Sve veće zanimanje za hrvatski jezik u Rusiji

U nakladi Ogranka Matice hrvatske u Stonu ovih je dana predstavljena prva knjiga o hrvatsko-armenskim kulturnopovijesnim dodirima pisana na hrvatskom jeziku, Armenija ‒ domovina sv. Vlaha. Njezini su autori Artur R. Bagdasarov, ugledni ruski kroatist, slavist i sociolingvist, dugogodišnji profesor hrvatskoga jezika na više fakulteta u Moskvi, te povjesničar Vinicije B. Lupis. Nova knjiga profesora Bagdasarova povod je ovome razgovoru.

Profesore Bagdasarov, u zadnjih ste pet godina objavili čak šest knjiga na hrvatskome jeziku.  Otkada traje to vaše kontinuirano zanimanje za hrvatsku povijest i kulturu, a navlastito, za hrvatski jezik?

Moje intenzivnije zanimanje za općeslavističke i hrvatske jezične teme počelo je već izborom studija slavistike na Filološkom fakultetu u Sankt Peterburgu, a posebice od 1992, kada sam obranio doktorsku disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, na različitim razinama jezične strukture. Nakon obrane disertacije počeo sam se baviti gotovo isključivo kroatistikom. Potom sam, kako za potrebe svoga predavačkoga rada na moskovskim fakultetima, tako i za druge korisnike, prvi u Rusiji objavio suvremeni hrvatsko-ruski rječnik, kao i pojedine znanstvene knjige i najvažnije stručne priručnike za izučavanje ili studij upravo hrvatskoga, a ne tzv. srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika.

Upravo je vaš Hrvatsko-ruski rječnik doživio čak četiri izdanja (tiskanih u Moskvi), a njegovo posljednje, znatno dopunjeno i prošireno izdanje (iz 2013), bilo je predstavljeno i u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, izazvavši veliku pozornost i naše kulturne javnosti i medija. Jeste li očekivali takav interes za svoj Rječnik u Hrvatskoj?

Budući da su prva tri izdanja mojega Hrvatsko-ruskog rječnika praktično bila rasprodana, a uz to su obuhvaćala i ograničen broj riječi, odlučio sam njegovo četvrto tiskano izdanje nadopuniti i osuvremeniti s više stotina novih natuknica, kako bi priručnik bio što korisniji govornicima obaju jezika, i hrvatskoga i ruskog. Ipak, bio sam vrlo ugodno iznenađen velikim zanimanjem ponajprije zagrebačke publike na predstavljanju Rječnika u Društvu hrvatskih književnika jer je dvorana bila prepuna pa su pojedini posjetitelji morali i stajati. O mojem Rječniku tom su prigodom afirmativno govorili sveučilišni profesori Marko Samardžija, Dubravka Sesar i Josip Užarević, o čemu su vrlo korektno izvijestili svi relevantni hrvatski tiskovni i drugi mediji, kao i pojedini stručni časopisi... A nakon njihova govora, prisjećam se i jedne zanimljive zgode iz DHK-a: Da bi mi čestitao na novome dvojezičniku, prišao mi je jedan posjetitelj i počeo sa mnom razgovarati na ruskom jeziku, ali je zatim prešao na hrvatski. U šali mi je to „opravdao“ činjenicom da je došao iz Argentine, a čuo je u medijima o predstavljanju mojeg Rječnika, da mu je otac Hrvat, hrvatski iseljenik, a mater Ruskinja.

A kakvo je zanimanje za hrvatski jezik danas u Rusiji, posebice u odnosu na srpski?

Prema objektivnim pokazateljima, sve veće je zanimanje za hrvatski jezik danas i u Rusiji. Hrvatski književni jezik uči se odvojeno od srpskoga, a za to već imamo i najvažnije priručnike ‒ gramatiku, udžbenik i (dvojezični) rječnik. Međutim, nije riječ samo o mojim objavljenim priručnicima, nego i o stručnim knjigama drugih ruskih autora, kao što su A. Ju. Kalinin, G. G. Tjapko itd.

Izd. OMH u Stonu i Društvo prijatelja Armenije
u Dubrovniku, 2015.

Iako ste još 1992. doktorirali na bitnim sustavnim razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, može li se ustvrditi da se u današnjoj ruskoj jezičnoj praksi hrvatski standardni jezik napokon uspio osloboditi iz „bratskog“ zagrljaja srpskoga književnog jezika?

U jednom davnom razgovoru o toj temi izjavio sam ovo: Braća, ako su zaista braća, ne ratuju ili ne moraju ratovati. Isto tako i „bratski“ jezici trebaju supostojati, što nije bio slučaj u bivšoj SFRJ, osim u vrijeme kratke zanesenosti odvojene skupine tadanjih većinom partijskih umnikâ koji su (zbog poznatih političkih okolnosti) potpisali tzv. Novosadski (jezični) sporazum. Iako su hrvatski i srpski jezik proizašli iz štokavske osnovice, ovi književni (standardni) jezici nisu istovjetni. Razlike postoje na različitim razinama jezične strukture. Hrvatski književni jezik odlikuje se, kao i drugi svjetski jezici, većom ili manjom obrađenošću, polifunkcionalnošću, stilskim razlikovanjem i težnjom reglementaciji.

Posebno pak je važno s tim u svezi naglasiti da svaki narod, pa tako i hrvatski, ima nepobitno pravo na naziv svojega jezika, pravo na vlastiti lingvonim, i nitko mu ga ne može ničim uskratiti, preinačiti ili uvjetovati. Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater, jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koja se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati. Stoga cijenim borbu Hrvata da sačuvaju svoj jezik i narječja svojih predaka, svoje domovine i svojih matera. Ukratko, hrvatski jezik je samostalan i neovisan o bilo kojem drugom jeziku, on primarno pripada hrvatskomu narodu i njegovoj bogatoj kulturnoj baštini, ali i svima drugima koji ga rabe, poštuju, izučavaju i vole. Jer, poštujući i priznajući druge, poštujemo i priznajemo sebe. To su oni najbitniji stavovi koje kao kroatist i sociolingvist zastupam, jer su utemeljeni prema mojem sudu na čvrstim znanstvenim postulatima. Tu valja već odavno staviti točku i ići dalje, ali mi se često opet vraćamo natrag ili netko hoće da se vratimo natrag u vidu tzv. područnoga BHS ili BCHS jezika („jezik zapadnoga Balkana“). No to se nikad neće dogoditi i to, na kraju krajeva, moraju pojmiti pojedini europski političari i znanstvenici.

Trajno je područje vašega znanstvenog zanimanja i rada – normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, o čemu ste 2010. objavili i knjigu Hrvatski književni jezik i njegova norma. Do kakvih ste spoznaja i zaključaka o tome došli na osnovi analize povijesne jezične prakse u bivšoj, zajedničkoj državi i današnjoj Hrvatskoj?

U knjizi Hrvatski književni jezik i njegova norma sa sociolingvističkoga gledišta raščlanjujem hrvatsko-srpske društveno-jezikoslovne odnose u Jugoslaviji ‒ od avnojske ravnopravnosti četiriju jezika: hrvatskoga, makedonskoga, slovenskoga i srpskoga, preko novosadskoga nametnutoga izjednačavanja, odnosno hrvatsko-srpske jezične unifikacije, pa sve do potpunoga razilaženja i osamostaljivanja nacionalnih jezik stvaranjem neovisnih država. U toj knjizi opisujem i raščlanjujem hrvatsko-srpske razlike na svim jezičnim razinama. U njoj su također sabrani pojedini članci koje sam o tim temama do 2010. objavio u hrvatskim znanstvenim i stručnim časopisima.

Moram, nažalost, primijetiti da se i danas u pojedinim normativnim priručnicima suvremeni hrvatski književni jezik prečesto odmjerava prema drugim, sličnim ili srodnim, jezicima. Međutim, u normativnim priručnicima moramo tražiti već gotova, kodificirana rješenja, a ne nuditi jezične savjete u vidu uputnica s preporukama porabe hrvatske norme. Jer, na taj način ponovo opisujemo hrvatski jezik uz pomoć razlika sa srodnim jezicima, i to najčešće i u najvećoj mjeri sa srpskim jezikom. A hrvatski standardni jezik poseban je sustav i treba se opisivati prema pravilima i zakonitostima upravo hrvatskoga jezika.

Zanimljivo je spomenuti da su vam dvije knjige tiskane na hrvatskom jeziku objavljene u Rijeci. Osim već spominjane knjige Hrvatski književni jezik i njegova norma, to je i knjiga Pogled iz Rusije, objavljena prošle godine. O čemu pišete u Pogledu iz Rusije?

Da, obje te knjige tiskane su u riječkoj nakladničkoj kući Maveda, uz posredovanje i svesrdnu pomoć Milana Nosića. On je i znalački uredio obje knjige, na čemu mu se i ovom prigodom zahvaljujem. Drugu knjigu, Pogled iz Rusije, financijski su poduprli pojedini članovi Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj i Zaklada HAZU u Zagrebu, na čemu im posebno zahvaljujem. Ova knjiga sastavljena je od dva dijela: prvi dio posvećen je kroatistici i donosi moje odabrane kroatističke radove, dok drugi sadržava više članaka o kulturnoj i duhovnoj baštini Armenije ‒ domovini sv. Vlaha.

Upravo ste naveli i naslov svoje najnovije knjige na hrvatskome jeziku: Armenija – domovina sv. Vlaha, koju ste napisali u suautorstvu s Vinicijem B. Lupisom, povjesničarom iz Dubrovnika. Kako je došlo do vaše suradnje koja je rezultirala i zajedničkom knjigom?

Valjda pukim slučajem! A možda nas je povezao i naš zajednički svetac, sveti Vlaho, tko bi znao... Naime, kako redovno pratim i na međumrežnim portalima gotovo sve tekstove koji se odnose na Armeniju i njenu kulturnopovijesnu baštinu, prije nekoliko sam godina zapazio i jedan vrlo zanimljiv članak hrvatskoga povjesničara Vinicija Lupisa, o hrvatsko-armenskim povijesnim vezama i dodirima. Saznavši tako za njegovu e-adresu, saznao sam da je on i vrlo aktivni član dubrovačkoga Društva prijatelja Armenije, kao i član Predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku. Čim smo uspostavili međusobnu vezu elektroničkom poštom, spontano se javila i ideja o našoj zajedničkoj knjizi, i to na hrvatskome jeziku, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Stonu. Budući da je domovina sv. Vlaha upravo Armenija,  a on je i parac grada Dubrovnika, brzo smo se i lako dogovorili o sadržajnoj koncepciji naše zajedničke knjige, kao i o međusobnoj podjeli poglavlja i tema koje ćemo u njoj obraditi. Knjiga je, dakle, napisana na relaciji Moskva-Dubrovnik, a svakako je neobično što smo se kolega Lupis i ja osobno prvi put vidjeli tek na njenom predstavljanju u Stonu!

Osim što je atraktivno likovno-grafički opremljena, knjiga Armenija – domovina sv. Vlaha je i sadržajno sveobuhvatna i stručno vjerodostojna... Što u njoj o dalekoj a prijateljskoj nam Armeniji i Armencima mogu saznati hrvatski čitatelji?

U našoj knjizi mogu se naći osnovni podaci o Armeniji, uglednim predstavnicima ovog naroda, armenskoj Crkvi, staroarmenskim spomenicima arhitekture, o armenskom jeziku i poslovicama... Armenska etnolingvokulturna baština prikazana je njoj cjelovito, bez obzira na državnu pripadnost u povijesnome tijeku, od postanka kršćanstva do naših dana. U njoj će se hrvatski čitatelj također upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskarstvom i pojedinim povijesnim gradovima. Posebnu smo pozornost posvetili tragičnim događajima armenske povijesti, npr. na genocidu nad Armencima od strane Osmanlijskoga Carstva, na što je upravo ovih dana podsjetio i papa Franjo. Ovo spominjem zato što želim upozoriti na širok krug tema obuhvaćenih u knjizi. Ukratko, knjiga Armenija ‒ domovina sv. Vlaha zapravo je prva mala enciklopedija za hrvatske čitatelje.

Koje biste događaje i osobnosti iz knjige mogli izdvojiti iz hrvatsko-armenskih odnosa i dodira tijekom minulih stoljeća?

Na osnovi istraženih izvora, može se reći da postoje vrlo duboke duhovne, kulturne, povijesne pa i prijateljske veze između Armenaca i Hrvata. Na primjer, naš zajednički svetac, sveti Vlaho (ar. surb Barceg, rus. sv. Vlasij), rođen je u Armeniji i bio je biskup u armenskom gradu Sebasti. Nadalje, Đuro Armen Baglivi (1668–1707), poznati medicinski pisac, profesor teorijske medicine na Rimskom arhiliceju i osobni liječnik dvojice papâ, Inocenta XII. i Klementa XI, također je bio Armenac, ali rođen u Dubrovniku. Isusovac Josip Marinović (1741–1801) iz Perasta napisao je prvu povijest Armenaca na Zapadu (Dissertazione polemico-critica sopra due dubbi di coscienza concernenti gli armeni cattolici... / Polemičko-kritička rasprava o dva primjera savjesti armenskih katolika, Mletci, 1783), a fra Vincencije Kelez (1834–1895) bio je u 19. stoljeću misionar u Armeniji i dobar poznavatelj armenskoga jezika.

Za hrvatsku kulturu i jezik pak je posebice bilo značajno djelovanje Kongregacije mehitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve, koji su u svojoj tiskari u Beču objavili više od 200 hrvatskih knjiga. U njoj se tiskao i hrvatski politički dnevnik Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Kao dobar primjer prijateljskih armensko-hrvatskih veza u prvoj polovici 19. stoljeća možemo navesti i dopisivanje vojnoga graditelja, generala Nikole Maštrovića (1791–1851) s armenskim redovnicima Mehitarističke kongregacije u Beču. O tim kulturnim i prijateljskim hrvatsko-armenskim vezama pisao je u svojim knjigama Tihomil Maštrović te suautor jedne od tih knjiga Slavko Harni, a najnovija istraživačica gradišćanskohrvatske književne baštine i kulturološkog rada mehitarista u Beču, Andrea Sapunar Knežević, objavila je o tome i zapaženu knjigu Književni prsten. Gradišćanskohrvatske i druge kroatističke teme.

Koji su još hrvatski autori istraživali duhovnu i kulturnu povijest Armenaca?

Godine 1940/41. zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (1879–1963) objavio je u nekoliko brojeva znanstvenog časopisa Bogoslovska smotra svoj opsežan članak Povijest armenske crkve, a 1942. godine u zagrebačkom časopisu Obnovljeni život, u hrvatskom prijevodu Stjepana Polgara, tiskan je poticajan članak s naslovom Crkva u modernoj Turskoj; riječ je o istoimenom predavanju svećenika Wilhelma de Viresa održanom na Orijentalnom institutu u Rimu ‒ o tragičnom položaju armenskih, grčkih i sirijskih kršćana u tadanjoj Turskoj. Poznato je, također, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer (1911–2000) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvatskih podudarnosti upravo u hrvatskom tropletu (troprutasti ili trokraki pleter) utvrdio povezanost nastanka hrvatske glagoljice s armenskim pismom koje je stvorio Mesrop Maštoc, oko 406. godine.

Kakve su današnje veze između Hrvatske i Armenije?

Nažalost, nisu na razini na kojoj bi mogle i trebale biti. Situacija bi se bitno poboljšala kada bi Hrvatska i Armenija surađivale preko svojih veleposlanstava u Jerevanu i Zagrebu. Za početak bi Armenija trebala poslati u Hrvatsku, a Hrvatska u Armeniju, barem po dvije ili tri mlađe osobe na sveučilišne studije jezikâ i kulture. Nakon završetka studija i povratka u svoje domovine te bi osobe mogle predavati naučene jezike, ili npr. raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, ili se nastaviti baviti znanošću. Naime, nije normalno u 21. stoljeću voditi bilo kakve službene kontakte i međusobnu suradnju na različitim razinama uz pomoć ili engleskoga ili ruskoga jezika. To se tiče ne samo Armenije nego i drugih država gdje nema odgovarajućih strukovnjaka. Osim toga, novac tu nije velik problem, jer se to može ostvarivati međusobnom razmjenom i stipendiranjem studenata.  Na taj bismo način iskazali ne samo međusobno uvažavanje i poštovanje, nego i razvijali i širili ponajprije vlastiti materinski jezik i kulturu.

U Matičinom časopisu Kolo objavili ste u sklopu teme Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra svoj zapaženi prilog s indikativnim naslovom: Zakon o hrvatskom jeziku i pravopisni konsenzus. Kakve stavove o toj osjetljivoj problematici u svom članku zastupate?

Kao kroatist i sociolingvist, i danas zastupam posve iste stavove o aktualnom položaju hrvatskoga jezika kakve sam iznio u svom članku prije tri godine, a posebice u svjetlu tadanje žurbe Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje za što hitnije izdavanje „novoga i jedinstvenog“ Hrvatskoga pravopisa. Stoga ću i ovom prigodom samo ponoviti svoja bitna stajališta: „Pravopis je dobrim dijelom dogovorne naravi i rješava se strukovno za okruglim stolom vodećih strukovnjaka. Dobar je primjer makar pokušaja zajedničkoga rješavanja neodgodivih pitanjā hrvatske normativistike pokazala rasprava o normama hrvatskoga standardnoga jezika koju je organizirala Matica hrvatska u proljeće 1998. godine. Okruglom stolu nazočili su poznati i ugledni hrvatski jezikoslovci: S. Babić, J. Bratulić, D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, A. Kovačec, J. Lisac, I. Pranjković, M. Samardžija i J. Silić. Naravno da je u samoj raspravi bilo i neslaganja, što je normalno za teme o aktualnom stanju hrvatske normativistike. U jezičnom planiranju pravopisne problematike najbolje je strukovno usuglasiti normativne prijepore i imati konsenzus subjekata jezične politike, a tek potom ići u akciju pisanja novoga pravopisa. U diplomaciji se najprije priprema nagodba tijekom koje se razrješuju neriješena pitanjā, a zatim se potpisuje dogovor. Samo strukovni dogovor subjekata jezične politike može dati uspješan učinak.“

U istom sam članku u vezi s aktualnom pravopisnom problematikom iznio i ovaj svoj dobronamjerni prijedlog da se poznate malobrojne dvostrukosti priznaju kao privremena pojava, jer inačice ne čine jezično bogatstvo književnoga (ili standardnoga) jezika. One su bogatstvo samo tada kada su stilski ili značenjski raslojene. Međutim, pisao sam i govorio više puta da je Hrvatskoj potrebno Vijeće za hrvatski jezik pri Vladi RH, sastavljeno o predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova, udruga i javnih općila, u kojem bi bio razrađen, a u Saboru usvojen Zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima nacionalnih manjina RH, koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U okviru toga vijeća moglo bi postojati i povremeno Pravopisno povjerenstvo za izradbu i usvajanje općeprihvaćenoga i jedinstvenoga pravopisa, dakako, uz slogu i opći dijalog struke.

Hrvatskoj je kulturnoj javnosti manje-više poznato što se sve praktično zbivalo uoči i nakon izlaska novog Hrvatskog pravopisa, u nakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a kojeg – u ime nakladnika, te kao glavni urednik i jedan od 14 autora – potpisuje Željko Jozić, ravnatelj istog instituta. U javnoj raspravi o tom jezičnom priručniku vi ste argumentirano iznijeli svoje brojne stručne zamjerke. O čemu je zapravo riječ?

Ovom prilikom mogu samo još jednom ponoviti svoje bitne stavove o tom institutskom pravopisu: napisan je u žurbi, bez strukovnoga suglasja sa svim relevantnim sudionicima hrvatske jezične politike i bez ozbiljne prethodne raščlambe što mora, a što ne mora ući u normativni pravopisni priručnik. Na taj način, pokušaj stvaranja jedinstvenoga pravopisa ‒ uz pomoć kompromisnih „rješenja“ ‒ naprosto nije ostvaren... Normativni pravopis nije obična knjiga za koju je dostatan samo jedan sudionik u njegovoj realizaciji (u ovom slučaju IHJJ) i nekoliko ocjenitelja, jer se bilo koji pravopis tiče većine stanovništva i povezuje prošlu, sadašnju i buduću etnolingvokulturnu baštinu i naraštaje. Iz bliske nam jezičnopovijesne prošlosti jasno je da bez zajedničkoga strukovnoga sklada i dogovora različitih relevantnih subjekata jezične politike, pisanje jedinstvenoga i općeprihvaćenoga pravopisa ne će postići zadovoljavajući i očekivani učinak i ostat će bez pravoga rezultata.

Posljednjih nekoliko dana proveli ste u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni onim što ste kod nas vidjeli i doživjeli, kakve ćete dojmove ponijeti u Moskvu?

I više nego zadovoljan! Zahvaljujući mojim hrvatskim prijateljima ostao sam još jednom zadivljen ne samo prirodnim ljepotama vaše zemlje, nego i kulturnopovijesnim znamenitostima Stona, Dubrovnika, Trakošćana, baroknoga Varaždina. A u hrvatskoj metropoli, Zagrebu, imao sam prigodu i čast biti primljen od strane predsjednika Matice hrvatske, akademika Stjepana Damjanovića. Iako ne volim dijeliti komplimente, već sam nakon našega srdačnog i otvorenog razgovora ‒ i razmjene knjiga ‒ mogao zaključiti kako je on zaista uzoran čovjek i znanstvenik, i prava osoba na čelu ove najstarije kulturne institucije hrvatskog naroda. Valja takve ljude čuvati kao malo vode na dlanu!

Koristim ovu prigodu da se zahvalim i prof.  dr. Tihomilu Maštroviću, koji me je u Zagrebu upoznao s najvažnijim znanstvenim projektima Instituta za književnost i teatrologiju HAZU te mi omogućio da u tzv. Zlatnoj dvorani (u Opatičkoj ulici 10) uživam u raskošnim likovnim djelima istaknutih umjetnika hrvatske moderne . A zahvalan sam i Dobriši Skoku koji me je proveo kroz sve razrede u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a uz to i pripovijedao o njenim uglednicima i zaslužnicima, od biskupa Josipa Jurja Strossmayera do današnjega predsjednika HAZU, akademika Zvonka Kusića.

Knjigom Armenija – domovina sv. Vlaha doista je lijepo i uspješno započela vaša suradnja s Maticom hrvatskom. Hoće li se takva suradnja i nastaviti?

S Maticom hrvatskom surađujemo i dalje! Evo, ovih sam dana poslao glavnoj urednici Hrvatske revije, Mirjani Polić-Bobić, poseban i bogato ilustriran članak o Armeniji kao domovini sv. Vlaha (također napisan u suautorstvu s V. Lupisom). Nadalje, već su pri kraju pripreme za predstavljanje ove naše zajedničke knjige u Moskvi, a to mi je posebno drago, jer će tako upravo jedno Matičino izdanje imati povlasticu javnog prikazivanja u glavnom gradu Rusije. Rekao sam slikovito s tim u svezi akademiku Damjanoviću, na sastanku u Matici hrvatskoj: ako smo katkada prisiljeni sudjelovati u kulturnom natjecanju (redovna se natjecanja događaju samo u politici i gospodarstvu), onda se moramo potruditi da budemo prvi. A naša zajednička knjiga Armenija ‒ domovina sv. Vlaha upravo je dokaz da možemo biti prvi, jer sličnih knjiga, napisanih virtualno, pomoću međumrežnoga dopisivanja, i to na materinskom hrvatskom jeziku a ne u prijevodu ‒ barem do sada nije bilo. Stoga ćemo s takvom suradnjom nastaviti, bez stanke, uz Božju pomoć, s mirom i ljubavlju prema svima onima koji cijene i poštuju naše zajedničke duhovne i kulturne vrednote i tradicije.