Odlazak meštra međunarodnog prava

U tihoj i hladnoj mirogojskoj postaji s koje se odlazi nekamo daleko i za vazda, u srijedu 6. svibnja 2015. ispratili smo akademika Vladimira Iblera, zadnjeg barda stare garde znamenitih hrvatskih znanstvenika iz područja međunarodnoga prava.

Stajali smo zbijeni u zagrebačkome krematoriju, nijemi, tužni i grubo osiromašeni. Jer nas je napustio drag i čestit čovjek, najstariji hrvatski akademik. Dobri duh Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Znanstvenik koji je živio više od čitavoga stoljeća, hej, više od punih deset desetljeća, uvijek u dobru zdravlju, uvijek u probranu društvu, od Henryja Kissingera do Miroslava Krleže, od Vladimira Velebita do Jurja Andrassyja, Natka Katičića, Velimira Filipovića. Zanavijek nas je napustio čovjek koji je tijekom pedeset godina učio i odgajao studente, pisao knjige, kreirao pravne norme i sudjelovao na važnim međunarodnim konferencijama u Caracasu i New Yorku, Youndeu u afričkome Kamerunu, u Parizu, Beču, Ženevi, Haagu. Čovjek koji je proživio i preživio tri rata, različite diktature, od carske i kraljevske do diktature proletarijata. Kad su ga pitali koji mu je poredak tijekom njegovih stotinu godina ostavio najugodniji dojam, odgovorio je: onaj austro-ugarski jer je bio najuredniji. Uru se moglo poravnati prema dolasku i odlasku vlakova. Tako je govorio pošteni građanin Vladimir Ibler, u mladosti blizak hrvatskoj patriotskoj ljevici.

Pratio sam ga u zamršenim međudržavnim pregovorima o razgraničenju sa susjedima. Branio je hrvatsko more poput ubojitih strijelaca starih hrvatskih knezova, svaku grudu svoje zemlje. Bez političkih i ideoloških euforija, smireno, staloženo, argumentirano. Grmio je: „Ne dam, zašto bih dao bilo komu što je naše!“ Bio je stijena! Hridina! Možda ima simbolike i u činjenici da se 1913. rodio baš na dan kada je, osamdesetak godina poslije, 25. lipnja 1991, rođena država u kojoj živimo.

Čitao sam njegove knjige o međunarodnome pravu, o normama na koje se sve države pozivaju, a malo ih je koje te iste norme istinski poštuju. Pisao je o povijesti međunarodnih odnosa, diplomaciji, objavljivao leksikone. Svaka je njegova knjiga sjajno štivo, dio općega dobra, služile su, služe i služit će naraštajima. Pridonosio je da se u Europi i svijetu uvažava hrvatska škola međunarodnoga prava mora.

Kada ga je nedavno nesmotreni biciklist oborio na cesti, potom i njegovu domaćicu, Baricu, svi su ostali u bolnicama. I biciklisti i Barica. A on je ustao i sutradan se penjao, onako vižlast, laka koraka, u svoj profesorski kabinet zagrebačkoga Pravnog fakulteta u Ćirilometodskoj, na Gornjemu gradu u Zagrebu. Taj detalj kazuje: ništa ga nije moglo slomiti, pokolebati, prisiliti da poklekne, ni u znanosti ni u privatnome životu. Kada ga je prijašnji predsjednik Vlade, nekadašnji njegov student, upitao je li dobro ugovorio granicu s jednom susjednom državom, akademik Ibler mu je rekao da je taj ugovor za Hrvatsku loš. Premijer se ispričao: „Šmugnuo sam sa sata kad ste to predavali.“ Zahvaljujući Ibleru, ugovor je Vlada povukla. Vazda je bio uspravan, pošten i drag, nadmoćan u dijalogu jer je znao. Studentima je citirao pjesnika: kada si uspravan, treba ti manje negoli kad klečiš. Bio je i duhoviti šarmer, gospodin finih manira. Europejac par excellence.

Nažalost, nakon stotinu godina plodotvorna života brutalno se stropoštao težak, neumoljiv zastor i svjetla su ugašena. Nema više meštra.

Meni je na stolu ostala otvorena knjiga Vladimira Iblera Sloboda mora. Napisana prije šezdeset godina. Autohtoni Zagrepčanin volio je morske pučine, od modrih boja neba i mora imao je svijetle oči. Svake godine ljeti obilazio je vale, nema mjesta na našoj obali u koje nije zašao. Oduševljavali su ga tiči pjevači sakriveni u masnozelenim borovima otoka, cvrčak na čvoru crne smrče, vonj lavande, boje kadulje i vrijesa. Daljine i morski beskraj bili su mu trajni izazovi. Zaokupljale su ga slutnje: što li se krije iza one ravne crte horizonta?

E pa počivaj mirno u svojoj raskošnoj Arkadiji. Nježno te pozdravljam kako se mornari ispraćaju: Bok, prijatelju! Adio, Stari moj!