Europska Unija djelo je katoličkih političara

Nadbiskup Želimir Puljić gotovo dvadeset godina bio je dubrovački biskup. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2010. za zadarskog nadbiskupa, a 2012. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, najviše institucije u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Slaveći srebrni jubilej biskupstva, nadbiskup Puljić govori o izazovima ekumenizma, neoliberalizma, sekularnih i protucrkvenih pokreta, duhovnosti i krize demokršćanstva u Europi. Razgovor vodimo upravo uoči posjeta pape Franje Bosni i Hercegovini, jedne od zemalja gdje se religija shvaća kao razdjelnica naroda.

Snimio Bernard Čović / Glas Koncila

Poštovani oče nadbiskupe, posjet pape Franje Sarajevu bremenit je značenjem jer papa dolazi u zemlju gdje je sve manje katolika i u vrijeme kada se vjerske različitosti shvaćaju kao simbol razdora među narodima. Podrijetlom ste iz Hercegovine, živjeli ste i djelovali u BiH. Koja je poruka Papina dolaska u Sarajevo?

Ne znam koju će poruku papa Franjo uputiti iz Sarajeva. Ljudski govoreći malo sam i znatiželjan što će iz Sarajeva poručiti. To je grad koji je postao simbol patnje čitave Europe u 20. stoljeću. A povezan je i s izbijanjem Prvoga svjetskog rata prije stotinu godina. Ratne slike i stradanja ljudi diljem Bosne i Hercegovine ostavile su potresan dojam na gledatelje diljem svijeta. Nije bez razloga kardinal Puljić izjavio kako mu je papa Franjo nakon izbora rekao, kad se predstavio da dolazi iz Bosne, iz Sarajeva, „a da, iz patničke zemlje“. Svakako je znakovito da je nakon Albanije, prve ateističke zemlje u Europi, odabrao pohoditi BiH, u kojoj je „sve manje katolika, a vjerske i nacionalne različitosti bivaju simbolom razdora među narodima“, kako s pravom velite. Papa će se najprije obratiti narodima Bosne i Hercegovine. Ali sigurno će uputiti riječ i javnim, političkim i kulturnim djelatnicima Europe i svijeta da pomognu ranjenoj i osiromašenoj zemlji da krene putem svestranoga napretka. Iako je u nedavnom ratu učinjeno mnogo strašnih zločina, valja imati u vidu da je BiH zemlja dobrih, radinih i ponosnih ljudi koji su voljni živjeti tamo gdje su „nikli i obikli“ (kardinal Puljić), pa tamo unatoč teškoćama izgrađivati budućnost putem mira, pravde i suradnje. Takvoj nakani i želji i papa Franjo želi dati poticaj i uputiti molitvu Svemogućemu da više nikada ne bude rata. Stoga, radujem se toj Papinoj nakani i neka njegov dolazak u Sarajevo bude blagoslovljen.

Papa Franjo je od dolaska postao nova ikona Katoličke crkve, među vjernicima i nevjernicima. U čemu leži uzrok takve popularnosti?

Dobro ste primijetili kako je papa Franjo postao „nova ikona Katoličke crkve“. Jednostavnošću, poniznošću i skromnošću osvojio je srca i onih koji vjeruju, kao i onih koji do vjere ne drže. Doista, lijepo je čitati lijepe reportaže i izvješća o Papi. Istina, poneki od vjernika znaju komentirati i čuditi se što se to dogodilo da taj i taj tako pozitivno piše o sadašnjem papi, a jučer se nabacivao drvljem i kamenjem i na Vatikan i na papu. Obično takvima odgovaram kako su obraćenja moguća i među djelatnicima medija, kao i među onima koji „upravljaju javnim mnijenjem“. Nije daleko od istine ni ona narodna da majka često „kćerku kara, a snaši prigovara“.

Propituju li se neki njegovi potezi unutar klera?

Iako radikalne mjere mogu dovesti do zabune, nisam zapazio da bi zbog toga bilo određenih „propitivanja među klerom“. Jer papa Franjo sve „što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom“. I u tome je njegova snaga i simpatičnost ljudima. 

Kako objašnjavate sve veće sukobe kršćanskog i islamskog svijeta, ponajprije u Europi? Je li na djelu sukob civilizacija?

Svakako, zabrinjava me radikalizam u bilo kojoj zemlji i narodu, kao i u bilo kojem obliku, političkom, nacionalnom, kulturnom ili vjerskom. Ne vjerujem, međutim, u sukob civilizacija kako je o tome pisao Samuel Huntington. No ludilo bilo kojega predznaka uvijek se može pojaviti, zavesti i učiniti mnogo zla, kao što je to bilo na političkom polju u 20. stoljeću. Ona već citirana „zla nacizma, fašizma i komunizma“ dobro su nam poznata. I imali su milijune pristaša, kao i milijune žrtava. Zato je potrebno ljude odgajati za pozitivne vrednote poštovanja, uvažavanja i prihvaćanja. I unositi duhovne vrednote u svijet koji se odveć materijalizirao i sekularizirao. Jer Bog se otpisao, pa je zapuhao ledeni vjetar. A kad Boga nema, sve je dopušteno, pisao je veliki Dostojevski. Čovjek jest materijalno biće. Ali u njegovoj nutrini stanuje duh koji nije zadovoljan samo onim što oči vide. On čezne i za onim što čovjeka nadilazi. I nemirno je srce njegovo dok u Bogu ne otpočine, pisao je sveti Augustin. Pravi ekumenizam i međuvjerski dijalog imaju to na pameti. U Hrvatskoj se u tom vidu, Bogu hvala, osjeća vidan napredak.  

Koja je poruka ekumenizma koja bi se trebala poslati za jedinstvo Crkve u svijetu?

Biskupi su na drugom Vatikanskom saboru raspravljali o mnoštvu tema i objavili šesnaest dokumenata. Između tih dokumenata posebice su važne dvije konstitucije: O Crkvi kao svjetlu naroda s teoretskog, dogmatskog stajališta te s onog praktičnog O Crkvi u suvremenom svijetu. Dogmatskom konstitucijom Svjetlo naroda Crkva se predstavila kao „otajstvo“ povijesnog ostvarenja spasenja i kao „sjeme Božjeg kraljevstva“ na Zemlji. U ovoj je konstituciji posebice razrađena teologija laikata pa su laici „uskrsnuli“ na pozornici s osobitim poslanjem i zadacima u Crkvi. Pastoralnom pak konstitucijom O Crkvi u suvremenom svijetu zatvorena su vrata „lomova i sukoba“ koji traju od 16. stoljeća. Otvaranjem vrata Crkva je prihvatila dijalog s ljudima na svim razinama, kao i o svim pitanjima i problemima koji ih muče. Njezina se otvorenost posebice očitovala u dekretu o ekumenizmu, kao i u izjavama prema nekršćanskim religijama i potrebi vjerske slobode. Toliko je ta otvorenost naglašena da bi se moglo ponavljati misao Tomislava Šagi-Bunića kako joj izvan ekumenizma i dijaloga „drugog puta nema“.

U ovogodišnjoj uskrsnoj poslanici kardinal Bozanić osudio je lihvarenje i uputio poruku bankama.

Poznato je kako Crkva uz svoju službu naviještanja i dijeljenja svetih otajstva ima i proročku ulogu i zadaću. Ona mora po uzora svetog Pavla „poticati, karati i opominjati, bilo to zgodno ili nezgodno“. Kao dobra „majka i učiteljica“ ona ovozemaljskim stvarnostima pristupa po načelima evanđelja pa potiče ljude i institucije neka poštuju ljudsko dostojanstvo i njegova prava, cijene i brane obitelj i sve što pomaže rastu i napretku općeg dobra. A to je često ugroženo pa treba na to upozoravati. Prije nekoliko godina čitao sam rezultate istraživanja u Engleskoj o velikim zlima koja uništavaju društvo, među kojima su izrijekom spomenuti pohlepa i nepoštenje, urušavanje moralnih vrijednosti i institucija, kao i prekomjerno konzumiranje alkohola i droge te siromaštvo i raspad obitelji. A veliki Gandhi svojedobno je govorio da su velika zla njegova doba bila bogaćenje bez rada, uživanje bez savjesti, poslovanje bez morala, znanost bez čovječnosti, kao i politika bez načela.

Lihvarenje je i osuđeno u socijalnom nauku crkve. Kako biste ukratko opisali stav Crkve prema neoliberalizmu općenito?

Budući da neoliberalizam u ime zarade i profita često zaboravi na savjest, moral, čovječnost i načela, potreban je korektiv kako se ne bi utonulo u zle okolnosti koje rađaju krizama s brojnim posljedicama. U tom smislu Crkva nudi socijalni nauk kao orijentir za nadvladavanje osobne i društvene krize, kako za banke tako i za poduzetnike. U duhu socijalnoga nauka Crkve potrebno je ljudskom radu dati i vratiti duhovnost i dostojanstvo, a poduzetništvu pravedna načela. I uskladiti da se rad i poduzetništvo ostvaruju u pravednoj zaradi, pravednoj plaći i pravednom porezu. A da bi se to moglo ostvarivati, potreban je odgoj za rad, zaštita sustava vrijednosti, kulture, duhovnosti i tradicije, posebice one obiteljske.

Crkvi se u posljednje vrijeme s jedne strane prigovaralo za klerikalizaciju sekularne države. Što vi velite na takve kritike?

Demokracija je suvremeni način upravljanja u društvu koji je i Crkva pozdravila kao prikladan način za reguliranje odnosa unutar društvene zajednice. A odluke u društvu donose se sudjelovanjem većine njezinih članova. Zato su za demokraciju potrebni neki preduvjeti i kriteriji. Tu je najprije ravnopravnost svih članova društva kao i sloboda bez pritisaka sa strane. Potrebna je također sloboda informacija, izražavanja i razmjene mišljenja i stavova te aktivno biračko pravo njezinih članova. Glede prigovora i napada zbog „klerikalizacije sekularne države“ moram ustvrditi kako oni koji to govore često ne shvaćaju položaj Crkve u konkretnom društvu. Nisu uperene jedna protiv druge, niti se smatraju pozvanima da jedna drugom upravlja i vlada. Iako su ustrojem vidljive i prepoznatljive, Crkva i politička zajednica različite su i po naravi i po ciljevima koje slijede. I svaka je na svom području „neovisna jedan od druge i autonomna“, napisali su biskupi na Drugom vatikanskom saboru.

Isti kritičari pozivaju i ukidanja ugovora s Vatikanom.

Crkva se ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sustav. Njoj pravnu osobnost ne daje nikakvo društvo ili stranka. Budući da ima pravnu osobnost od svog utemeljitelja, Isusa Krista, ona je znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe. Svjesna takva osobitog stanja koje Crkva ima, hrvatska je država prije dvadesetak godina započela i ratificirala ugovore sa Svetom Stolicom kojim se regulira autonomija i sloboda crkvenog djelovanja u društvu. Ugovori, dakle, omogućuju pravni okvir kako bi država i Crkva, svaka na svom području, bile neovisne jedna o drugoj i autonomne. A obje u službi ljudi i društvenog napretka. Oni su neka vrsta protokola u ponašanju, pa oni koji to ne prihvaćaju vjerojatno još nisu prihvatili ni demokraciju kao način uvažavanja drugih i drugačijih. Potrebna je velika strpljivost i trpeljivost, kao i napor za promjenu mentaliteta.

Vjerujete li da će zaživjeti crkveno plaćanje poreza?

Kad govorimo o financijskom poslovanju neprofitnih organizacija treba odmah reći kako se Crkva ne može strpati u neprofitne organizacije, ili bilo kakve druge društvene institucije, udruge, klubove ili društva. Ona je institucija sui generis, kao uostalom i Sveta Stolica, jer obje „imaju svojstvo moralne osobe po samoj božanskoj uredbi“, kako to definira Crkveni zakonik. A to znači da ih je Krist ustanovio pa su kao takve nezavisne od bilo koje vlasti. Papi, dakle, i Svetoj Stolici nitko ne daje „pravnu osobnost“. A papa snagom duhovne i crkvene suverenosti priznaje druge države i vladare. Sjetimo se Lava III. koji je na Božić 800. okrunio za cara Karla Velikoga. Ili pak iz naše povijesti znamo kako je papa Grgur VII. po svom legatu Gebizonu poslao krunu hrvatskom kralju Zvonimiru 1076. i tako mu dodijelio kraljevsku vlast. Napominjem usto kako takav status, prava i praksu nema nijedna vjerska zajednica, samo Katolička crkva. Zbog toga Sveta Stolica ne funkcionira kao politička država. Ali svi je uvažavaju kao državu i s njom se postupa prema državnom protokolu. Sveta Stolica nije članica političkih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi, ali ima promatrača koji nemaju status veleposlanika. No s državama koje to žele ona uspostavlja diplomatske odnose i šalje nuncija koji predstavlja papu i Svetu Stolicu.

Znači li to da Crkve prema ugovorima nema povlašten položaj u društvu?

Da. Inače, Hrvatska je među prvim državama bivšega komunističkog bloka uredila odnose s Katoličkom crkvom. Potpisanim ugovorima nije izboren povlašten položaj Crkve, nego je samo osigurana sloboda služenja. Jer, Država i Katolička crkva, „svaka u svom poretku, neovisne su i samostalne“, pa je potrebna zdrava obostrana suradnja i uzajamno uvažavanje kako ne bi došlo do konfesionalizacije društva ili pak do protukršćanskih i protureligijskih“ stavova. Ugovorni odnosi Crkve i države, naime, utemeljeni su na neovisnosti, razlici i potrebnoj suradnji, pa zahtijevaju ravnotežu. Iako je to teoretski jasno, u praksi nije uvijek lako provedivo. Zbog mogućih predrasuda i „otklona“. Zbivanja minulih stoljeća i desetljeća, obilježena presizanjem i hegemonijom, izvrsna su pouka i lekcija suvremenim naraštajima za uspostavu normalnih, zdravih odnosa. U tu svrhu postoji mješovita komisija koja ima zadaću pratiti i rješavati sve što se tiče uzajamnih odnosa, pa i pitanje Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija koje ste postavili. Siguran sam da će njihovi razgovori i stavovi biti u skladu s temeljnim ustavnim načelima RH, s potpisanim međunarodnim ugovorima i da neće biti u sukobu s crkvenim zakonima.

Kakvi su odnosi HBK i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u pogledu spornih pitanja, posebice onih koja se odnose na odgoj i obrazovanje?

Velika je šteta što se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prije tri godine našlo, na različitim stranama u pitanju zdravstvenog odgoja; ne s Hrvatskom biskupskom konferencijom, nego s roditeljima koji su djecu povjerili na odgoj i obrazovanje školskim institucijama o kojima skrbi Ministarstvo. Hrvatska biskupska konferencija je putem Katehetskog ureda bila upoznata s relevantnim činjenicama uvođenja, provedbe te sadržaja četiriju modelâ Kurikuluma zdravstvenog odgoja. Pročelnik Nacionalnog katehetskog ureda s biskupom koji predsjeda Vijeću za katehizaciju u nekoliko navrata tražio je susret s ondašnjim ministrom kako bi prodiskutirali neka sporna pitanja predloženoga zdravstvenog odgoja. Moram odmah pripomenuti kako se prigovori Katehetskog ureda nisu odnosili na prva tri modula, već samo na sadržaj četvrtog modula. Budući da do tog susreta i razgovora nije došlo, a program se već bio počeo implementirati u školama, biskupi su izrazili čuđenje i nezadovoljstvo. Najprije nespremnošću ministra za susret i razgovor s predstavnicima Crkve o navedenim pitanjima. Zatim načinom uvođenja zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole te njegovom obvezatnošću za sve učenike. Posebice pak biskupi su izrazili negodovanje sadržajem četvrtoga modula, koji je s obzirom na stavove o spolnoj, odnosno tzv. rodnoj ravnopravnosti i o odgovornom spolnom ponašanju posve u suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom učenika, njihovih roditelja, ali i mnogih nastavnika.

Dakle bila su povrijeđena prava
roditelja.

Da, u priopćenju je naglašeno kako se na taj način grubo krši ustavno pravo i sloboda roditelja da odlučuju o odgoju djece. Oni, naime, „imaju prvenstveno pravo birati vrstu obrazovanja za svoju djecu“, a država ima zadaću „poštovati pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“, kako piše u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Budući da je četvrti modul Kurikuluma zdravstvenoga odgoja neprihvatljiv za Katoličku crkvu, biskupi su uputili zahtjev neka se program Kurikuluma uskladi s Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture gdje se govori o vrijednostima kršćanske etike. Pozvalo se katoličke roditelje neka se osobno upoznaju sa sadržajem Kurikuluma te dadnu potporu onima koji dižu glas u obrani svojih prava i dostojanstva vlastite savjesti. A to su učinili ne samo katolički roditelji nego zajedno s drugim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj.

Uz razvijenu strukturu Katoličke crkve u Hrvatskoj, primjetan je rad hrvatskoga redovništva. No redovnika je i redovnica sve manje. Zbog čega?

Činjenica je da je stanje duhovnih zvanja u stanovitom padu. No valja imati na umu kako je i natalitet u velikom padu, o čemu govore godišnje statistike koje nas moraju zabrinjavati. Porazna su predviđanja za našu zemlju ako se trend opadanja broja stanovnika nastavi. Usporedo s time manje je i svećenika i redovnika i redovnica. Dva su osnovna razloga tomu: opadanje nataliteta s jedne strane i kriza vrednota, obiteljskih i vjerničkih, s druge strane.

Zašto se osobit pad doživljava među klauzurnim redovima?

Ne bih se složio da se pad duhovnih zvanja doživljava osobito među klauzurnim redovima. Naprotiv, kod njih se osjeća lagani uspon. Bogu hvala. Ne treba, međutim, smetnuti s uma: dok ima djece, bit će i života u društvu. A i samostani će biti nastanjeniji.

Koja je budućnost djelovanja hrvatske inozemne pastve? Jesu li hrvatski redovnici u inozemstvu čuvari hrvatskoga identiteta?

Hrvatsko iseljeništvo ima dugu povijest, a hrvatska inozemna organizirana pastva svoju kraću „historiju“. Upotrebljavam ta dva pojma koji su međusobno povezani jer govore o dobro znanoj zbilji, iseljavanju naših ljudi u Europu i prekomorske zemlje. A to se događalo stoljećima. Neću reći od stoljeća sedmog, ali zasigurno od ranih stoljeća. Domovina ne može zaboraviti sve ono dobro što su naši iseljenici značili za svoj kraj i svoj narod. Najprije zbog dara vjere i ljubavi prema Crkvi koju su donosili u tuđinu, kao i domoljubno svjedočanstvo koje su očitovali u misijama i pastoralnim centrima diljem svijeta. Hrvatski svećenici i redovnici, koji su dekretom biskupa pošli djelovati među iseljenicima, ispisali su svijetle stranice hrvatske povijesti i povijesti Katoličke crkve. Oni to nastavljaju i danas činiti u 184 župe i misije diljem svijeta u kojima djeluju 194 svećenika i redovnika, 46 pastoralnih suradnika i 52 redovnice. Istina, Crkva je zabrinuta u ovom trenutku zbog novoga vala iseljavanja mladih ljudi i cijelih obitelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I nastavit će skrbiti u svojim mogućnostima o duhovnoj potrebi naših iseljenika.

I u Europi i u Hrvatskoj dolazi do transformacije političkih i društvenih ideja te do neprepoznavanja biračkih opcija. Postoji li uopće danas sloboda izbora?

Nisam stručnjak za procjenu transformacije političkih i društvenih ideja u Hrvatskoj. A još manje za tumačenje pitanja slobodnih izbora ili krize demokršćanstva u nas i u Europi. Usudio bih se ipak te suvremene transformacije i krize povezati s temeljnom krizom morala koja se osjeća na svakom koraku. Ne treba, naime, biti stručnjak pa vidjeti i osjetiti kako se gubi osjećaj za duhovne i moralne vrijednosti, jer su zapušteni principi i načela. I zavladao je opći relativizam o kojem je svojevremeno pisao i govorio papa u miru Benedikt XVI. Zbog toga sam i spomenuo na početku onu poznatu Gandhijevu misao o bogaćenju bez rada i poslovanju bez morala. Kad se to u društvu dogodi i usvoji, onda imamo razvoj znanosti koji se odvija bez čovječnosti, a transformacija političkih i društvenih ideja događa se često bez načela. Obavijesna pak sredstva stoga pišu i izvješćuje svakodnevno o brojnim aferama i koruptivnim radnjama. Suočen s takvim stanjem i papa Franjo objavio je knjigu Korupcija – zlo našeg vremena. I pozvao kršćane i sve ljude dobre volje neka se uhvate u koštac s takvim stanjem i bore protiv toga načelima istine, pravde i solidarnosti.

Europska Unija i sama je niknula na demokršćanskim idejama.

Europska Unija, u kojoj smo nedavno postali punopravnim članom, djelo je velikih političara uvjerenih katolika, demokršćana. To su Francuz Robert Schuman i Jean Monnet, Nijemac Konrad Adenauer i Talijan Alcide De Gasperi. Schuman, za kojega se vodi proces za beatifikaciju, tvrdio je da je „kršćanska civilizacija duša Europe“ i govorio kako se „europsko ujedinjenje ne smije svesti samo na ekonomski i tehnički pothvat“. Nažalost, prvobitna zamisao, da se Europa ujedini na zajedničkim osnovama kršćanske baštine, zapostavlja se sve više u korist ekonomskog ujedinjenja. Zbog toga su dvojica predsjednika Europske komisije, Jacques Delors i Jacques Santer, govorili upravo o toj „duši Europe“ koju valja ponovno naći i revitalizirati. Hrvatski biskupi su prije pet godina, na blagdan sv. Josipa 2010, objavili pismo u povodu pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u EU. Tamo smo iznijeli ono što su utemeljitelji Europi željeli i što su dosadašnje pape o tomu pisali. I pozvali smo vjernike i sve ljude dobre volje neka se aktivno uključe u transformaciju društvenog života. A odgovornima u politici i društvu napisali smo „neka čuvaju baštinu, jezik, običaje, povijest, prirodna i druga bogatstva, kao i sve ono što čini identitet naroda“. I poslije pet godina to je pismo aktualno, kako za obične građane, pojedince i skupine, tako i za visoke predstavnike kulturnog, prosvjetnog, gospodarskog i političkog života. Preporučujem ga i kao odgovor na postavljeno pitanje.

Na kraju, čestitam vam na srebrnom jubileju biskupstva!

Zahvaljujem na čestitki. Brzo je prošlo tih dvadeset i pet godina, od kojih sam dvadeset proveo u Dubrovniku, i evo pet godina sam u Zadru. Bogu hvala na tim godinama, koje su bile i lijepe i teške. Posebice sam zahvalan Božjoj providnosti što sam mogao biti svjedokom svijetlih stranica crkvene i naše narodne povijesti. Ali i one mukotrpne stvarnosti rađanja slobode koja se stoljećima čekala. Sjećanje na te dane našeg narodnog zajedništva, molitve, strepnje, ali i ponosa ulijevaju mi sigurnost da je Uskrsnuli Isus gospodar povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. To me ispunja vjerom kako On s našim pristankom upravlja i našim životima pa je zajedništvom i pouzdanjem u Boga moguće prevladati sve životne kušnje i probleme.