Pročišćena partitura

Hoće li se morati mijenjati glazbeni udžbenici u vezi s prvom hrvatskom operom Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog? Koncertna izvedba u KDVL-u, u ciklusu Kanconijer, 7. svibnja, donijela je njezinu izvornu verziju, zahvaljujući maestru Mladenu Tarbuku, priređivaču kritičke verzije partiture koje je objavljivanje u pripremi. Tarbukov višegodišnji redaktorski rad iznjedrio je neka saznanja koja ne baš da nisu dosad bila poznata, ali svakako nisu bila dovoljno artikulirana.

Lisinski je bio mlad skladatelj kada je pisao Ljubav i zlobu, praizvedenu 28. ožujka 1846, koja je postala simbolom borbe za hrvatski nacionalni identitet. Usput rečeno, na spomen-ploči na pročelju zagrebačke Stare gradske vijećnice odnosno nekadašnjega staroga Stankovićeva kazališta, gdje je opera praizvedena, stoji datum praizvedbe s pogrešnom godinom – 1847! Srećom, visoko je pa se slabo vidi.

Mladen Tarbuk, Domagoj Dorotić, Evelin Novak, Leon Košavić, Mario Bokun, Stefano i Giorgio Surian / Snimio Dinko Bazulić

Lisinski u to doba još nije imao dovoljno znanja za instrumentiranje. Steći će ga nekoliko godina poslije u Pragu i primijeniti u operi Porin. Zato mu je za Ljubav i zlobu bila potrebna pomoć njegova zagrebačkog učitelja Morgensterna, koji je izradio partituru. Tarbuk je ustanovio da je autograf partiture nedvojbeno ispisan Morgensternovom rukom, a da ne postoje tragovi ikakva zapisa rukom Lisinskog. Naravno da to uopće ne dovodi u pitanje njegovo autorstvo, no svakako otvara pitanje vrednovanja Morgensternova suautorstva.

Sljedeći problem partiture bile su razne intervencije i prepravljanja nota, a posebno je pitanje cjelovita preinstrumentacija B. Papandopula. Sve je to rađeno u dobroj namjeri „popravljanja“ slabosti djela. Mnogo je vremena prošlo dok smo konačno došli do današnjega stanja svijesti da se glazbena, kao sva umjetnička djela, prihvaćaju i promatraju u izvornom obliku – sa svim kvalitetama i slabostima.

Postupanje s partiturom, čak i unatoč tako malenu broju scenskih izvedbi, dovelo je do njezina jezivog stanja, kako ocjenjuje Tarbuk. Zahvaljujući njemu, sada imamo barem pročišćeni računalni ispis partiture, a najavljeno je i snimanje te objavljivanje opere na CD-u.

Dosadašnje zamućivanje izvornika pojačavalo je romantičarski zvuk Ljubavi i zlobe. Kako smo čuli, djelo je ranoromantičnog stila, čak s klasicističkim proplamsajima. Sjedinjuje utjecaje rane njemačke opere i ranoga talijanskog belkanta. Arije su lijepe i pjevne, sekstet u prvom činu i kvintet u drugom vješto su napisani. Vukosavova stretta Pobjeda! Pobjeda! na tragu je Verdija. Završni zbor Slava tebi! čaroban je. Finalni su prizori predugi, pojedini ulomci završavaju razvučenim kadenciranjem, a neki su nespretno međusobno povezani, pa bi manja kraćenja dobro došla. Sve to ne umanjuje vrijednosti djela koje odiše teško izrecivim ali bliskim nam ozračjem i glazbom, koje dijelovi anticipiraju Porina i slavenski duh njegovih stranica. M. Tarbuk uočio je „originalni hrvatski recitativ“, kako ga naziva, i objašnjava: „U želji da prilagodi tradiciju talijanskog recitativa melodiji hrvatskog jezika, Lisinski uvodi glazbenu interpunkciju orkestra na lake dijelove dobe.“

Koncertna izvedba počela je uzbudljivo, s dinamičnom uvertirom borbena duha, orkestralnim sjajem i brioznim tempom. Slijedili su lijepi zborovi, do himničnoga završnog Slava tebi!, u nadahnutoj izvedbi Simfonijskog orkestra i Zbora HRT-a. Sopranistica Evelin Novak kao Ljubica istaknula se zvonkošću i pokretljivošću glasa, tek je u nekim trenucima bila suspregnuta. Bariton Leon Košavić bio je lirski raspjevani Obren. Tenor Domagoj Dorotić dao je primjeren dramski karakter ulozi Vukosava.

Za Velimira bi bolje pristajao tamno obojen basovski glas, što ne umanjuje suveren nastup Giorgia Suriana u toj ulozi. Odličan je bio Mario Bokun kao Ljudevit, decentan Stefano Surian kao Branko.

Suvremena scenska izvedba svakako bi pridonijela cjelovitom vrednovanju Ljubavi i zlobe. Uvjeren sam da bi joj išla u prilog. Današnje redateljske slobode mogle bi, na promišljen način, neutralizirati naivnosti libreta Dimitrija Demetra, koji sadrži draž arhaičnoga hrvatskog jezika. Svakako bi joj trebalo pristupiti odgovorno kao što je to učinio Mladen Tarbuk.