Dragocjeni kipotvori

Svjetlan Junaković (1961), danas izvanredni profesor i voditelj klase Primijenjena grafika na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, sjajan je ilustrator, slikar, grafičar i kipar. Mnogo je poznatiji je u Italiji, gdje je živio i radio godinama prije povratka u Hrvatsku, Zagreb i Samobor, gdje živi. Diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1981. I danas ima čvrste veze s Italijom, gdje predaje ilustraciju tamošnjim studentima na ljetnoj školi u Sarmedeu. Ilustraciju predaje i na ljetnim školama u Valladolidu, na Masteru Sveučilišta u Padovi i Icon Masteru u Madridu. Drži brojna predavanja u Rimu, Veroni, Padovi, Monzi, Milanu, Vicenzi, Ciudad de Méxicu i Lisabonu. Izlaže od 1988. (München). Imao je dvadesetak samostalnih izložbi, većinom u svijetu (München više puta, Mantova, Monza, Maribor, Mađarska, Portugal, Belgija, Meksiko, Napulj, Bologna, Siena i drugdje po Italiji). Za ilustratorski i umjetnički rad dobio je četrdesetak prestižnih nagrada u zemlji i u inozemstvu. Važne su mu autorske izložbe u Klovićevim dvorima u Zagrebu (2007), Napulju (2008), Ciudad de Méxicu (2011), Sieni i Genovi (2009), Monzi i Münchenu. Autor je brojnih knjiga za djecu, objavljenih u više od trideset zemalja svijeta. Za dječje knjige dobio je nagrade u Španjolskoj 2007. i Italiji 2008. Kao hrvatski predstavnik, dva je puta bio nominiran za nagradu Hans Christian Andersen Illustrator Award, najvažniju nagradu za dječju ilustraciju. Autor je lutaka i scenografije te animiranih filmova. Njegov animirani film Moj put u produkciji studija Bold iz Zagreba proglašen je najboljim na Hrvatskom festivalu animiranoga filma, a sudjelovao je i na festivalu u Annecyju i na još stotinjak festivala diljem svijeta.

Junakovićeve skulpture s izložbe /  / Snimila Iva Firm

Na izložbi u Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu, kako i priliči, izlaže skulpture, ciklus pod naslovom Radi se o tom da zaustavim konja, po duhovitoj pjesmi Ivana Slamniga. Riječ je o 32 skulpture, izrađene od drveta i raznih odbačenih predmeta, ostataka ranijih skulptura, koje autor skuplja u samoborskom atelijeru. Bitni su mu elementi boja i pisanje, bolje rečeno, črčkanje po njima. Piskaranje, črčkanje i šaranje po skulpturama demistificira skulpturu kao velevažnu, a svaka pomisao na forsiranu „monumentalnost“, tipičnu za nastojanja mnogih kipara, Junakoviću je smiješna. Zato skulpturu spušta na razinu očiju promatrača.

Bridak humor

Šarene boje nanosi čvrstom gestom, njome destabilizira volumen, stvara i razara oblik, i dijalogizira s poviješću skulpture koja je najčešće bila obojena: mezopotamska, egipatska, etruščanska, grčka, rimska, srednjovjekovna, barokna, katkad i moderna. Boja s jedne strane konkretizira formu, čini je jasnom i stvarnom, a s druge strane iluzionira je, čineći je nestvarnom i opsjenarskom. No disparatno šarenilo boja na skulpturama vodi Junakovićevo kipotvorstvo, s dodatkom britko cinične i humorne naracije, u neopopartističke vode. Na svoj osebujni, autentični autorski način kao da nastavlja tradiciju šarene skulpture naših majstora Vaska Lipovca, Zlatka Boureka, Zvonimira Ribe Lončarića ili jednoga Luje Bezeredija, zanimljivoga kipara koji nije u domaćoj historiografiji još dobio adekvatnu monografsku obradu te ostao praktički nepoznat javnosti, a sjajan je kipar s ponekim štihom naive, ali i s mnogo humora, a humor ponajprije obilježava Junakovićevu skulpturu. On je prije svega crtač, pa mu se skulpture manifestiraju kao trodimenzionalni prostorni crteži.

No nije mu bitna forma nego sadržaj, odnosno iznimno brbljava naracija koju u sebi nose njegove skulpture. Nikomu ne sole pamet, ali govore o autorovu svjetonazoru i imaju, svaka zasebno, izbrušenu (ironičnu, pa i ciničnu i sarkastičnu), misao. Napravio je svoj Zdenac života s jasnom asocijacijom na Meštrovića, ali na njegovom Zdencu dvanaest dječaka modeliranih po uzoru na Manneken-Pisa u Bruxellesu mokre svaki na svoju zlatnu zvijezdu na zastavi Europske Unije. Kritičan prema vrijednostima današnje Europe i Unije, radi i duhovit rad Forza Europa u kojemu dva veslača veslaju u kajaku okrenuti jedan prema drugome, i dakako, mogu se samo vrtjeti u krug. Oštar je kritičar spomenika koji se javljaju diljem Hrvatske raznim žrtvama i velikanima. Rad naziva Spomenik već pripremljen za rušenje, a na postamentu piše TNT. Rad Love hurts prikazuje raskomadana torza, muški i ženski, šake i odsječenu glavu.

Zanima ga pokret, kretanje, ples (Hip hop dance, a na skulpturi Dance pet nogometaša pleše u krug u jasnoj kompozicijskoj konstelaciji Matisseova Plesa, jer čovjekovo je prirodno stanje akcija, kretanje. Česti su mu motivi ptice, jedna žaba-autić, morski pas (Ralje, glava morskoga psa i plivač na površini, smješteni u široku bocu), konji (Pegaz, Crni konj – bijeli konj, Ljudi koji trče i konj kojemu je svejedno, a skulpture s pingvinom i slonom zovu se Greetings from Croatia. U veliku bocu smješta i Spidermanov san, razapetu paučinu s „ulovljenim“ avionima. Junaković, valjda u skladu s prezimenom, stavlja se u ulogu (ironično humorističnu, naravno) Supermana koji će spasiti svijet. Vrlo mu je česta tema autoportret. Autoportrete karakterizira autoironičnost, poglavito prema svojoj profesiji, ali i stanju duha zemlje, Europe i svijeta.

King Kong kao motiv

Njime ne prikazuje svoje lice, već je autoportret čovječuljak u nekom kontekstu: Autoportret s morskim psima, Autoportret s Romulom i Remom, Autoportret s pticama, Autoportret s kraljem i kraljicom (šahovskim: srušeni su bijeli kralj i kraljica, a nad njima trijumfira izduženi, karikirani konj); dvije su verzije Autoportreta s Valentinom Tereškovom. Svi su simpatični, dovitljivi u ideji i izvedbi, ali humorom i duhovitošću odskaču autoportreti s King Kongom. King Kong predigra prikazuje glavu i šape nježnoga majmuna u zagrljaju s torzom i glavom koja spava (ako je uopće živa); najbliži je svojim crtama lica i tijelu u Autoportretu s King Kongom, a u radu Pietá fragile onaj junački Superman postao je manji od makova zrna, nemoćno klonuo u King Kongovu krilu.

Važan mu je vic, geg, zezanje, šala i pošalica, crnohumorna duhovitost, ironija i autoironija, a u konačnici, ustoličenje humora kao vrhunca duhovnosti. Kada radi skulpturu, može ga se samo zamisliti sa smiješkom na licu i grohotnim smijehom u sebi. Skulptura mu je odmor i odmak od precizne koncentriranosti na ilustraciju, njome želi izmaknuti strogoj medijskoj disciplini i dati si oduška u kreaciji skulptura koje namjerno teže uspostavi, uvjetno rečeno, estetike ružnog, s htijenjem da rezultira izravnom ekspresijom i određenom porukom o kojoj se mnogo i dugo može razmišljati, kada prve reakcije smijehom zamru na licu. Zanimljiva je i vrlo dobra Junakovićeva kiparska izložba, koja ga predstavlja kao kompletna autora, i kao otvorenu, duhovitu, inteligentnu i kreativno moćnu osobu.