Drama neizgovorenih misli

Premijera opere Pelléas i Mélisande Claudea Debussyja, 12. svibnja, ostvarena je, u sklopu Festivala Francuske u Hrvatskoj Rendez-vous, kao koprodukcija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i pariške Opére Comique. Međudržavna suradnja i kontekst toga festivala dobar su okvir za produkciju i djelo koje teško da bi moglo dulje zaživjeti u redovitom repertoaru. Unatoč osebujnoj dramaturgiji i lijepoj impresionističkoj glazbi, trajanje opere od tri sata može mjestimično biti zamorno.

Karen Vourc'h (Melisande) i Elliot Madore (Pelleas) / Snimila Mara Bratoš

Harmonijska struktura djela, prozračna instrumentacija profinjenih boja, ne brojni, ali pomno oblikovani i provedeni glazbeni motivi te osebujne pjevačke dionice što počivaju na specifičnostima i melodičnosti francuskoga jezika imali su velik utjecaj na skladatelje nakon Debussyja. Opera je nasta(ja)la zadnjih godina 19. stoljeća i praizvedena je 1902. u Opéri Comique. Postala je jednim od amblematskih simbola te glazbene institucije, gdje je do danas izvedena oko 450 puta. Samo je jednom, kraće vrijeme, bila na repertoaru Pariške nacionalne opere. Od 2010. izvodi se u Opéri Comique u režiji i scenografiji Stéphana Braunschweiga, s kostimima Thibaulta Vancraenenbroecka i svjetlom Marion Hewlett, što smo vidjeli u Zagrebu.

Libreto je, prema istoimenoj drami Mauricea Maeterlincka, izradio sâm skladatelj. Simbolistička tematika odgovarala je Debussyjevu poimanju opere: bez prostora, bez vremena, bez velike scene, bez previše pjevanja, bez rasprava ili prepiranja među likovima. Pod utjecajem Wagnerove Tristanove beskrajne melodije nastala je suvremena glazbena drama o urušavanju obitelji zbog preljuba. U ozračju tajanstvenih srednjovjekovnih dvoraca odigrava se glembajevska drama između dvojice polubraće, Golauda i Pelléasa, oko Golaudove lijepe supruge Mélisande; njihove majke Geneviève koja želi kontrolu nad svima, i njihova onemoćala djeda Arkela.

Debussy je skladao glazbu (pet činova, dvanaest slika) bez čvrstih oblika, glazbu punu pritajena nemira i neizvjesnosti u kojoj je i tišina u dijalozima sredstvo izraza. Glazba izvire iz riječi, a iz glazbe izviru scenske situacije koje, opet kroz riječ, njedre dramu. Već je sâm početak predstave, sa susretom i razgovorom Golauda i Mélisande, kao plahe srne, u šumi, pokazao dobro postavljene i razrađene odnose među likovima. Od početka je bilo jasno da režija Stéphana Braunschweiga vodi računa te da, štoviše, izvire iz odnosa među likovima i njihovih reakcija, psihologije scenske igre i pokretâ. Troje protagonista iz Opére Comique, uz četvrtu interpretkinju Golaudova malog sina Yniolda, specijalisti su za Debussyjeve likove. Iako njihove glasove ne odlikuje prevelika ljepota, u svemu su bili angažirani i uvjerljivi: Elliot Madore i Karen Vourc’h u naslovnim ulogama, Lionel Peintre kao Golaud i Dima Bawab kao Yniold. Naši pjevači – Dubravka Šeparović Mušović kao Geneviève, Luciano Batinić kao Arkel i Ozren Bilušić kao Doktor i Pastir – sjajno su se nadovezali na francuske kolege, muzikalno ovladavši specifičnim Debussyjevim govorom kroz pjev, i ostvarili dojmljive portrete.

Glazbeni tijek prvih dvaju činova malo je pomalo, s karakterističnim ritmičkim figurama triola u refleksijama mora, uz lagano provlačenje zlih slutnji – taman kada bi se slušatelj uljuljkao u taj prividan mir – doveo do dramatskih vrhunaca u trećem činu, u prizoru Golauda i Pelléasa u mračnom podrumu te završnom prizoru Golauda i Yniolda. Tinjajući pomalo, Golaudova ljubomora ovdje erumpira, a četvrti čin dalje razvija dramu dok Golaud ne ubije Pelléasa.

Rasplamsavanje drame ne odigrava se u visokim tonovima, već prigušeno, kroz nedorečene situacije i neizgovorene misli. Mélisanda do kraja ostaje nerazotkrivena kao i karakter njezina odnosa s Pelléasom, ili s Golaudom. Braunschweigova režija tek u nekim trenucima gubi dramsku napetost, kada ionako simboličke trenutke postavlja dodatno simbolički. Scenografija mu je odlična, s velikim i malim svjetionikom te velikim i malim bunarom, kao kontrapunktima stvarnosti i snu, stvarnim ili mogućim događajima.

Imajući na raspolaganju najveći dio iskusnih umjetnika u glavnim ulogama, dirigent Pascal Rophé lako je, preciznom gestom, među njih uklopio nekoliko naših pjevača. Najveći zadatak bio mu je prispodobiti orkestar Zagrebačke opere Debussyjevu harmonijskom slogu, što je i ostvario zadovoljavajućom izvedbom (s malim udjelom zbora iza scene), kojoj je ipak nedostajalo izraženijega sjaja orkestralnih boja i bujniji protok.

Debussy je, u potrazi za idealom savršene opere, dugo pisao i mnogo prepravljao Pelléasa i Mélisandu, i zato nije napisao nijednu drugu operu. I duljina djela ukazuje kako ono nije nastalo u dahu. Šteta je što skladatelj nije imao bolji osjećaj za kazalište i što je tako djelu otežao izravan put do publike. U današnjem trenutku Zagrebačke opere ono jest mali biser repertoara. No svekoliki repertoar Zagrebačke opere posebna je tema.