Glatka naracija i uvjerljiv crtež

Poveznice su stripa i književnosti dugotrajne i razgranavaju se barem u nekoliko odvojaka. Razvoj jezika stripa najizravnije se oslanjao o slikarstvo, ilustraciju, književnost i film. I u ranijim razdobljima posezao je za adaptacijama književnih predložaka, no vrlo su rijetko bila posrijedi djela kojih se kvalitativna razina mogla usporediti s izvornicima. Kao iznimka može nam poslužiti hrvatski strip u čijem bogatom opusu lako nalazimo povelik broj visoko vrednovanih ostvarenja nastalih kao prilagodba manje ili više znamenitih književnih naslova.

Stranica iz stripa  Atentat

Stripovski oblik grafičke novele znatno je pridonio približavanju dvaju narativnih jezika, a o autorskim pristupima devete umjetnosti književnosti moglo bi se zasigurno ispisati i više gradiva nego što obuhvaća ovaj tekst posvećen adaptaciji uspjeloga romana Atentat (2005) s potpisom Yasmina Khadra, pseudonimom alžirskoga pisca Mohammeda Moulessehoula. Stripovsku prilagodbu objavljenu 2012. potpisali su scenarist Loïc Dauvillier te crtač i kolorist Glen Chapron. Dauvillier je sa scenarističkim radom započeo 2004, a Chapron s crtačkim 2009. No ako u Chapronovu stvaralačkome opusu bilježimo tek nekoliko naslova, Dauvillier je u razmjerno kratku razdoblju ostvario više desetaka scenarističkih predložaka, čime se uvrštava među najplodnije suvremene autore.

Neprestani izraelsko-palestinski sukobi

Ipak, u razmatranju književnoga predloška ne treba zaboraviti ni podatak da je roman zbog tematskoga sklopa i vrhunske izvedbe postao podatnom građom za niz prenošenja u raznovrsne umjetničke discipline. Tako je, osim stripa, za njime posegnuo i film (2011), kao i kazalište (2013). I nema dvojbe da je prelazak iz književnoga jezika u strip, film i književnost izrazito uspješan, jer film je nagrađen na nekoliko poznatih festivala, dok je predstava igrana u desetak država. Društvenim kontekstom neprestanih izraelsko-palestinskih sukoba, Atentat u središnjicu smješta Amina Džafarija, Arapina i naturaliziranoga Izraelca te hvaljenoga kirurga, koji nakon krvavoga atentata u jednome od gradskih restorana saznaje da je bombaš samoubojica bila njegova žena. Shrvan tim saznanjem postaje metom osvete susjeda, a zatim odluči pronaći one koji su ženu potaknuli na zlodjelo. Svjesni zahtjeva građe izvornika, Dauvillier i Chapron stripovskoj su prilagodbi romana zasigurno pristupili s punim poštovanjem, ali ne i impresionirani njegovim kvalitetama, uspjehom ili pak značajem. Roman od dvjesto i pedesetak stranica postao je strip od točno stotinu i pedeset tabloa. Autori ne zaziru od rekonstrukcija primjerenih obliku grafičke novele, ali prigodom sažimanja narativne građe ne izuzimaju ništa bitno.

Izd. Fibra, 2015.

Njihove su dramaturške promjene neznatne i tiču se prije svega razlika književnoga i jezika stripa. Razvidna je protočnost njihova stripa. Već u ekspoziciji Dauvillier i Chapron stavljaju središnji lik na nacionalno razmeđe, u dramsku situaciju u kojoj se zatječe uz pretpostavku teškoga društveno-povijesnoga konteksta. Dalja je razrada triju prijelomnih narativnih sastavnica izrazito precizna i odražava se u sveobuhvatnome razumijevanju zaleđa sukoba, nemogućnosti pomirenja i stoičkoga odnosa pojedinaca prema zatečenome stanju. Upravo središnji lik ne miri se s takvim zadanim društvenim postavkama, pa u djelovanju postaje nepodnošljiv Izraelcima i opasan militantnim palestinskim skupinama. Njegov je život pritom više puta ugrožen, prvobitni ga privrženici, osim profesionalne kolegice i prijateljice Kim odbacuju, a sam postaje svjestan društvenoga nasljeđa što ga je naturalizacijom odbacio. Naposljetku ipak ne doseže nikakvo osobno pročišćenje, upravo zbog činjenice da su okolnosti ženina stradanja razorile i same temelje egzistencijalnoga sklopa, pa nas ne čudi da u završnici strada prigodom jednoga od čestih napada. Apsurdnost je neprekidnoga i dugotrajnoga sukoba razvidna i podcrtava se mjestimičnim navodima o nerazlučivosti netrpeljivosti, svojevrsnu ratnom perpetuum mobile, nezaustavljivu žrvnju u kojem svatko može stradati.

Bez zauzimanja strana

Ne treba zaboraviti da ni književni izvornik, baš kao ni adaptacija u stripu, ne zauzimaju strane. Jasno im je da su društveni, povijesni i nacionalni uvjeti odveć složeni za svrstavanje bilo na izraelsku, bilo na palestinsku. Dauvillierova i Chapronova kritika zadanoga stanja razvidna je i nenametljivo prožima sudbinu središnjega lika.

Nije nimalo upitno da je Amin Džafari zbog svoga moralnoga i egzistencijalnoga habitusa zapravo gubitnik. Njegovo poštovanje ljudskoga života u opreci je sa shvaćanjima sukobljenih nacionalnih predznaka, pa mu je podjednako neshvatljiv svojevrsni rasni elitizam Izraelaca kao i svjetonazor Palestinaca u kojemu se bombaši samoubojice glorificiraju usprkos tomu što njihovo djelovanje rezultira nevinim žrtvama. Dakako, nije posrijedi djelo koje nameće prosudbe. Autorima je sasvim jasno da bi takvim postupkom stripu oduzeli višeslojnost, intenzitet, evokativnost. Ne zanemaruje se činjenica da je srž priče središnji lik i tragedija s kojom se pokušava, ali ne uspijeva nositi, upravo zbog širega društvenog konteksta koji ga određuje, usprkos nastojanjima. Svaka je situacija životna, niz likova nadilazi puke arhetipove i postaju uvjerljivi karakteri. Loïc Dauvillier spretan je scenarist koji sve sastavnice predloška uspješno pretapa u neraskidivu građu izrazito visokih dosega. Interakcije likova određene su karakterom i situacijama u kojima se zatječu, dijalozi su primjereni i ne pate ni od trunke zalihosti, a zaplet ne vrluda te ne gubi na intenzitetu. Kako Dauvillier ne primjenjuje stripovske didaskalije, pa ni unutarnja razmišljanja likova, sasvim se odmiče od izvornika, a tijek radnje i psihološki profil likova prepušta crtačkoj izvedbi Glena Chaprona.

Crtački minimalizam

Chapronov je stil nenametljiv i naoko suzdržan. Uistinu, u svome realizmu naginje stilizacijskim postupcima koji mjestimice dodiruju groteskno ili pak natruhe karikaturalnoga, ali ipak uz prevlast sintetičnosti poteza. Očigledno nesklon senzacionalnom i spektakularnom u izvedbi, Chapron se priklanja crtačkome minimalizmu, odnosno saznanju da je u čitateljevoj recepciji manje doista više, odnosno izmiče krajnostima intenzivnoga podražaja čitateljeve percepcije ekstravagantnim rješenjima kao i njezina slabljenja pružanjem viška podataka. U suglasju s čitateljem navodi ga na snažnije promišljanje iscrtanoga i dublje uranjanje u narativnu građu scenarija. Strukturalne nas postavke početno navode na interpretaciju klasične rešetke francusko-belgijskoga stripa od desetak strip-prizora podijeljenih u četiri vodoravne pasice. No Glen Chapron odveć je samosvjestan i nadaren autor da bi se ukalupio u prvobitnim postavkama, pa od prvoga do završnih tabloa zapažamo ritmičke iskorake sasvim skladno uklopljene u građu stripa. Takvi iskoraci nemaju samo ritmičku ulogu, nego i ugođajnu, dramsku ili pak evokativnu. Raskošan u variranju kadriranja i kompozicijskih postavki tabloa, Chapron se poigrava dinamikom, ali i čitateljevom percepcijom. Takva je učinkovitost osnažena i podatkom da su okviri prizora iscrtani bez uporabe ravnala pa je njihova blaga nesavršenost obol situaciji posvemašnje društvene i osobne neravnoteže, a podjednako je bitna uloga međuprostora, odnosno bjeline između kadrova i pasica, koji je sveden na najmanju moguću mjeru, čime se postiže učinak tjeskobe i zbijanja egzistencijalnoga prostora središnjega lika.

Vrlo uvjerljiv u iscrtavanju mizanscena i arhitektonskih rješenja, Chapron se pri uporabi boje odlučio za višeslojan pristup. Uloga je boje ocrtavanje prirode, ali i duševnoga stanja likova te dramsko-akcijskoga raspona. Apstrahiranje pri uporabi boje često je, primjerice zamalo posvemašnji nedostatak plave kod predočavanja neba, koje uglavnom ostaje bijelim. I ako je zamjetan udjel nekolicine tabloa bez iscrtanih prizora s tek kratkom rečenicom, posrijedi su to svojevrsne cezure snažnoga dojma te ujedno nenametljivi prelasci u sljedeći narativni segment. U samoj završnici Dauvillier i Chapron smanjenjem broja prizora po tablou naglašavaju apsurd ratnoga sukoba i stradanja nevinih, dok završna pogibija središnjega lika postaje gorko svjedočanstvo nemogućnosti tolerancije zaraćenih strana.

 Strip Atentat u izvedbi Loïca Dauvilliera i Glena Chaprona sjajna je adaptacija glasovitoga istoimenoga romana i vrhunsko ostvarenje stripa, čija se relevantnost, kvaliteta i snaga zacijelo neće smanjivati ni u godinama koje slijede.