Adolescentska kriza i strah od rutine

Nebo u kaljuži debitantska je knjiga Svena Popovića, 25-godišnjeg studenta komparativne književnosti i engleskog jezika i književnosti iz Zagreba. Uz studiranje i pisanje proze, Sven Popović bavi se i prevođenjem (preveo je s engleskog esej Walking Henryja Davida Thoreaua) te pisanjem glazbenih i književnih kritika koje objavljuje u za to specijaliziranim medijima. Nebo u kaljuži može se, ali i ne mora čitati kao roman, jer knjiga je sastavljena od niza kratkih priča labavo povezanih likovima, pripovjedačem te mjestom i vremenom radnje – Zagreb danas – uz to što se priče i fabularno naslanjanju jedna na drugu. Priče su povezane i pripovjedačevim rokerskim svjetonazorom i buntovničkim pogledom na svijet te specifičnom atmosferom i poetikom, odnosno pomalo hladnom naracijom, koja obiluje suptilnom poetičnošću, što bi se sve  moglo svesti na odrednicu buntovne urbane melankolije.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2015.

Priče prate Eliasa, dvadeset-i-nešto-godišnjaka koji istovremeno gubi djevojku, ali i vlastitu sjenu, za kojom kreće u potragu, od jednog partija do drugog, jedne cure do sljedeće, da bi se na koncu vratio na početak, ne osobito izmijenjen i s ne mnogo manjim balastom postadolescentske krize na duši, ali s nešto novih, nimalo presudnih, ali ipak za budućnost bitnih iskustava, koja ga potiču na novi korak naprijed naznačen na samu kraju rukopisa. Slijedom junakovih iskustava Nebo u kaljuži knjiga je o snovima koji ne nestanu kad otvoriš oči, o gubljenju sjene i potrazi za njom te o sjeni kao najboljem sugovorniku, o detektivima koji putuju snovima, o postadolescentskoj krizi koje se najlakše riješiti nerješavanjem, o mrazu, Mjesecu što reže i noći kojoj je svejedno, o treptavim svjetionicima i anđelu s mačem, o analognim momcima u digitalnom svijetu, ali ponajprije ipak o pripadnicima generacije u tranziciji, dovoljno pametnima da ne sudjeluju, no odveć rezigniranima da bi nešto promijenili. No to ne znači da za promjenama ne žude. Odnosno, najkraće rečeno, Nebo u kaljuži knjiga je o mladim ljudima u smrtnome strahu od rutine i života upakirana u aktovku, koji ne znaju što žele, ali jako dobro znaju što ne žele.

Druženje s prijateljima i opisi tuluma, ali i ispisi međusobnih razgovora, najčešće o muzici, ali i djevojkama, filmu, književnosti i drugim umjetnostima, važan su sastojak ove proze (svrha je karakterizacijska, kao oznaka svjetonazora i ukusa likova), inače obilno protkane oniričnim elementima. U pričama Sven Popović vješto se služi dramaturgijom snova i pomaknutom logikom, a začudnost dodatno pojačava povremena izmjena pripovjedača u prvome licu. Vještom uporabom eliptičnog pripovijedanja i koncepta manje je više stvara nježnu, suptilnu, poetičnu prozu napučenu vrlo cool likovima, predstavnicima mladeži koji pobuđuju već uvelike izgubljenu nadu u bolje sutra. A to će bolje sutra, ako (još) nije moguće drukčije, dosegnuti (zasad) barem maštom, dok zbilje s ove i one strane zrcala ne zamijene mjesta.
Iako duboko usidrene u aktualnu urbanu stvarnost, u temelju je većine priča bajkovitost. A kako znamo, svaka prava bajka zapravo je izraz vizije svijeta kakav bi on mogao biti, ali nije. Ili barem još nije. No Sven Popović ostavlja dojam autora spremna i sposobna da otfikari svijet ovakav kakav jest i zamijeni ga, barem na papiru, nekim boljim, ljepšim, humanijim i toplijim. Baš poput njegovih Eliasa i škvadre koji, dok snovi ne postanu stvarnost, stvarnost zamjenjuju snovima.

Iako je riječ o debitantskoj knjizi, to se gotovo i ne osjeća, osim u afirmaciji osobnog iskustva te u ponekom pretencioznom iskazu koji redovito odaje protagonistov osjećaj vlastite posebnosti, ali i takvi su, rijetki slučajevi, dobro uklopljeni, a bili su i očekivani s obzirom na uzrast lika koji ih izgovara. Otpor ukalupljivanju i nepristajanje na svima nam od društva nametnutu ulogu kotačića u loše podmazanu stroju kapitalističke nezasitne nemani u podtekstu je rukopisa, na površinskome sloju kojega je, ipak, ljubavna priča, traganje za ljubavlju. Drukčije i ne može biti jer su glavni junak i autor još dovoljno mladi da, srećom, još nisu osvijestili ciničnu istinu kako ljubav zapravo najčešće podrazumijeva najveći stupanj neslobode.
Sven Popović svjetonazorno je blizak antikorporativnom i anarhoidnom duhu oca mu Ede, a poetikom, osim također spomenutomu, srodan je primjerice Veliboru Čoliću, još jednomu bardu urbane melankolije sklonu hodu na rubu zbilje i sna, stvarnog i iracionalnog. Stilski na granici poetskog i proznog, Sven Popović baštinik je bitničke koliko i kvorumaške poetike, kreator snažne koliko i snovite proze, proze rokerske strasti i džezerske fluidnosti i mekoće, s natruhama Hemingwaya, Burroughsa, Štulića i Waitsa među redcima, a s Ramonesima, Pavementom, Strokesima, Modest Mouseom i Iggy Popom u slušnome kanalu.

Sven Popović jedan je od najperspektivnijih predstavnika tzv. mlade književne republike (sintagma Andree Milanko iz njezina pogovora knjizi priča novih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja), predstavnik nadolazećeg naraštaja pisaca spremnih na prekoračenje granica, koji stvarnosti ne robuju, niti joj se, prepisujući je, predaju kao žrtva, svjesni da su rutina i banalnosti u zbilji neizbježne, ali ih u tekstu ne mora biti.