Dijalog prošlosti i sadašnjosti

Ovogodišnje je proljeće u Zagrebu na kulturnom i povijesnom planu nedvojbeno obilježeno snažnim, sveobuhvatnim, pomalo agresivnim, a zbog svega toga na trenutke i iritantnim revivalom razdoblja osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tijekom spomenutoga je desetljeća kao neosporno relevantan čimbenik u promoviranju svježih i inovativnih likovnih – i ne samo njih – praksi djelovala i Galerija SC. Pa ipak, velika većina današnjih kritičara i teoretičara kulture kao najvažnije razdoblje izlagačke djelatnosti te galerije nipošto neće izdvojiti osamdesete, nego će, posve opravdano, radije ustrajavati na kraju šezdesetih odnosno početku sedamdesetih godina. Herojsko doba Galerije SC, obilježeno objektima ili ambijentima autora poput Borisa Bućana, Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, Gorkog Žuvele, Jagode Kaloper ili Deana Jokanovića i Janeza Segulina, bilo je, dakle, neposredno povezano sa širim šezdesetosmaškim i postšezdesetosmaškim kontekstom. Ali kakve to uopće, osim Galerije SC kao takve, ima veze s nedavno otvorenom izložbom Dalibora Martinisa?

Iz postava izložbe / / Snimio Damir Žižić

Svatko upoznat s opusom toga iznimno značajnog autora zasigurno bi ponešto mogao naslutiti i prije no što pogleda izložbu znakovito naslovljenu Rad na izložbi 1969. Data Recovery, 2015. Protok vremena, njegovo relativiziranje, ali i svojevrsno nadilaženje posredovanjem nadasve lucidna povezivanja pojedinih – uzajamno nekoliko desetljeća razdvojenih – projekata, nešto je što Martinisa već godinama čini prepoznatljivim i po mnogočemu jedinstvenim problemskim umjetnikom. On se, naime, u kreativnom promišljanju vlastita stvaralaštva često okreće prošlosti – takve postupke objedinit će zajedničkim, posve informatički intoniranim, izrazom odnosno nazivom Data Recovery – ali to okretanje prošlosti nipošto neće označavati neki romantični ili sentimentalno-nostalgični podsjetnik na minula vremena, već upravo suprotno od toga. Referirajući se na svoje ranije realizirane radove ili izložbe, kao i općenito događaje, Dalibor Martinis na određeni će ih način dekontekstualizirati, a time i svjesno osloboditi svih mogućih historizacija ili (re)interpretacija, posredovanjem kojih bi manipulacija s izgubljenom zbiljom postala neodoljivo moguća.

U tom smislu osobito indikativnim mogli bismo, primjerice, smatrati rad TV Dnevnik, gdje umjetnik preuzima ulogu spikera koji u suvremenim tehničkim uvjetima i scenografiji čita točan transkript televizijskog Dnevnika od 4. rujna 1974, nimalo slučajno odabrana datuma s obzirom da je upravo tada snimljen video s istim tim Dnevnikom kao integralnim dijelom instalacije Mrtva priroda. Na taj način Martinis je, radikalnim postupkom razdvajanja forme od sadržaja, kreirao svojevrsni transvremenski međuprostor sačinjen od amalgama prošlosti i sadašnjosti, pri čemu će, paradoksalno, obje vremenske kategorije sačuvati autentičnost. Svakako valja ukazati i na antologijsku performersku trilogiju – predviđen je i njezin četvrti, vjerojatno posve metafizički dio – koju bismo mogli neformalno nazvati Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom. Riječ je o znamenitoj seriji performansa u kojoj Martinis iz 2010. odgovara na pitanja što mu ih je još 1978. postavio dvostruko mlađi Martinis, da bi potom Martinis iz 2013. uputio svoja pitanja čak u 2077, kada bi na njih trebao odgovarati dvostruko stariji Martinis. I ovdje je, dakako, riječ o doista začudnu povezivanju prošlosti i sadašnjosti u jedinstvenu cjelinu, s protokom vremena kao moćnim čimbenikom objedinjavanja, zaokruživanja i spajanja, a nipošto razdvajanja.

Rekonstrukcija
prve samostalne izložbe

Vratimo se, međutim, na Martinisovu najnoviju izložbu. Prije svega, već sama činjenica da umjetnik problematizira prošlost koja nema veze s već spomenutim trendovski nametnutim osamdesetim godinama – iako je baš 1981. u Galeriji SC i sam imao izvanrednu izložbu pod naslovom Sic transit – u ovom trenutku djeluje osvježavajuće. Umjesto toga, u žarištu Martinisova interesa nalazi se 1969. ili, preciznije, njegova prva samostalna izložba što ju je u studenom iste godine realizirao u Galeriji SC. Naslov izložbe glasio je Modul N&Z, a radilo se o dvama tunelima heksagonalnih presjeka namijenjenima kretanju posjetitelja. Nizovi na okvire napetih te u narančasto i zeleno – odatle i naziv izložbe – obojenih platna tim su tunelima davali oblik i osnovne vizualne karakteristike, a posjetitelji pak kretanjem ispunu te dašak spontanosti odnosno nepredvidljivosti. Pa što to Martinis čini danas, više od 45 godina nakon održavanja izložbe Modul N&Z? Umjesto da se referira na postavljenu izložbu, njezin autor u sjećanje priziva ono što joj je neposredno prethodilo. Riječ je, dakako, o stvaralačkom procesu koji se odvijao usred ljeta 1969, i to ne u nekakvu studiju ili atelijeru, već u prostoru galerije.

Tadašnji voditelj Galerije SC Želimir Koščević, posve svjestan prostornih ograničenja što su otežavala rad mladim umjetnicima, odlučio je, naime, Martinisu dopustiti da za trajanja ljetne stanke pretvori Galeriju SC u vlastiti radni prostor. I doista, uz pomoć Sanje Iveković i Rajka Grlića započeo je naporan rad na izradi Modula N&Z. Brojna narančasto-zelena platna, skice, zgužvani papiri, najloni, valjci za nanošenje boje te ostali rekviziti ili usputni proizvodi zacijelo su preplavili galerijski prostor, a iz tog kaosa rađao se budući red utjelovljen u zakonitostima ritmiziranoga moduliranog gibanja. Ali, Data Recovery, kako rekosmo, bavi se radom na izložbi, a to znači njezinim fizičkim nastajanjem. Osnovna dva oslonca za koje se Martinis u procesu povrata tijekom proteklih 45 godina izgubljenih podataka mogao uhvatiti bila su, dakako, fotodokumentacija i osobna memorija. Fotografije, međutim, egzistiraju isključivo u crno-bijeloj tehnici, a što se sjećanja tiče, postoji uvriježena konstatacija kako i ona, polako ali neizbježno, blijede.

U svakom slučaju, nekadašnji koloristički nadasve dojmljiv radni prostor, u kojemu je zacijelo sve blistalo od narančastih i zelenih ploha, sada se u svijesti ondašnjih aktera sve više iskazuje kao ekskluzivno akromatski. Izvorno narančasto-zelena platna na taj su način svedena na dvije nijanse sive, a njihov besprijekorni vektorski ustroj sada je razbijen i neuredno razbacan uzduž galerijskih zidova.

Evokacija šezdesetih

Općenito, neinformirani posjetitelj izložbe lako bi mogao pomisliti da promatra neki ambijent, primjerice, Ivana Kožarića. U prividni kaos Martinis će, posve u skladu sa svojom poetikom, ubacivati i zanimljive, na prvi pogled teško zamjetne, a katkada i nadasve duhovite, detalje. Općenito, zanima ga širi vremenski kontekst unutar kojega je Modul N&Z osmišljen i realiziran pa će tako fotodokumentaciji s prizorima rada na izložbi pridružiti i figuricu astronauta kao podsjetnika da su ljudi te iste 1969. stupili na Mjesec, a pored nje pronaći ćemo i tada posve novu i vrlo popularnu crvenu novčanicu od 100 dinara s prikazom Augustinčićeve konjaničke skulpture Mir. Martinis ne propušta, dakako, upozoriti ni na onodobna najvažnija strujanja u suvremenoj umjetnosti, a evocira ih s pomoću šapirografiranoga primjerka kataloga izložbe Kada stavovi postaju forma (When Attitudes Become Form – Wenn Attitüden Form werden) koju je znameniti kustos Harald Szeemann 1969. organizirao u Kunsthalleu u Bernu te tako na velika vrata promovirao konceptualnu umjetnost. Jedan od tekstova u katalogu napisao je i Scott Burton, a Martinis ga za ovu priliku obilato cenzurira, ostavljajući vidljivima tek njegove sitne fragmente koji bi se možda hipotetski mogli odnositi i na njegovu izložbu Modul N&Z. Dakle još jedna lucidna vremensko-intelektualna distorzija, osobito ukoliko znamo da Martinis u trenutku dok je radio na Modulu N&Z nije znao za danas već legendarnu Szeemannovu izložbu. I na kraju, izložba Rad na izložbi 1969. Data Recovery, 2015. sadrži minijaturnu projekciju s prikazom njezina postavljanja. Izložba koja se posredovanjem dokumentacije bavi postavljanjem davno realizirane izložbe sada je, dakle, i sama dokumentirana u trenucima vlastita nastajanja.

U Hrvatskoj se mnogi umjetnici referiraju na prošlost, ali Dalibor Martinis to čini na ingeniozan način. Njegov odnos prema prošlosti redovito će rezultirati začudnim aktiviranjem i problematiziranjem sadašnjosti, što ga svrstava u red najinventivnijih živućih hrvatskih umjetnika, a usudio bih se reći i šire.