Čuvar drevnih vrtova

Dana 17. svibnja napustio nas je Bruno Šišić, istaknuti dubrovački i hrvatski krajobrazni arhitekt. Teško je za ovu tužnu prigodu sažeti šezdesetak godina predana stručnog i znanstvenog rada Brune Šišića rezultat kojega je stotinjak projekata krajobraznog uređenja, četiri objavljene knjige iz područja povijesti krajobrazne arhitekture, kao i brojni znanstveni i stručni radovi. Za posvećeni rad struka mu se odužila brojnim priznanjima, sugrađani su ga iznimno cijenili, Dubrovačko-neretvanska županija nagradila ga je priznanjem za životno djelo, a dobitnik je i drugih visokih počasti, među kojima je posljednja iz travnja ove godine, predsjedničko odličje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite višegodišnje zasluge u području krajobrazne arhitekture te njezina promicanja u Republici Hrvatskoj i svijetu. Znanstvena predanost Bruna Šišića u otkrivanju vrijednosti dubrovačke vrtne arhitekture prepoznata je i na svjetskoj razini pa su njegove publikacije pohranjene u Centru ICOMOS-a za dokumentaciju sa sjedištem u Parizu. Ostat će trajno upisan u povijesti hrvatske vrtne umjetnosti kao znanstvenik koji je definirao termin „dubrovački renesansni vrt“ kao specifičnu povijesnu prostorno-oblikovnu pojavu.

Bruno Šišić bio je istaknuti hrvatski krajobrazni arhitekt / Dubrovački renesansni vrt, jedno od ključnih Šišićevih djela

Njegovo profesionalno formiranje započelo je u Dubrovniku, gradu s kojim je bio duboko saživljen, proučavajući njegovu povijest i njegovu baštinu, poznavajući svaki pedalj njegova krajobraza. Iz svog rodnog grada gospar Bruno nije nikad poželio otići, osim na povremena ciljana studijska putovanja koja su ga u stručnom i znanstvenom pogledu obogaćivala, nije poželio otići iz Dubrovnika ni kada mu je šezdesetih godina 20. stoljeća bila ponuđena atraktivna pozicija sveučilišnoga nastavnika na katedri za Vrtlarstvo, ukrasno bilje i pejzažnu arhitekturu Agronomskoga fakulteta u Zagrebu.

Renesansna agrikultura
kao polazište

Bruno Šišić je imao vlastiti plan i viziju o tome što želi ostvariti kad je ranih pedesetih godina 20. stoljeća počeo stručno voditi tadašnju Ustanovu za parkove i ukrasno bilje u Dubrovniku, koja se 1961. reorganizirala u javno komunalno poduzeće za zelenilo i hortikulturu Vrtlar, u kojem je bio zaposlen sve do 1983. Pored stručnih poslova u Vrtlaru, u kojem je bio u više navrata direktor, ali i glavni projektant, Bruno Šišić započeo je istraživati vrtove dubrovačkih ladanjskih vila. Rezultat toga je i magistarski rad Restauracija i revitalizacija dubrovačkog renesansnog vrta, koji je obranio 1974. Tada je prvi put uporabljen pojam dubrovački renesansni vrt kao znanstveni termin. Izdvajajući njegove bitne elemente i obilježja, Šišić je metodološki identificirao karakteristične elemente dubrovačkoga renesansnog vrta kao jedinstvenoga tipskog povijesnog vrta. Sudjelovao je u brojnim izvedbama obnova vrtova za koje je izradio dokumentaciju, između kojih valja posebno istaknuti vrtove i perivoje otoka Lokruma, vrt vile Gučetić i Arboretum HAZU-a u Trstenome, vrt vile Sorkočević u Komolcu, vrt vile Crijević–Pucić na Pilama u Dubrovniku.

Mnogo prije objave Firentinske i Talijanske povelje o povijesnim vrtovima (1981/82) Šišić je i znanstveno utemeljeno, ali i intuitivno, provodio postulate povelja, od kojih su među prvima nužno valoriziranje svih slojeva povijesnoga vrta te krajnje promišljeno oblikovanje na onim njegovim dijelovima na kojima nije utvrđeno postojanje povijesne matrice.

Bruno Šišić pokrenuo je 1982. osnivanje Centra za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku. Pokroviteljstvo nad Centrom prihvatio je Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, uz zalaganje tadašnjeg predstojnika Zavoda za vrtlarstvo i krajobraznu arhitekturu Vinka Jurčića. Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku bio je trajno usmjeren na znanstvenu djelatnost, na istraživanje, publiciranje, promicanje i zaštitu bogatoga dubrovačkog vrtnog i krajobraznog nasljeđa. Nažalost tijekom Domovinskog rata Centar je bio uništen, kao i veliki dio dokumentacije. Velikim zalaganjem, trudom, volonterskim radom, a prije svega ljubavlju prema struci i Gradu, Šišić uspijeva 1997. obnoviti Centar. Prilikom obnove Centra, u prostorijama Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, Šišić je isticao veliku pomoć preminule Ivane Burđelez.

Ladanjske arkadije

Smatrao je da se urbanizacija koja se dogodila na prostorima između Pila i Konala od 15. stoljeća temeljila na humanističkim polazištima. Povijesni dubrovački suburbij definira kao prostor promišljene rahle izgradnje u mreži uzdužnih komunikacija i poprečnih skalina, u kojem su se u okviru tako formiranih insula postupno, uz agrarne, pojavljivali i ladanjski sadržaji. Nakon potresa 1667. grade se nove kuće za stanovanje. Svaki objekt u predgrađu bez obzira na namjenu bio je smješten u vrtu uređenu kako bi Šišić rekao „na dubrovačku“. U knjizi koja je rezultat tog istraživanja Vrtni prostori povijesnog predgrađa Dubrovnika – od Pila do Boninova, prezentirao je tu ideju te opisao svaki pojedini vrt u zoni Donjeg konala. Nakon objavljene monografije, tema vrtnog urbanizma dubrovačkog predgrađa izazvala je zanimanje i domaćih i inozemnih stručnjaka. Vrlo ozbiljno planirala se organizacija međunarodnoga znanstvenog skupa u Dubrovniku, upravo koristeći temu dubrovačkog povijesnog vrtnog urbanizma kao svojevrsne paradigme u svjetlu suvremenoga svjetskog urbanističkog trenda eko-urbanizma.

Dubrovački renesansni vrt, jedno od ključnih Šišićevih djela

Promišljajući obnovu povijesnih vrtova, zaranjajući u povijesni svijet dubrovačkoga područja, izrađujući projekte Bruno Šišić nije se nikad odijelio od one male osnovne materije, biljke, od koje je cjelokupni krajolik sastavljen. Jednom prigodom o tome je kazao: „Iskustvo koje se stječe praktičnim radom od iznimnog je značenja. Akumulirano iskustvo pomaže prepoznavanju i rješavanju problema u krajobrazu. Posebno je značajna tijesna veza krajobraznog arhitekta s terenom i biljem. Osobno posjedujem razvijen osjećaj prema bilju, znam razlikovati da li se ono osjeća dobro ili slabo. Bez tog osjećaja teško je u našem poslu biti dobar. Ne smijemo izgubiti iz vida da je bilje naš specifičan gradbeni materijal i da je istovremeno bitna prostorna komponenta ne samo vrtova i parkova, nego čitavih naselja. Ono također pored svoje tri dimenzije naglašeno raspolaže i svojom četvrtom dimenzijom, jer se tijekom vremena razvija, raste i na sebi svojstven način odražava sezonske mijene.“

Borba za javne prostore

Krajobrazna arhitektura uvijek je bila struka nevelikog broja inžinjera, struka na razmeđi između umjetnosti i biotehnike, arhitekture i agronomije, u procijepu između želja investitora i vlastite vizije prostora koji istovremeno mora „dijeliti“ s višestruko brojnijim arhitektima, građevinarima, urbanistima. Ponekad neshvaćena od gradskih otaca, u osnovi struka koja se bori za zelene prostore nastojeći ih oplemeniti, sačuvati, oblikovati na dobrobit čovjeka i krajobraza per se. Ta borba za otvorene javne i privatne prostore, bilo da se radi o povijesnim đardinima Grada, ili pastoralnim netaknutim ili pak kultiviranim izvangradskim krajolicima, do posljednjega daha bila je Šišićev životni kredo. Zbog toga smo danas svjesni velikoga gubitka, jer otišao je čovjek, znanstvenik i stručnjak koji je imao hrabrosti izreći svoj stav, uvijek čvrsto argumentiran i beskompromisno se boriti za dubrovački krajobraz koji je neizmjerno volio. Zbog toga su ga poštivali i oni koji se s njime nisu uvijek slagali.

Nama, mlađim generacijama, Bruno Šišić bio je poseban uzor, dosljedan i nesebičan pedagog, a iskrenošću, izravnošću i toplinom srca bio je – prijatelj. Mladi kolege uvijek su tražili Šišićeve stručne savjete, jer ih je on velikodušno dijelio, upućivao na literaturu, davao smjernice, upozoravao, korigirao, a znao je i pohvaliti. Pamtit ću zauvijek razgovore s gosparom Šišićem o temi krajobraza i dubrovačkih povijesnih vrtova; često s mišlju da smo kao struka osuđeni na kontinuiranu „borbu“, jer prosperitet i gospodarski napredak koji živimo za sobom neizbježno nosi transformaciju krajolika i njegovu trajnu prenamjenu, gdje samo rijetki shvaćaju da su zeleni đardini, uređeni javni parkovi, šetališta, plaže, agrikulturni krajobrazi ono što grad čini vrijednim, kulturnim, u konačnici bogatim, bez obzira na nevjerojatnu graditeljsku baštinu kojom na dubrovačkom području raspolažemo. Iz dugih inspirativnih razgovora s gosparom Brunom moglo se baštiniti njegovo veliko znanje protkano vrijednim podacima iz inozemne literature kojom se trajno nadograđivao jer se odlično služio talijanskim i francuskim jezikom. Prenosio ga je s velikim žarom, pun temperamentne zauzetosti i sa sjajem u očima koji ima samo istinski znanstvenik. Prenijeti znanje mlađim generacijama mogu samo najveći. Istovremeno bio je pronicavi sugovornik, čovjek iznimna humora, dječački zaigran i lepršav, lucidan kreativac.

Gospar Bruno otputovao je u vječnost, među svoje nebeske đardine po dubrovačku, i negdje u hladu čempresa i mrče pritajio svoj nesalomljiv duh. Neka mu je vječna slava i hvala.