Hrvati dugo žive, a malo rade

Mirovinski su sustavi u cijelom svijetu u krizi, ali postoji bitna razlika u krizi mirovinskih sustava u razvijenim industrijskim državama, državama u razvoju i državama u (post)tranziciji. Dok je kriza mirovinskih sustava u visokorazvijenim državama nešto blaža, mirovinski sustavi u (post)tranzicijskim državama nalaze se praktično pred stečajem ili gotovo pred kolapsom. Postojeći javni sustavi mirovinskog osiguranja u zemljama tranzicije koji se financiraju iz tekućega dohotka često nisu u mogućnosti zadovoljiti nastale obveze prema velikom broju umirovljenika (koji pojedinačno primaju vrlo male mirovine, dok su doprinosi za mirovinsko osiguranje vrlo veliki), što nužno stimulira prelazak u neslužbeno gospodarstvo i zapošljavanje na crno.

Dva su temeljna razloga tomu: demografski i financijski. Oni su međusobno usko povezani. U ovom tekstu posebnu pozornost želim posvetiti demografskim odrednicama problema mirovinskoga sustava. Općenito, starenje stanovništva, što je fenomen prisutan u svim razvijenim zemljama, koji treba razdvojiti od biološkog starenja, temeljni je uzrok povećanog pritiska na sredstva mirovinskih fondova.

Promijenjen izgled dobne piramide (procjena Državnog zavoda za statistiku)

Hrvatska sve starija

Starenje stanovništva nastaje zbog produljenja očekivanoga trajanja života i smanjenja nataliteta, dakle broja novorođenih. Očekivano trajanje života u Europskoj Uniji u pedeset godina povećalo se za oko pet godina, a do 2060. moglo bi narasti još za šest do sedam godina. Tako je prema podacima Svjetske banke (World Development Indicators, 2010) prosjek očekivanoga trajanja života za stanovnike petnaest „starih“ članica Europske unije 2008. iznosio 78 godina za muškarce i 83 godine za žene, a prema Državnom zavodu za statistiku u Hrvatskoj je iste godine bio 72 godine za muškarce i 80 godina za žene. Zahvaljujući duljem očekivanom trajanju života – što je civilizacijski napredak ponajviše vezan uz bolju prehranu, unapređenje zdravstvene zaštite i kvalitetniji život – jako se povećala prosječna dob stanovništva Hrvatske. Dok je ona 1981. i 1991. iznosila 35,4 i 37,2 godine, 2001. povećala se na 39,3 godina, a 2011. na 41,7 godina (39,9 godina muškarci i 43,4 godina žene). U razmjerno kratku razdoblju od 1953. do 2011. prosječna dob ukupnoga stanovništva Hrvatske povećala se za punih jedanaest godina (kod žena čak 11,5 godina). To je povećanje bilo nešto usporeno u međupopisnim razdobljima 1961–1971. i 1971–1981, a nakon toga vidljivo je ubrzano starenje stanovništva. Godine 2011. u odnosu na prethodni popis prosječna dob stanovništva povećala se gotovo za dvije i pol godine.

Može se sa sigurnošću procijeniti kako će se u Hrvatskoj i nadalje nastaviti produljenje očekivanoga trajanja života i starenje ukupnog stanovništva. Tako se udio stanovništva starijeg od 65 godina povećao s 11,9 posto u 1991. na 15,7 posto u 2001, s procjenama na oko 25–32 posto do 2051. Prema projekcijama do 2060. očekuje se povećanje broja stanovnika sa 65 i više godina za 300.000 osoba te bi ono činilo više od trećine ukupnoga stanovništva. Slijedom navedenog došlo je do promjene dobne piramide, a približno sredinom 21. stoljeća dobna piramida izgledat će kao urna – bit će šira u gornjem dijelu nego u donjem.

Indeks starenja i koeficijent starosti, popisi 1953–2011. (izvor: Državni zavod za statistiku)

Smanjivanje nataliteta očituje se u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata te dok je stopa nataliteta iznosila 23,2 promila u prvoj polovici 1950-ih, nakon samo dvadeset godina pala je ispod 15 promila. Hrvatska je tada zabilježila stopu prirodnoga prirasta (razlika nataliteta i mortaliteta) od 3,8 promila i stopu fertiliteta (broj rođene djece po ženi u fertilnoj dobi) od 1,83. Tako je prema tim pokazateljima Hrvatska već 1970, iako gospodarski nerazvijenija, bila među zemljama koje su imale najnižu razinu pokazatelja reprodukcije stanovništva. U razdoblju 1990–2010. nastavio se dotadašnji trend smanjivanja nataliteta i fertiliteta, a zbog Domovinskoga rata navedena kretanja još su se i pogoršala. Promjene u smjeru kretanja stope nataliteta i ukupne stope fertiliteta uglavnom su istosmjerne i pokazuju za obje stope dalje smanjenje.

Višestruko smanjivanje prirodnoga priraštaja u duljem razdoblju narušava reproduktivnu sposobnost populacije Hrvatske. Stanovništvo Hrvatske približilo se momentu kada se prirodnim putem više ne može osigurati ni stagnacija ukupnoga stanovništva te je u 2013. prirodni prirast bio negativan i iznosio 10.447 osoba. Na temelju dosadašnjih spoznaja ne može se očekivati povećanje stope nataliteta, već će zbog starije dobne strukture stanovništva doći do blaga porasta stope mortaliteta. To pak djeluje na dalje snižavanje prirodnoga priraštaja te je Hrvatska u nekoliko godina bilježila negativno prirodno kretanje. Kao posljedica smanjivanja nataliteta i produljivanja očekivanoga trajanja života, povećao se udio stanovništva starijeg od 65 godina izražen dvama pokazateljima, kako pokazuje tablica.

Indeks starenja jest postotni udio osoba u dobi od 60 i više godina u odnosu na broj osoba u dobi od 0–19 godina. Indeks veći od 40 posto ukazuje na proces starenja stanovništva. Udio stanovništva starijeg od 60 godina u Hrvatskoj neprestano raste te se sa 115 posto približio udjelu koje staračko stanovništvo ima u razvijenim europskim zemljama. Koeficijent starosti jest postotni udio osoba od 60 i više godina u ukupnom stanovništvu. Osnovni je pokazatelj razine starenja, a kad prijeđe 12 posto, smatra se da stanovništvo ulazi u proces starenja. Od 1953. koeficijent starosti se više nego udvostručio i sada iznosi 24,1 posto.

Utjecaj na mirovinski sustav

Sve navedeno ima mnoge nepovoljne utjecaje, prije svega vezane uz tržište rada i mirovinske rashode. Hrvatska općenito ima nisku stopu aktivnosti i zaposlenosti stanovništva, ali posebice su niske stope aktivnosti i zaposlenosti starijega stanovništva. Iako je zakonska dob za odlazak u mirovinu 65 godina za muškarce i nekoliko godina manje za žene (izjednačit će se 2030), prema podacima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje kod nas se još odlazi razmjerno rano u mirovinu s nepunim brojem godina radnog staža, posebice kod invalidskih mirovina. Svega 13,6 posto umirovljenika ima radni staž 40 i više godina (21,2 posto muškaraca i 8,0 posto žene).

Najkraće rečeno, živimo razmjerno dugo, a rano odlazimo u mirovinu, tako da je prilično dugo razdoblje njezina korištenja: kod žena gotovo dvadeset godina, a muškaraca oko dvanaest. Iako su mirovine prilično male, velik broj umirovljenika uvjetuje znatna izdvajanja za mirovinske rashode, koja iznose više od 11% BDP-a s tendencijom rasta. Zbog nedostatnih doprinosa to iziskuje velike transfere iz državnog proračuna, što izravno pogoršava proračunski deficit. Iako se prema projekcijama u Hrvatskoj neće znatnije povećati broj umirovljenika koji su rođeni u baby-boom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata – jer su mnogi od njih već u mirovini – potrebno je sustavno raditi na zadržavanju starijih osoba u svijetu rada jer će se time smanjiti mirovinski rashodi, a uskoro će i nedostajati radnika posebice imajući na umu negativne demografske trendove.