Baletna čežnja

Najnovija baletna premijera splitskoga HNK predstavila je vrijedan plesni ansambl u novome svijetlu. Široj su kazališnoj publici, naime, uglavnom poznati baleti koji uprizoruju bajke, nalik živopisnim slikovnicama, pa ih rado prihvaćaju sve generacije gledatelja. Tramvaj zvan čežnja istinska je baletna drama, iskrena, uvjerljiva i nezaboravna.

Glazba Mladena Tarbuka istinski je srasla s pokretom i dramom

Poznata drama Tennesseeja Williamsa osvojila je svijet filmom Elije Kazana s Vivien Leigh i Marlonom Brandom u glavnim ulogama. Potresna priča o ranjivoj Blanche DuBois, koja ne pripada svijetu u kojem živi (Amerika, sredina prošloga stoljeća), a sjeća se prošlosti što otvara nezacijeljene rane, hrabro je prenijeta na baletnu pozornicu. Združeni rad libretistice i dramaturginje Sanje Ivić, skladatelja Mladena Tarbuka te koreografa i redatelja Dinka Bogdanića urodio je dojmljivim ostvarenjem. Stupanj zajedništva u osmišljavanju i ostvarenju izvedbe visoko nadrasta ono što obično nazivamo suradnjom. I zaista, u tekstovima gdje troje umjetnika govori o tijeku pripreme baletne drame jasno je da su se idejama u visokoj mjeri prožimali, unisono disali i osmišljavali, tako da ostvaruje dojam jedinstvenog rukopisa. Izraziti dramu bez izgovorene riječi jest misterij, ali izvrsno pripremljeni plesači raskošna glumačkog dara pokazali su da je to moguće. Elena Nikolaeva darivala je senzibilnost i rastrojenost glavne junakinje, njezinu naivnost u susretu s ljudima „ovoga svijeta“ kojem ona ne pripada i duboku bol koja razdire njezino krhko biće do konačnog živčanog sloma u duševnoj bolnici. Mircea Munteanu bio je uvjerljiv Stanley Kowalski, sirov i okrenut jedino ovozemaljskim užicima. Njegovu suprugu Stellu, protagonističinu sestru, primjerno je tumačila Simona Caputo. Remus Dimache bio je uistinu plahi  mladić Allan s kojim je Blanche gotovo slučajno stupila u brak. Lejla Bajramović znakovito je donijela ulogu Meksikanke. Istaknuli bismo i Mihaia Mezeia (Mitch), Dmitrija Rokova (liječnik), Teu Jelić (Bolničarka), Aleksandra Korjakovskog (Mladić), Leva Šapošnikova (Stari gospodin) te trojicu časnika – Romulus Dimache, Shunsuke Amma i Askhabet Yusupuhanov. U plesnim parovima sudjelovali su i ostali članovi ansambla uvjerljivo osvjetljujući popularne plesove sredine 20. stoljeća.

Glazba Mladena Tarbuka istinski je srasla s pokretom i dramom. Čuli smo je s kvalitetne snimke Orkestra zagrebačkoga HNK-a pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Ona je izvrstan splet starog (starinski klavir oživljuje Blanchina sjećanja na sretniju prošlost) i novog (zaslugom Frane Đurovića čuli smo i elektroničku glazbu kao uvjerljiva tumača duševne rastrojenosti). Skladateljevo duboko poniranje u dramu očigledno je u svakom trenutku, a osobito značenje dao je i izvanglazbenim zvukovima.

Pozornica Dinke Jeričević, jednostavna i prostrana, davala je mogućnost punini plesnoga izričaja, a kostimi Dženise Pecotić vjerno su osvijetlili vrijeme zbivanja. Scenskom je ugođaju umnogome pridonijelo i svijetlo Srđana Barbarića. Redatelj Dinko Bogdanić, ravnatelj baletnog ansambla, disao je sa svojim plesačima, osmislio svaki detalj izvedbe i zaslužio iskrene čestitke za uložen napor. Glasne aklamacije punoga kazališta dugo se nisu stišavale. Bio je to iskren znak zahvalnosti vjerne baletne publike na još jedan visoki doseg plesnoga ansambla splitskoga HNK-a.