Veliki dosezi malih scena

Dvadeset i drugi Međunarodni festival malih scena održan je u Rijeci od 2. do 9. svibnja, ponudivši osam predstava iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Češke i Rumunjske. Smanjena sredstva za ovu manifestaciju donekle su se odrazila na broj predstava i zemalja iz kojih dolaze, kao i na trajanje Festivala. Unatoč tomu, i ove godine umjetnički direktor Nenad Šegvić te organizatori HKD Teatar i Odjel za kulturu Grada Rijeke pokušali su održati pristojnu razinu manifestacije, premda pamtimo i bolja festivalska izdanja.
Selektor ovogodišnjega festivalskog izdanja Bojan Munjin kao tematsku okosnicu koja je povezala odabrane naslove uzeo je Od sjaja do očaja, što slikovito opisuje današnji svijet koji obilježavaju krize, nezadovoljstvo, digitalna hladnoća, terorizam i opasnost od novih globalnih neuroza. Festival je otvorila predstava Buržoazija kazališta Na balustradi iz Praga, nadahnuta filmom Diskretni šarm buržoazije Luisa Buñuela iz 1972. U kazališnoj adaptaciji, svedenoj na naslov Buržoazija, redatelj Jan Mikulašek pomaknuo je nadrealne bunjuelovske situacije prema grotesknom uobličenju likova i teatru apsurda.

Prizor iz predstave Buržoazija kazališta Na balustradi iz Praga / KIVA FOTO

Jednostavna scenografija Mareka Cpina svedena je na neutralni prostor koji priziva bezličnost hotelskih restorana ili građanskih salona. Središnji scenografski element je stol za kojim se odvijaju rituali večere. U duhovitom poigravanju društvenim konvencijama satirički se prokazuje buržujska zaokupljenost pravilima i besmislenim ritualima – što je samo ulaštena površina ispod koje, uz pratnju lagane glazbe, vriju i izbijaju nagomilane frustracije, edipovski kompleksi i opsjednutost društvenim normama i obredima koji se pretvaraju u najgore noćne more, koje razotkrivaju dvostruki moral malograđanskoga društva.

Aktualnost klasičnoga teatra

Nekoliko predstava nastalo je prema klasičnim tekstovima. Razbijeni vrč Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda nastao je prema predlošku njemačkoga književnika Heinricha von Kleista, u kojemu je on ismijao sudski postupak u nizozemskom selu u blizini Utrechta. Središnji je lik seoski sudac Adam, koji se navodno ozlijedio dok je ustajao iz kreveta te pritom oštetio drvenu nogu i izgubio vlasulju. U selo dolazi sudski savjetnik Walter, koji kao revizor obilazi sudske urede. Počinje suđenje, a stranke su gospođa Marthe, njezina kći Eve, mladić Ruprecht i njegov otac. Parnica se vodi oko razbijenoga dragocjenog vrča, odnosno oko pitanja koji ga je muškarac razbio u noći kad je bio kod djevojke Eve.
Problem je ove predstave što su relativno jednostavan zaplet redatelj Igor Vuk Torbica i dramaturginja Tamara Bijelić nepotrebno razvukli na dvosatnu predstavu. Najbolje su u ovoj predstavi glumci, koji su ostvarili nekoliko zanimljivih uloga. To se prije svega odnosi na Nebojšu Glogovca u ulozi suca Adama, koji je u svojoj glumački iznijansiranoj interpretaciji utjelovio nemoral, korumpiranost i pokvarenost sudstva i vlasti. Odličnoga scenskog partnera Glogovac je imao u Svetozaru Cvetkoviću, koji glumi sudskoga savjetnika Waltera. Ljubomir Bandović kao Licht izvukao je komičke potencijale uloge, a i ostali glumci dobili su priliku za kreaciju – Vladica Milosavljević u ulozi Marthe, Marko Janketić kao naivni Ruprecht i Jovana Gavrilović kao Eve.
Predstava Kazimir i Karolina beogradskog Ateljea 212 također više pripada u mainstream-kazalište, ali je kao cjelina uspjelija od Razbijenog vrča. Radnja toga pučkog komada Ödöna von Horvátha odvija se tridesetih godina prošloga stoljeća na Oktoberfestu u Münchenu. Vrijeme je to koje je obilježila ekonomska i društvena kriza, što dramu čini aktualnom i u današnje vrijeme. Redateljica Snežana Trišić vrlo je dobro oslikala malograđansku atmosferu, u kojoj dolazi do rasapa vrijednosti, nestaje empatije i ljubavi, a svi se odnosi mjere golim interesom i novcem. U predstavi Ateljea 212 napravljena je dobra glumačka podjela unutar koje je svaki od glumaca dobio prostor za kreaciju. Kazimira, čija životna tragedija počinje u trenutku kad je dobio otkaz, uvjerljivo je utjelovio Bojan Dimitrijević, a u ulozi Karoline dojmljiva je Jelena Đokić.

Prizor iz predstave Kazimir i Karolina beogradskog Ateljea 212

Usporedno s raspadom veze između Kazimira i Karoline pratimo i neobičan ljubavni odnos između Merkla Franza i njegove Erne, koji je obilježen nasiljem muškarca nad ženom i grubim šovinističkim komentarima. Priprostu Ernu, koja pokazuje kakvo-takvo suosjećanje s Kazimirom, tumači dojmljiva Katarina Žutić, a grubog i nasilnog Merkla Franza, čovjeka u sukobu sa zakonom, igra Marinko Madžgalj. Nemoralnoga komercijalnog savjetnika Raucha utjelovio je Tihomir Stanić, a državnog službenika Speera – koji će završiti s prostitutkama Elli i Marijom (Milica Gojković i Jovana Stojiljković) – glumi Nenad Ćirić. Novoga Karolinina izabranika, krojača Eugena Schürzingera, u tragikomičnoj maniri tumači Nebojša Ilić.

Prikazana je i Hedda Gabler Drame Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora, dobar primjer suvremenog iščitavanja klasičnog teksta. Ova drama Henrika Ibsena, slično kao i njegova Nora / Kuća lutaka, problematizira temu žene u braku i društvu, a pripada u ciklus posljednjih Ibsenovih drama, kojima su svojstveni pesimizam i melankolija. Redateljica Mateja Koležnik reducirala je Heddu Gabler na komornu dramu svedenu na situaciju građanskog salona i psihološku razradu karaktera. U posve pročišćenu uprizorenju važna je uloga scenografije Marka Japelja, koja sadržava dublje simboličko značenje. Predstava se odvija u zatvorenom ostakljenom prostoru, koji proizvodi učinak zrcala, a ovako zamišljena scenografija priziva i akvarij u kojemu je Hedda Gabler zarobljena brakom i društvenim konvencijama.

Polazište suvremene interpretacije Ibsenove Hedde Gabler jest dramaturgija Gorana Ferčeca, koja je Mateji Koležnik omogućila vrlo precizna režijska rješenja. Takav koncept i od glumaca traži visok stupanj preciznosti i koncentracije u izvedbi. Naslovnu ulogu Hedde Gabler psihološki iznijansirano i introspektivno tumači ekspresivna Nataša Matjašec Rošker, koja je do najmanjega pokreta i geste studiozno pristupila liku, u čemu je na koreografskom planu zaslužan i Matija Ferlin. Redateljske zamisli dosljedno su slijedili i Jurij Drevenšek u ulozi Jörgena Tesmana, Heddina muža slabića, zatim Ivo Ban kao sudac Brack, Matjaž Tribušon u ulozi Ejlerta Lövborga, Mateja Pucko kao gospođa Elvsted i Maša Žilavec kao Juliane Tesman.  

Prema dramskom klasiku izvedena je i Instrukcija Nacionalnog kazališta I. L. Caragiale iz Bukurešta. Poznati antikomad Eugenea Ionesca režirao je i izvodi istaknuti rumunjski glumac Horatiu Malaele u ulozi Profesora. Malaele, koji je i scenograf, postavio je antikomad izrazito groteskno i karikaturalno, pomaknuvši ga u nadrealni prostor – neku vrstu drvene kutije napravljene od dasaka. Začudni scenografski okvir na neki način slijedi Ionescovu tvrdnju da je kazalište vizualno, koliko i auditivno. Izbor drva kao materijala, naime, proizvodi zvučnu kulisu u kojoj škripa ulaznih vrata i težak hod korpulentne sluškinje, uz povremenu grmljavinu i prolazak vlaka, stvaraju jezovitu atmosferu. Središnji je element scenografije drveni stol, čija unutrašnjost krije gomilu krpenih lutaka – tijela ostalih ubijenih učenica.

U podučavanju učenice matematike i filologije, prepunu apsurda, Horatiu Malaele Profesora igra začudnom uporabom jezika, koji priziva govor likova iz crtanih filmova, a u jednom trenutku njegovo mumljanje pretvara se u čarobnu opernu ariju. Učenicu je utjelovila Aylin Cadar, a karikaturalno uobličenu služavku Marie tumači Victoria Dicu.

Apokaliptične vizije

Ovogodišnji Festival zatvorila je Kratka priča o Antikristu, nastala u produkciji BITEF Teatra iz Beograda i u režiji Andraša Urbana. Polazište je predstave djelo Vladimira Solovjeva Tri razgovora i polemički spis Razgovor Treći – kratka povijest o Antikristu, u kojemu autor izlaže svoje viđenje apokaliptičke budućnosti čovječanstva. Sukladno redateljskoj poetici, Andraš Urban gradi predstavu ekspresivnim slikama u snažnom kontrapunktu s tekstom i glazbom. Kratka priča o Antikristu počinje orgijastičkim prizorima oslobođene ženske seksualnosti, kojoj su vizualno suprotstavljena raspela kao simboli religijske represije i zabrane. U središtu je izvedbe pet ženskih tijela, što otvara pitanje žene u kontekstu društva i kršćanskih dogmi. U polemici koju otvara prema institucionaliziranoj vjeri, Andraš Urban ikonografski različite prikaze Isusa kontrastira prizorima rata i nasilja, ukazujući na vezu između Crkve, Države i Vojske. Urban je kritičan i prema komercijalizaciji vjere i vjerskih simbola. Predstavu su energično izvele Marta Bereš, Ana Marković, Danijela Petković, Suzana Lukić i Aniko Kiš, čiji su pokreti usklađeni sa žestokom, uživo izvedenom glazbom Irene Popović.

Od suvremenih autora bio je zastupljen Sergi Belbel, danas najizvođeniji katalonski dramatičar. Njegovu dramu Mobitel u režiji Krešimira Dolenčića postavilo je Kazalište Moruzgva iz Zagreba, a riječ je o tekstu koji propituje temu utjecaja i posljedica primjene suvremenih tehnologija na ljudske živote. Drama je većim dijelom napisana kao niz monologa izgovorenih u mobitel. Protagonisti razotkrivaju frustracije i neuroze današnjeg čovjeka, koje s primjenom novih tehnologija poprimaju posve nove dimenzije. Depresivnu i neurotičnu majku utjelovila je Nataša Dorčić, a samopouzdanu poslovnjakinju i posesivnu majku igra Ecija Ojdanić. Usporedno teku zbivanja sa sinom i kćeri tih majki, koje su utjelovili Dado Ćosić i Amanda Prenkaj.

U sklopu Festivala izveden je i autorski projekt Aleksandra Zec Olivera Frljića, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke. Predstavu o tragičnoj sudbini djevojčice Aleksandre Zec Frljić i dramaturg Marin Blažević grade putem nekoliko prizora reduciranih na bitno. U odnosu na premijeru, predstava Aleksandra Zec izvedena je u novoj podjeli. Ivanu Roščić, koja je igrala naslovnu ulogu, zamijenila je Jelena Lopatić, a ulogu sestre Gordane tumači Mirta Polanović. U ostalim ulogama od premijere igraju Tanja Smoje, Igor Kovač, Nikola Nedić, Jurica Marčec i djevojčice Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić. Odlukom žirija, koji je ove godine radio u sastavu Tatjana Mandić Rigonat, Sandra Lončarić Tankosić i Robert Raponja, Aleksandra Zec proglašena je najboljom predstavom u cjelini.