihov izniman glumački potencijal. Pjevači su smješteni ne samo na sceni, oni su u publici u parteru, u ložama, pa se stvara zanimljiva zvučna kulisa, vrlo prirodna uhu gledatelja. Redatelj Erik Söderblom smjestio je Don Giovannija u današnje vrijeme kao priču optimizma i pesimizma, predstavljajući svijet ogrezao u besćutnosti, ali Mozartova glazba vraća svjetlost i boju, prevladava tugu i otvara vrata smijehu. Jer sve je u životu relativno, a radost i smijeh ostaju zapisani kao traka svjetlosti koja daje nadu.

Bila je to izvedba u skladnom spoju klasične glazbene partiture i suvremene inscenacije, dosad neviđena na našim pozornicama. Rijeka je dobila opernu predstavu koja je doživjela burne ovacije u kazalištu Ivana pl. Zajca, a može se prikazati na bilo kojoj europskoj pozornici.