Na promenadi

Gde su oni lepi cajti kad sam se špancirala (njem. spazieren) i luftirala do mile volje? Kad su druge ruke spravljale obroke, prale suđe, čistile sobe, ribale kupaonice? Više je generacija živjelo zajedno, svaka je imala svoje dužnosti. Moja je tada bila samo da idem u školu i da učim. Cijeli je grad, svaka njegova četvrt, bila moja promenada. Tada, stavljajući polako nogu pred nogu, u svakom sam koraku osjećala kako pulsira život. Danas bol u leđima. Što ćemo! Svako vrijeme nosi (svoje) breme. Sjećam se da mi se kao trudnici činilo da po svijetu hodaju same trudnice. Sada svako malo natrapam na neku baku koja gurajući pred sobom dječja kolica guguće nešto onom malom nevidljivom zamotuljku. I današnji luftiguzi sve češće mi se stapaju s onima negdašnjima sa starinskih promenada. Ta su mjesta i po slikama i po pričama mojih starijih odisala, nekom građanskom vertikalom, smirenom jednostavnošću. U šetnju se išlo nedjeljom. Pošten svijet još nije drhturio ni od kakve „odmazde“ svojih poslovnih ortaka, pa ni usputni prolaznici od zalutalih metaka.

Izlazak u grad na promenadu! Ne mogu se pohvaliti nekom pripremom za izlazak, no uvijek mi se sviđala tek naznačena elegancija i decentnost negdašnjih gospođa, koje su svojim dotjeranim štihom davale ton i gradskim ulicama kojima su kročile. (Poneki hrt na uzici služio je kao kvantifikator općega dojma.) Zamišljam te dame prije izlaska ispred toaletnoga stolića, s ogledalom i ladicama koje kriju svu silu pribora za uljepšavanje, jer, zaboga, u grad se ne ide tako dugo dok se vanjština ne dovede u red. Sasvim je jasno da je i toaleta (odijelo, odjeća, osobito ženska) francuska riječ. Da se zna gdje je svjetski centar mode (bar onaj iskonski) bio.

Tako udešena (starozagrebački zbigecana), dama se uputila u šetnju. Da vidi i da bude viđena. Tomu su služila posebna mjesta, jer nije dama tumarala nasumce gradskim ulicama pa gdje se zatekne – zatekne. Znalo se točno gdje su promenade (u grencerskim mjestima ljupki muzički paviljon upotpunjavao je sliku). A promenada, koja je odvajkada bila stjecište viđenijega, pa i dokonoga, svijeta, vuče svoje ime iz stfr. pormener, što je dalo fr. promener, šetati (se) ili voditi koga u šetnju (psi i mala djeca uvijek su prikladno društvo). Stfr. riječ pormener složenica je od por-, u krugu, i mener, voditi. Promenada, dakle, obuhvaća i šetnju i šetalište. Danas su šetališta ili šetnice vanjski prostori s kojih pucaju krasni vidici na more ili na brda, no fr. promenoir bio je i mjesto u dvorani gdje se stoji i gdje se moglo šetkati amo-tamo. Dušu dalo za nervozne.

Hodanje u krug vodi me do korza. I korzo je šetalište, no u talijanskom, odakle je riječ preuzeta, corso znači prije svega široku gradsku ulicu. Koliko god danas živimo hektično, po korzu koracamo odmjereno i polako, premda je sama riječ nabijena brzinom, jer od nje i potječe; lat. cursus značio je trk, utrku, a currere trčati. Po korzu se nekoć španciralo, sprehajalo i staro i mlado, gore-dolje, pa opet u krug; u manjim mjestima bilo je to gotovo jedino javno mjesto gdje su se mladići i djevojke mjerkali, zagledali, pa potom i upoznavali. Zadnji takav korzo vidjela sam prije četrdesetak godina u Prizrenu (Kosovo). Dvije su se povorke (muška i ženska) gibale polako, sve je bilo uzbibano, no nije bilo nikakvih nereda, nikakvih ispada, nikakve nesigurnosti, nikakve opasnosti. Da mi cijeli prizor nije odisao nekom iskonskom finoćom (jer onomad se znalo „što je red“), vjerojatno ga se, nakon tolikih godina, ne bih ni sjećala. Dakako da je to i tom gradiću pridalo u mojim očima ljepotu, mir i nenamještenu uglađenost, kakva se danas već poodavno na javnim mjestima sasvim izgubila. A svaki takav korzo uključivao je i poštovanje starijih, pod čijim se budnim okom ta mladost ondje i kretala.

Iz „širine“ korza kao ulice razvio se i cvjetni korzo, dječji korzo, po kojem su se razne takve povorke kretale. Ne moramo tražiti daleko, pa da na jednom mjestu nađemo sve odlike korza. Dovoljno se sjetiti glavne riječke ulice, Korza, pa da nam pred očima prodefiliraju i maškare i sve one živopisne povorke koje se nečim žele pokazati i iskazati. E, sad: kako spojiti korzo, tu šarenu protočnu pozornicu na otvorenom, s bankama, mjenjačnicama, ali i s gusarima? Naoko teško ili nikako. No već s blagim zaronom u etimologiju sve odmah postaje i razumljivo i moguće. Banke nas svakodnevno izvješćuju o dnevnim vrijednostima raznih valuta. Objavljuju nam njihov kurs ili tečaj. Dobro se vidi da je tečaj izveden iz teći (ie. *tek-), a kurs iz lat. cursus, utrka, trk. Dakle, korzo nije samo otmjeno šetalište nego i mjesto raznih utrka (pa i među valutama). Nekoć su važne vijesti prenosili glasnici ili kuriri, i opet u prvom redu trkači (lat. currere, trčati, hitati). I hrvatska riječ za nositelja glasa, glasnika, ima u sebi nešto od brzine – teklič, skoroteča. Još od stare Grčke znamo koliko je brzina širenja vijesti bila važna, u ratna vremena i presudna. A ni gusari (tal. corsaro), ako su se čega htjeli otimačinom domoći, nisu mogli biti neki spori nespretnjaci.

Ni jedna organizirana utrka po gradskim ulicama (bez obzira na broj sudionika) ne održava se tako da svatko trči stihijski kako se sjeti, nego se trči kroz unaprijed određene koridore. Koridori u kući postali su hodnici. Po njima se prvotno hodalo, ne nužno i trčalo. Pa premda šetati (se) znači sporo hodati bez posla i cilja, za zabavu, razgibavanje, odmor, pa i društvo, kadšto uz česta zastajkivanja (šetkati se), i u korijenu šet ima još pritajene brzine. Šet tamo šet ovamo znači trči amo trči tamo, a šet u kuću trk u kuću! Pitaju me ljudi ima li razlike između šetnice i šetališta (nisu npr. naveli i šetaonicu). Sve su to mjesta za šetnju, no neka su postala i gradske ulice s brojevima (Vrazovo šetalište, Strossmayerovo šetalište, Fallerovo šetalište), dok se šetnica protegnula izvan grada. Šetaonica već svojim nastavkom upućuje na smještaj unutar zatvorenoga prostora (kao čekaonica i sl.).