O zastavama i stjegovima

Zastave su u krvoprolićima staroga vijeka bile točke oko kojih su se okupljali vojnici bez točno definiranih odora kako bi znali razlikovati svoje od neprijatelja, one čija leđa trebaju čuvati od onih koje valja sasjeći. Za pobjedu.  Što, zanemarimo li traktat o barjaku, upućuje na činjenicu da svi u strahu jednako zaudaramo na strah, da nam se u bijesu oči jednako žare od mržnje, pa je nemoguće prepoznati tata od brata.

Poput sestre zastave, i grb je negdje u dvanaestom stoljeću jednako niknuo iz rahloga tla bojišnica. Za prvih križarskih pohoda, u vrijeme kad su se vojne prividno zaogrnule nebeskim, a ratnicima kao kljusadi mrkve postavile vrhunaravnu konačnicu spasa vjere i duše. Feudalac koji bi svoje podanike organizirano slao u obranu Svete zemlje, u vlastito ime delegirane ratnike opremio bi štitovima  sa svojim grbom. Valjda kako bi Bog i svi ostali mogli vidjeti da i on mari i haje za stanje duše čovječanstva.

Iz ratnog i sporadičnog, gotovo privatno jurišnog, zastave i grbovi izrasli su u opća mjesta geopolitičkoga kolaža svijeta, nacionalnih i inih identiteta. Vojska i njezine postrojbe i dan-danas imaju svoje zastave, no imaju ih i izviđači, škole, građanske udruge, sindikati, tvrtke, međunarodne organizacije. Zastave zastupaju, utjelovljuju, personificiraju, predvode, zapišavaju teritorij, uveličavaju, subtekstualno se obraćaju, gordo palucaju na vjetru, znoje se na kiši. Zastave su i pokrov kojim prije konačnog odlaska, prije polaganja u zemlju kojoj svi se vraćamo kao prah i pepeo, prekrivamo lijes s tijelom onoga koji je u jednom trenutku pristao za svoj narod, za teritorijalni, kulturni i svekoliki opstanak svojega naroda u jednom trenutku žrtvovati sve.

Baš zbog te njihove moćne simbolike, zastave se i spaljuju.

Opsada

Prvo što svaki osvajač dostojan tog imena čini po ulasku u osvojeni grad jest da spali sve zastave kojima su ga pobijeđeni tijekom opsade navodno izazivali sa zvonika i krovova, koje su pred konačno rasulo spustili u sigurnost podruma. Kao djecu ili ranjenike.

Nakon pobjede, zastave u plamenu su udarna igla (kad smo već u okvirima ratničkih pojmovnika) kapisli svega što će uslijediti: silovanjima, ubijanjima, mrcvarenjima, zatiranjima svih tragova da su poraženi ikada živjeli u gradu koji je dobio novog vlasnika.

Paljenje zastave je efektno. Moćno djeluje i na pripadnike paliteljske skupine i na one kojima je plamen progutao simbol sročen na tkanini. Uz neminovan okus paljevine, ono paliteljima nepca zapljuskuje varljivim osjećajem moći, prevage, pravde koja je pobijedila pred Božjim licem i ljudskim svjedocima. Oni koji ostali su bez zastave osjećaju se kao da stoje pred oskvrnutim grobom nekog njima iznimno bliskog. Ili pred divovskom razvalinom.

Zato se u ratu svi uvijek iživljavaju nad zastavama.

Jedan moj prijatelj, branitelj iz Tenja nadomak Osijeka je, shvativši da je gotovo i da će njegovo selo uskoro ipak pasti u četničke ruke, ogromni hrvatski barjak koji mu se cijelo vrijeme vijorio na kući uredno složio, ugurao u najlonsku vrećicu i zakopao u vrtu. Da ga čeka dok se ne vrati. (Svima je uvijek nakana vratiti se: u prah i pepeo ili kući s „bauštele“.) Kad se, šest godina kasnije, vratio u svoje Tenje, u svoju vatrom poharanu kuću u kojoj više nije bilo ni pokućstva, ni bijele tehnike, ni parketa, ni stolarije koju su pobjednici svojim kućama odnijeli kao plijen, prvo je istrčao na zaraslo dvorište i potražio mjesto gdje je ritualno pokopao njemu sveti barjak. Onako ozarenog zbog povratka na to „ni na što“, ali svoje, zastava ga je plitko zakopana u plastici dočekala ispod zemlje. Nije, međutim, bila neoskvrnuta: neki anonimni, u povijesnim razmjerima kratkotrajni novi gospodar Tenje iskopao ju je prije mojega prijatelja, izrezao s nje grb, uredno je složio, vratio u najlonsku vrećicu i pokopao natrag. Da se naruga. Ili podastre predložak za film o ironiji suživota općeg i pojedinačnog, gdje pojedinac u kaosu pronalazi vremena za staloženu, pedantnu, osobnu osvetu, igru anti-kolaža. 

Matadorski

Ljudski je griješiti. Jednako je toliko ljudski rugati se. Uvijek onome što je pojedincu ili skupini u nekoj internoj katalogizaciji zauzelo svetačku kategoriju. Na osobnoj razinu prvi su na udaru otac i majka. Osobito majka koju ruganju skloni izlažu kojekakvim seksualnim opscenostima sve kako bi je uprljali.

Ruganje je udarac u prepone koji uvijek, gotovo poslovično, udjeljuje najkržljaviji, kompleksima najopterećeniji pripadnik čopora u napadu. Zato što kao takav zazire od izravna sučeljavanja s jednako naoružanim. Važno je istaknuti se, ostati upisan u podsvijest i povijest. A u nedostatku vrline, dovoljno je podmetnuti požar u Aleksandrijskoj knjižnici, uništiti baštinu cijelog Starog vijeka. Ili izazvati rat paljenjem zastave tradicionalno protivničkog tabora. Rat u kojem palitelji nikad osobno ne sudjeluju, nego se samo povremeno, za potrebe medija, pojavljuju na poprištima epizodnih pobjeda.

Zastave uvijek pale ljudi (nazovimo ih ljudima, premda bi pojam „ništarija“ bio bliži stvarnosti) koji rat nisu iskusili. Zato što su se rodili nakon njega, pa su umjesto uspavanki slušali mitove o velebnosti pokolja. Ili zato što su kukavički krvavu rabotu svjesno „propustili“, prepustili drugima kako bi kaos oružanoga sraza iskoristili za vlastiti probitak. Materijalni i ikonografski.  Zbog tih i takvih koji savršeno su svjesni da zastave i grbovi kao simboli nacionalnog najbolji su fitilj za pokretanje nove kataklizme kao ponajbolje dimne zavjese za skrivanje ekonomskih ponora, čitavo ovo područje koje još traži mnoge svoje mrtve i još tako bolno ne uspijeva zločince i krvnike skinuti s pijedestala nacionalnih junaka zato još uvijek pelivanski leluja između trajnog mira i razbuktavanja neugašenih žeravica.

Zapaljene zastave poput crvenih su krpa ispred bika koji mogao bi nasrnuti. Kao reakcija na akciju. Slijedom mehanike.

Crna ili bilo koja druga mačka

Svjesnim uključivanjem racija, svakom simbolu možemo oduzeti sakralno, razgolititi ga do predmeta ili živog bića koje će banalno umrijeti. Crna mačka crna je spletom genetskih okolnosti, a ne zato što se u njoj nastanio zloduh.  Mladić koji sa zgrade Hrvatske pošte u Makušici kod Vinkovaca skida hrvatsku zastavu i spaljuje je može se svesti na testosteronima natopljeno mlado biće alergično na kvadratiće. Valjda božjom kletvom bezbradi radikal koji čini isto sa zastavom mrskoga mu neprijatelja može se svesti na političkog mrtvaca koji se vatrom želi vinuti u zenit. Potrebno je zadržati racionalnost, jer emocije prečesto dovode do kaosa, iza sebe ostavljaju izvanbračnu djecu, mrtve u obiteljskim i susjedskim svađama, riječi koje možemo oprostiti, ali ne i zaboraviti. No, sve ostalo, popratno što se događa podsjeća nekako na „pretis-lonac“ u kojemu zlonamjerni povećavaju pritisak mantrama o četrdesetima prošloga stoljeća, svjesnim zaboravljanjem „nedavnijih“ devedesetih i njihovih nevinih žrtava,  zločinačkim titulama cijelih nacionalnih korpusa, navodnim fašističkim nasljeđima (kao da se krvave ruke s očeva na djecu prenose poput obiteljskih kuća ili nasljednih bolesti), svime onim zbog čega sveudilj vrijeme trošimo na grlate mea culpa, dok nam budućnost iza leđa prolazi poput ilegalnog imigranta ili projekcije na bijeli zid za koji nemamo vremena (jer je neprestano onkraj nas).

Kao da se netko namjerno igra kaosa. Kao da nema onog „kao“. Kao da nema pameti pred stvarnošću nestvarnom poput fatamorgane.