Ženska strana priče

Nakon dvaju romana sa suvremenom tematikom (Lift ili politička melodrama, 1993; Rez / Leica – roman u 36 slika, 2012) književnica Božica Brkan odlučila se na ambiciozniji, svakako složeniji i literarno zahtjevniji pothvat: u romanu Ledína obuhvatila je život porodice Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Tekst je dakle, u žanrovskom pogledu, najbliži porodičnom romanu, u onom smislu u kojem pojam porodice definiraju suvremeni rječnici hrvatskog jezika: „potomstvo zajedničkih daljih ili bližih predaka istog prezimena; rod“; „obitelj po slijedu naraštaja (pradjed, djed, otac, sin)“. No Ledína ima i neke specifičnosti koje taj roman čine posebno zanimljivim. To se odnosi na neke formalne i jezične karakteristike teksta, na činjenicu da se zapravo sve vrijeme pripovijeda o porodičnoj zadruzi i da su protagonisti žene.

Izd. Acumen, Zagreb, 2014.

Svako od 21 poglavlja ispod naslova ima naznaku vremena kad se njegova radnja zbiva, a onda slijedi ime ženskoga lika koji u tom poglavlju u prvom licu iznosi priču. U uvodnom dijelu poglavlja, redovito pisanu standardnom štokavicom i grafički (masnim slovima) odvojenu od iskaza lika, autorica naznačuje širi porodični i/ili društveni kontekst. Iskazi junakinja romana, među kojima se neke javljaju u dvama, čak i trima poglavljima, u najvećem su dijelu isključivo kajkavski (točnije moslavački kajkavski – kekavski). Tek su tri poglavlja štokavska: Iz Serhata u Militärgrenze u kojem je pripovjedačica Bosanka Matija te Brkani od Beškera i Osebušek: kak si prostreš, tak si buš i legla, u kojima je pripovjedačica ujedno autorica. I dok se za bosanski ženski lik štokavski, s natruhama orijentalizama, nametao logikom njezina geografskog ishodišta, za svoja dva poglavlja autorica je imala veliku dvojbu (vidljivu i u tome što je posljednjem, štokavskom, poglavlju dala kajkavski naslov): ostati dosljedan brkanovskom zavičajnom idiomu ili životni rastanak s njim naglasiti štokavskim standardom.

Na izbor glavnih likova (isključivo žene) upućuje već posveta: „Brkanovim snahama, graničarkama; mojoj majci i drugim mojim pretkinjama“, a u tekstu se i izrijekom kaže da je to „roman o ženama Brkankama i Brkanicama, udanima i rođenima Brkan“. Smisao autoričina izbora glavnih likova nije u propitivanju patrijarhata i matrijarhata, ženske podređenosti (iako se ne bježi ni od toga), nego u spoznaji da su upravo žene „krojile i napokon iskrojile sudbinu obitelji kojoj sam posljednji izdanak“.

Pisanje ove vrste romana zahtijeva dugotrajan i predan istraživački rad, korištenje različitim izvorima i dokumentima. Za takav pripremni posao u nas pisci uglavnom nemaju ni dovoljno vremena, ni dovoljno novca. Božica Brkan ističe da je razgovarala s mnogo ljudi, da joj je glavni usmeni izvor bilo majčino pripovijedanje, a da je uporno kopajući po arhivima i novinama počela osjećati kako joj zapravo nedostaje sve više podataka. Tada je shvatila da se mora osloboditi terora građe, da zahvaljujući kontekstu može i sama odabrati, odlučiti i „stvoriti cijelu jednu novu povijest. Priču. Da se mogu (…) suočiti s bilo kojim likom, stvarati ih, pitati ih i postavljati pitanja kao da ih postavljaju oni, pitanja koja nikad nisu ni sebi postavljali (…)“

Autoričina se oslobođenost od tereta prikupljene građe jasno osjeća u nekim elementima romana. Prije svega u nešto labavijoj kompoziciji koja ne slijedi vremenski kontinuitet, kronikalnost. Tako je na početku poglavlje koje nam je najbliže – datirano 30. lipnja 2013, slijedi ga priča koja se zbiva „1903. na 1904“, a poglavlje koje govori o vremenski najudaljenijim zbivanjima (17. stoljeće) dolazi kao peto po redu. Autoričina razigranost i maštovitost osobito se osjećaju u nekoliko literarno najuvjerljivijih poglavlja. U priči Stari svijet, Novi svijet tema je muževa nevjera, koja kod protagonistice rađa ljubomoru i osjećaj nemoći da nađe razumno rješenje zbog nesavladivih hijerarhijskih odnosa u zadruzi. Zapalivši staju muževe ljubavnice, ostavlja sina i bježi u Ameriku, gdje strada u požaru tvornice u kojoj je radila. Opširno poglavlje Iz Serhata u Militärgrenze priča je pametne i tolerantne žene o dramatičnom bijegu cijeloga sela iz Bosne u Hrvatsku, o potrazi za obećanom zemljom i putu na kojem se obitelj podijelila i razišla, a mnogi seljani stradali. Kad prijeđu granicu između dvaju svjetova, njezin sin Ivan postaje graničar, koji s Katarinom iz Jokešinca zasniva graničarsku obiteljsku zadrugu. Ona će trajati niz naraštaja i raspast će se tek sredinom 20. stoljeća odlukom autoričina oca da se odvoji iz te porodične i imovinske zajednice. Tako ledína na kojoj je hiža podignuta i nakon više od tristo godina srušena postaje metafora nastajanja i nestajanja, života i smrti, svega onog lijepog i ružnog o čemu pripovijedaju junakinje romana.

Uz nešto napora i povećane usredotočenosti roman lijepo mogu čitati i štokavci i čakavci. Kad zapnete na leksiku, potražite pomoć u knjizi Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012) u kojoj je autorica objavila Moj kajkavsko-kekavski rečnik s više od šest tisuća riječi.