Monumentalna posveta Varaždinu

Varaždin će trilogijom profesora emeritusa Jože Skoka „dobiti književnu monografiju kakva dosad nije stvorena na hrvatskom jezičnom prostoru“, najavio je prije nešto više od godinu dana Ivan Zvonar u tekstu u časopisu Kaj o prvim dvama dijelovima spomenute trilogije – Garestinski hortus verbi iz 2012. i Garestinski panopticum iz 2013. Ako bi se takav zaključak nekomu i mogao učiniti pretjeranim, valja napomenuti kako je, nakon izlaska i trećega dijela trilogije – knjige Garestinski gartlic rieči, očigledno da je riječ o uistinu monumentalnu troknjižju od ukupno više od tisuću petsto stranica, kao jedinstvenom književnom spomeniku nekom gradu, u ovom slučaju Varaždinu. Time se najkonkretnije potkrepljuje tvrdnja Dubravka Jelčića koji je, pišući o prvoj knjizi Skokove trilogije, ustvrdio da „hrvatska književnost nije centralizirana struktura“, da „od samih svojih početaka ona ima snažna regionalna obilježja“, no da je taj regionalizam hrvatske književnosti, „obogaćujući je raznolikošću, bio faktor njene homogenosti“. Sam Joža Skok, naš najveći autoritet za kajkavsku književnost, više je puta, pišući o toj književnosti, isticao da ona nipošto nije kakav corpus separatum unutar cjelokupne hrvatske književnosti, već je, kao i čakavska, „integralni dio jednog i jedinstvenog književnog organizama“.

Izd. Tonimir – OMH u Varaždinu, 2012.

Ono što je konstatirano za kajkavsku književnost vrijedi i za regionalnu strukturu cjelokupne hrvatske književnosti pa svaka regija i pojedini grad s većom literarnom radijacijom čini njezin konstitutivni dio bez kojega se ta književnost ne može razumjeti u cjelovitosti. Jedna od takvih bitnih hrvatskih književnih jezgri odavno je grad Varaždin, što je još očiglednije nakon objavljivanja Skokove trilogije. Ona, naime, ima pretenzije na sveobuhvatnost u mnogostranom zahvaćanju književnih fenomena i osobnosti vezanih za spomenuti grad i njegovu regiju. A ta sveobuhvatnost podrazumijeva višestrukost različitih perspektiva vezanih za osnovnu temu književnosti i varaždinskog kraja. To su: primarna književnost i refleksija o njoj, raznovrsne Skokove opservacije o drugim autorima i osvrti kritičara na njegove tekstove i knjige, njegovi znanstveni i kritički tekstovi te autobiografski i intimni zapisi, varaždinski književnici koji pišu o temama koje i nisu nužno vezane uz taj grad i književnici izvan Varaždina koji pak pišu o njemu. Uistinu je to pravi panoptikum, koji je, metodološki, najbolji način da se najcjelovitije zahvati književna i kulturna povijest varaždinskoga kraja, da se najprisnije međusobno isprepletu niti te povijesti od najsubjektivnijih razina do precizne znanstveničke elaboracije takvih tema. Skoku je tek takva trosveščana summa varazdiana mogla biti prava mjera za obuhvat njegova varaždinskog svijeta i detektiranje unutarnjih i vanjskih povezanosti kojima  je ispunjen.

Ako bismo pak iskali temeljne akcente pojedinih knjiga unutar spomenute trilogije, mogli bismo ustvrditi da je u prvoj od njih, Garestinski hortus verbi, dominantan glas prepušten samim književnicima vezanima uz Varaždin, u drugoj knjizi, Garestinski panopticum, autorovoj refleksiji o tim književnicima, a u trećoj, Garestinski gartlic rieči, svojevrsnom usmenoknjiževnom kolektivitetu koji, kao utonulo kulturno dobro, biva humusom i viših razina književnosti i kulture. Sam pak Joža Skok knjigu Garestinski hortus verbi podnaslovljuje kao varaždinsku književnu hrestomatiju, a Mario Kolar, pišući o složenosti te knjige, vrlo točno napominje da ona „istovremeno predstavlja i antologiju varaždinske književnosti, i studiju o tom korpusu, i leksikon varaždinskih autora“, odnosno „sintezan prikaz knjjiževnog života jednog mikrotopografskog prostora koji može poslužiti kao poticaj i model za nove takve pokušaje“. Dakle, ona višeperspektivnost koju sam spomenuo u vezi s cijelom Skokovom trilogijom pojavljuje se pars pro toto i u ovoj knjizi.    

Izd. Tonimir – OMH u Varaždinu, 2013.

Od Antuna Vramca
do Borisa Perića    

Spomenuti Garestinski hortus verbi na više od 530 stranica donosi vrlo zanimljiv hod kroz višestoljetnu varaždinsku književnu povijest, i to tematiziranjem pojedinih književnika  kronološkim redom, počevši od Ivana Pergošića, Antuna Vramca i Blaža Škrinjarića iz 16. stoljeća sve do današnjih autora poput Valentine Šinjori, Borisa Perića i Denisa Peričića. Za svakoga od ukupno šezdeset sedam autora u rasponu od gotovo četiri i pol stoljeća Skok je napisao uvodni tekst u kojemu se razmjerno koncizno kombiniraju biografski i filološki podaci s kratkim književnopovijesnim i književnokritičkim sintezama te bibliografijom koja sadrži popis djela pojedinog autora i glavnih kritičkih tekstova o njemu. Uistinu, takvi Skokovi tekstovi uvelike podsjećaju na enciklopedijske članke, ali nisu pisani samo s leksikografskom distancom, već i s intenzivnim empatijskim poznavanjem pa i osobnim naglašavanjem onoga što je bilo najkarakterističnije za svakoga književnika i čime je on najviše pridonio varaždinskom i općehrvatskom literarnom životu. Nadalje, spomenuti leksikografski pristup nadopunjen je hrestomatijskim pa se nakon Skokovih uvodnih tekstova nižu izvorni tekstovi razmatranih autora različitih žanrova – od fragmenata pravnih djela (Pergošić), kronika (Vramec), teoloških rasprava (Škrinjarić), leksikografskih djela (Belostenčev Gazophylacium), nabožno-poučne proze (Habdelić), lirske poezije (Katarina Patačić, Milković, Krleža, Krklec, Ivica Jembrih, Petrović, Fišer, Zamoda, Pažur, Ribić, Težački Kekić, Šinjori), komedija (Brezovački), programatskih tekstova (Rakovac), putopisa (Nemčić), političkih govora (Kukuljević Sakcinski), književne teorije (Luka Zima, Pažur), autobiografija, filoloških tekstova (Jagić, Milčetić, Đalski), eseja (Krleža, Fišer), književnopovijesnih tekstova (Švelec, Šicel, Bartolić, Cesar, Zvonar, Alojz Jembrih, Pažur), romana (Krleža, Brixy, Perić), humoristične proze (Kerstner), priča (Perić, Peričić). Jasno je, dakle, da je riječ o pravome žanrovskom i autorskom vatrometu, a valja napomenuti i da je Skok razmatrao i one književnike koji su se rodili u Varaždinu, odnosno veći dio života proveli u njemu ili njegovoj okolici, kao i one koji su iz drugih gradova, ali su pisali o Varaždinu. Šećer na kraju knjige jest i rječnik kajkavskih riječi, koji obuhvaća čak tridesetak stranica. 

Izd. Tonimir – OMH u Varaždinu, 2014.

Skokov književni autoportret

Skokov varaždinsko-kajkavski svijet dodatno produbljuje druga knjiga trilogije, Garestinski panopticum, a riječ je o obnovljenom i proširenom izdanju djela objavljena 2007. Ta je knjiga uistinu Skokov književno-duhovni autoportret, vjerno ga oslikavajući ad extra, kao znanstvenika, književnoga povjesničara i kritičara, i ad intra, kao biografa i autobiografa. Garestinski panopticum sadrži tekstove različitih karakteristika, od ambicioznijih studija o Pergošiću, Habdeliću, Katarini Patačić, Krleži, Milkoviću, Šicelu, Fišeru, zatim prigodnijih tekstova kritičke, recenzentske ili informativne naravi o novim knjigama, preko zanimljivih, vrsno pisanih i slikovitih (auto)-biografskih eseja i zapisa o autorovu druženju s Milkovićem, Krklecom, Cesarićem, Peićem, Bartolićem, do duboko osobnih tekstova o nekim iznimno teškim životnim iskustvima (prolazak kolone na križnome putu 1945. kroz autorov rodni Petrijanec, krvava agresija na Hrvatsku 1991) te o ugrožavanju nekih temeljnih odrednica autorova i općenacionalnog identiteta kao što su hrvatski jezik i kultura. Prikladno je da se nakon temeljitog, kako rekoh, Skokova književno-duhovnog autoportreta, u istoj knjizi donosi i njegov portret iz pera mnogih kritičara koji su pisali o njegovim djelima. Tu se gotovo unisono razabiru sve vrline Skokova znanstvenog i književnog djelovanja, njegova nedvojbena važnost kao vodećeg teoretičara, književnoga povjesničara i antologičara kajkavske književnosti te književnosti za djecu, priređivača više kritičkih izdanja izabranih djela hrvatskih autora, urednika mnogih književnih časopisa. Mnogi književni stručnjaci ističu, nadalje, Skokov način pisanja u kojemu je „ostvario visok stupanj znanstvene pouzdanosti, uvjerljivosti i prihvatljivosti“ te „uspio objektivizirati svoje poglede oslanjajući se na provjerene činjenice i estetski relevantne kriterije“ (Dubravko Jelčić), odnosno, znanstvene studije koje, kako je pregnantno zaključio Zvonko Kovač, „nisu komplicirane ili dosadne u izrazu, ni ekskluzivne u metodologiji, a bogate su u rezultatima“. 

Povratak usmenim korijenima

U zadnjoj pak knjizi Skokove trilogije, Garestinski gartlic rieči, autor se usredotočuje na usmenoknjiževnu baštinu varaždinskoga kraja, dakle, na one oblike književnoga stvaralaštva koji su istodobno i podloga i nadopuna pisane književnosti. Skok se tu, s jasnim nadahnućem na vlastitim korijenima u usmenoknjiževnom ozračju Petrijanca,  nastoji „spustiti“ do izvora pučke inspiracije, opsesivnih tema, motiva i izražajnosti. Oni su na neki način autentični, „prirodni“ pokazatelji temeljnog mentaliteta i životnoga imaginarija kajkavskoga čovjeka od drevnih vremena do danas, a taj se mentalitet i imaginarij, na sofisticiraniji, ali dubinski ipak analogan način, izrazio i u „visokoj“ kajkavskoj književnosti. Ova knjiga tako donosi bogat antologijski izbor iz usmene lirske, pripovjedne i dramsko-scenske baštine Varaždina i okolice, rječnike kajkavskih riječi, te kritičke portrete posvećene najvažnijim zapisivačima i proučavateljima varaždinske usmene književnosti (Kukuljević Sakcinski, Valjavac, Ploh-Herdvigov, Kuhač, Žganec, Olga Šojat, Zvonar). Vlastitu pak pripovjedačku žicu Skok otkriva u živahnom autobiografskom tekstu o tome kako je poznati muzikolog Vinko Žganec u Petrijancu zapisivao narodne pjesme, što je izazvalo i neke prve Skokove (usmeno)književne doživljaje. 

Uistinu, izgledno je da nitko dosad nije tako temeljito i mnogostrano opisao i interpretirao jedan topografsko-kulturološki nukleus hrvatske književnosti kao što je to učinio Joža Skok u trilogiji s Varaždinom i varaždinskim krajem. Smjerajući, između ostalog, na kronološku sveobuhvatnost starodrevnim imenom Garestin, pod kojim se Varaždin prvi put spominje 1181, Skok je u svojoj „garestinskoj trilogiji“ izgradio jedinstveni književnopovijesni značenjski sustav i emotivni organizam, kojemu je ljubav prema zavičajnom kraju i gradu bila stalni pokretač, a znanstvena preciznost glavni gradivni postupak.