Paranoja s razlogom

Podaci da je dokumentarac Citizenfour Laure Poitras, među ostalim (su)potpisnice izvrsnih dokumentaraca Flag Wars o sukobima gay-pripadnika više srednje klase koji se doseljavaju u radničku četvrt, te za Oscara nominiranog My Country, My Country o američkoj okupaciji Iraka zbog kojeg je dospjela na „crnu listu“, u ograničenoj domicilnoj distribuciji prikazan u svega 51 kinodvorani gdje je uz posvemašnje medijsko ignoriranje i odbijanje većih kuća da preuzmu njegovu distribuciju, naposljetku uprihodio skromnih 800 tisuća dolara, dovoljno i sasvim jasno govore o kakvom je ostvarenju riječ. Čak ni upućeniji filmofili i ljubitelji angažirane dokumentaristike ni po čemu u američkim medijima i javnosti nisu mogli doznati da je ovaj film uopće snimljen, s redateljicom kao ni s nekima od sugovornika nije objavljen niti jedan razgovor, a od Laure Poitras upadljivo su zazirali i voditelji popularnih talk-showova inače znani po tome da se ne ustručavaju od obrada kontroverznih tema, osobito iz svijeta politike. Izgradnja čvrstog i neprobojnog zida temeljite medijske šutnje o filmu Citizenfour, kojeg su tek neznatno naknadno uspjele probiti vijesti da je doks najprije nominiran za Oscara i nagradu BAFTA koje je i osvojio, sa stajališta onih koji kreiraju i prepariraju američku javnost, koji određuju o čemu se, kad i na koji način smije govoriti, a sve pod egidama „zaštite nacionalnih interesa“ i „borbe protiv terorizma“, sasvim je logična.

Snowden je prikazan kao čovjek užasnut mogućnostima zlouporabe moći

Jer, posrijedi je djelo koje jednostavnim izražajnim sredstvima i povremeno čak pomalo suhoparno i redundantno, ali i izravno, neposredno i pohvalno bez imalo kalkuliranja gledateljima razotkriva razmjere agresije američke vlade na privatnost građana, kao i na slobodu govora zajamčenu prvim amandmanom Ustava. Da je J. Edgar Hoover nekim slučajem živ, jamačno bi bio ponosan na razmjere paranoidnosti kojom je američka politika impregnirala tamošnje društvo, ali i ljubomoran na tajne službe i Nacionalnu sigurnosnu agenciju koje danas raspolažu sofisticiranom tehnologijom zahvaljujući kojoj se u svakom trenutku može doznati gdje je bilo koji građanin, kuda se kreće, što radi i kupuje, kakvi su mu afiniteti, koje telefonske brojeve poziva, tko su mu i kakvi su mu prijatelji, koje izložbe posjećuje i sve u tom smislu, doslovce svaki korak koji napravi tijekom dana.

Kao što pred kamerom u jednoj hotelskoj sobi u Hongkongu kaže Edward Snowden, taj svaki pojedinčev korak bilježi se zahvaljujući tehnološki superiornim uređajima koji na temelju njegovih plaćanja kreditnim karticama, otvaranja pojedinih sajtova, guglanja određenih pojmova, komunikacije na društvenim mrežama, biranja konkretnih telefonskih brojeva i gledanja televizijskih sadržaja stvaraju cjelovit profil koji bilo kakve priče o pravu na privatnost i slobodu izražavanja čini sasvim besmislenima. No dok je to ono što se u današnjem svijetu koji su suvremeni vidovi komunikacije praktički doslovce pretvorili u McLuhanovo globalno selo zapravo i podrazumijeva, i na što smo svi manje ili više dragovoljno tj. nemajući izbora pristali, ono na što nitko nije pristao jest praćenje, prisluškivanje i bilježenje telefonskih razgovora više od milijun i dvjesto tisuća američkih građana, kao i prisluškivanje tko zna koliko milijuna ljudi u svjetskim razmjerima.

Naslov Citizenfour mjestimice poput trilera uzbudljiv dokumentarac duguje nadimku pod kojim je Snowden uspostavio kontakt elektronskom poštom s autoricom, a zahvaljujući takvoj njihovoj korespondenciji dio filma je realiziran kao svojevrsni elektronski epistolarni dokumentarac. U vrijeme izbijanja afere kao i snimanja filma Snowden je bio donekle plah 29-godišnjak štreberskog izgleda, čovjek prema vlastitim riječima istodobno i nesiguran jer je svjestan u kakav se rizičan pothvat upušta i da više ne može planirati nikakvu budućnost, ali i smiren i odlučan jer mu baš ta neizvjesna budućnost daje slobodu djelovanja i pruža mogućnost za akciju. Manje iz njegove komunikacije s autoricom a znatno više iz razgovora s istraživačkim novinarom i kolumnistom američkog izdanja Guardiana Glennom Greenwaldom te s reporterom britanskog The Guardiana Ewenom Mac­Askillom, Snowden nam biva predstavljen i kao čovjek, ali i kao američki profesionalac užasnut spoznajom do koje se razine može ilegalno i protuustavno prisluškivati i pratiti ljude te gaziti njihova ljudska prava.

Činjenica, pak, da je u prosincu 2014. umirovljeni mornarički časnik i naftni biznismen Horace Edwards „u ime američkog naroda“ protiv producenata filma podnio sudsku tužbu zbog „suradnje“ sa Snowdenom, te da je pokušao osporiti i osvojenog Oscara, tek je još jedna cigla u prethodno spomenutom neprobojnom zidu potpunog prešućivanja i ignoriranja doksa Laure Poitras. U situaciji u kojoj se na prste jedne ruke mogu izbrojati američki mediji koji se usude spomenuti mogućnost da je Snowden, koji danas živi u ruskom azilu, „možda ipak“ napravio dobru i korisnu stvar, posve je logično da i film o njemu podijeli sudbinu sličnu njegovoj.