Umijeće življenja iluzije

U voajerskom dobu kakvo je naše teško je, gotovo nemoguće, sačuvati integritet osobe. Oni koji imaju svoje misli, tajne, želje, ambicije, ako nisu usklađene s nadzirateljima i kontrolorima njihove privatnosti i intime unaprijed su osumnjičeni. Ili ih se pak ne uzima u razmatranje, kao one koji  sudjeluju u sukreiranju života i mišljenja o životu. Oni žive kao autsajderi koji šansu za nešto više od životnog statiranja „zarade“ tek slučajno.

Obiteljska ispovjedna drama koja apostrofira probleme komunikacije / Snimio Željko Karavida

Upravo je slučajnost okvir mozaika obiteljske ispovjedne drame Umjetnost intervjua, premijerno izvedene 27. travnja u zadarskom HNK-u u režiji gošće iz Splita Nenni Delmestre, ujedno prevoditeljice i adaptatorice teksta suvremenoga španjolskog dramatičara Juana Mayorga, koji je sučelio probleme suvremene obitelji, ponajprije žene, s izazovima suvremenosti.

Glavni akteri Umjetnosti intervjua tri su generacije žena koje žive u istoj kući i među kojima ne bi trebalo biti ničega nepoznatoga, zatim jedan muškarac, uljez u njihovim životima, i jedna kamera, jedini „sugovornik“ kojoj žene pukom slučajnošću otkriju tajne svojega života. Tajne počnu izlaziti na vidjelo u trenutku kada najmlađa od žena (Tina), gimnazijalka, kaže majci (Pauli) da se iz grada vrati ranije jer mora otići iz kuće kako bi snimila intervju za školsku zadaću. Majka joj otkrije da ide na sastanak s bivšim mužem, njezinim ocem, i predloži da taj intervju napravi s bakom (Rosom), koja joj može ispričati mnogo toga što će joj sigurno biti zanimljivo. Jer bakin je život zanimljiviji nego može i pretpostaviti.

S uključivanjem kamere počinje rastvaranje života te građanski sređene obitelji; naoko običan i dosadan život pred kamerom postaje sadržaj uzbudljive ispovjedne drame. „Službena povijest“ obitelji, istine njezinih članova, njihove ljubavi i tajne, dovode u pitanje ne samo prošlost nego i budućnost njihovih „istina“.

Dok baka, govoreći kameri o nepoznatim detaljima svojega života, u tim „pikanterijama“ otkriva smisao proživljenoga života i opravdanje za učinjene pogreške, koje su život učinile koliko iluzijom toliko i mučninom, kćer intervju vraća u djetinjstvo i traume. I baka i kći pokušavaju iskamčiti nešto od svojih promašenih života i opravdati te živote. Nasuprot njima, unuci je to cool jer će intervju biti moderno aktualan i poseban. U ogoljavanju života pred kamerom, pri čemu jedna osoba postavlja pitanja, a druga odgovara, nameće se krucijalno pitanje što je istina i može li se živjeti bez laži?

Zato Rosa ni u jednom trenutku ne pristaje da itko posumnja kako je živjela dva života – ona misli da je to bio jedan život. Ne želi priznati iluziju, koja je bila uzrok njezina napuštanja obitelji i življenja s drugim čovjekom. Kći Paula, kao žrtva, iskusila je majčinu iluziju pa sumira Rosine promašaje, njezine iluzije prevodi u stvarne činjenice i kao grijeh podastire kćeri Tini. Uljez u obitelji, fizioterapeut Anđelo, kao neka vrst suvremenoga konzumerističkog psihoterapeuta, spaja potrgane niti obiteljskoga života, ali se i – poput lopova koji je opljačkao obiteljsko blago – puteljcima iza kuće iskrada iz njihovih života.

U sučeljavanju istine i laži Mayorga se služi pirandelovskim dramaturškim motivima te gradi originalno i intrigantno dramsko djelo ispunjeno uzbudljivim obratima, humorom i doziranim emocijama. Vješto kombinirajući stvarni i skriveni život, istine i laži, često rukavac radnje promišljeno skreće u apsurd, sugerira izmaštane, paralelne živote u kojima se ne zna gdje počinje stvarnost života, a gdje njegova iluzija. Kao u Pirandella ne zna se granica između stvarnosti i iluzije, koju u „obračunu“ sa stvarnostima života ništa ne može raskrinkati kao vjera u iluziju.

Mayorga poručuje kako je naša stvarnost doista besmislena ako joj oduzmemo iluziju koja nas spašava od suvremenog konzumerističkog života i šutnje o tom životu. Suočava šutnju, koja je sve češće djelo ispraznosti života, i govor, koji je sve više ispraznost. Koji je zapravo mjera nijemosti sveopće buke čovječanstva pred odljuđivanjem čovjeka koji se predao strahu od govora. Umjetnost intervjua problematizira i suvremeni svjetski teatar kojega je strah govora o problemima suvremenosti koji su takozvani moderni redatelji pretvorili u formu kao jedini razlog teatra, koji je pristao biti nijemi sluga političkoga pragmatizma.

Na sreću, redateljica Delmestre nije se bojala prepoznati vrijednosti teksta pa je izrežirala veoma dobru predstavu koja primarno govori o sadržaju, a ne formi. Apostrofirala je probleme komunikacije kao dominantne probleme naše suvremenosti i laž kao utočište gdje su se ugnijezdile mnoge lažne vrijednosti. Raskrinkavanju licemjerja, ilustraciji komunikacijske nemoći i općenito iskrenog razgovaranja pridonio je vizualni dojam predstave –scenografija i kostimi Line Vengoechea izrađeni u duginim bojama, koji ne samo pokazuju „ukus“ suvremene mode nego su i boje promiskuitetne ljubavi.

Sveukupnoj kvaliteti Umjetnosti intervjua osobito pridonose glumci. U toj predstavi glumci ne mrmljaju nego uvjerljivo govore o ljudima koji ne pristaju biti sluge nemuštoga govorenja, koje je često na granici razumljivosti. Jednako su glumački uvjerljivi uobičajeno dobra Jasna Ančić (Rosa), glumački sve zrelija Žana Bambur (Paula) kao i mladi Sara Ivelić (Tina) i Bojan Brajčić (Anđelo).