Mitska Galicija između Zapada i Istoka

Pogledate li zemljovid Austro-Ugarske s početka 20. stoljeća te ga usporedite s današnjom političkom kartom istoga područja, mnoga vam asocijacija može pasti na pamet. Između ostaloga, pokazat će se da znatan broj jedinica koje su postojale pred stotinu godina u nekom obliku postoji i danas. Današnje austrijske savezne zemlje Koruška, Štajerska, Tirol, Salzburg, Gornja i Donja Austrija postojale su i na zemljovidu Monarhije prije stotinu godina. Češka i Moravska pak ujedinjene su danas u Češku Republiku. Slično je s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom te Dalmacijom, koje su se ujedinile u neovisnu Hrvatsku. Kranjske više nema, ali zato danas postoji neovisna Slovenija, u kojoj je regija jezgre upravo nekadašnja austrijska pokrajina. Neovisna je i Bosna i Hercegovina, početkom 20. stoljeća najmlađa i zajednička austro-ugarska sastavnica u Monarhiji. Za razliku od federalistički ustrojena austrijskog dijela, područje ugarskog dijela Monarhije bilo je drukčije ustrojeno, više centralistički reklo bi se današnjim rječnikom. Jedina jedinica koja je početkom 20. stoljeća imala subjektivitet ima ga i danas – Kraljevina Hrvatska i Slavonija ima kontinuitet u Republici Hrvatskoj. Od ostatka ugarskoga dijela monarhije nastala je Mađarska, kao i Slovačka, djelomice i Rumunjska, a pojedini manji dijelovi nalaze se danas u sastavu i nekih drugih zemalja. Sve u svemu, može se reći da bez obzira na razlike između ondašnjih i današnjih granica većina povijesnih zemalja pokazuje kontinuitet postojanja.

Trg Rynok s gradskom vijećnicom u Lavovu u doba Austro-Ugarske

Činjenica je također da nekih austrougarskih sastavnica više nema na političkome zemljovidu. Primjerice Austrijsko Primorje, dijelove kojega danas treba potražiti u čak tri neovisne države, u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, ili pak na Šlesku, danas podijeljenu između Poljske i Češke. No ponajprije se to odnosi na Galiciju, pojedinačno najveću i najmnogoljudniju od sastavnica austrijskog dijela Monarhije.

Karta austrijske Galicije

Više od 7 milijuna stanovnika

Kada se govori o (austrijskoj) Galiciji – pozor, ne smije se brkati s istoimenom španjolskom pokrajinom na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Iberskoga poluotoka – misli se na povijesnu pokrajinu koju je Habsburška Monarhija stekla 1772. sudjelujući u prvoj diobi Poljske. Granice Galicije oblikovane su 1815, dakle prije točno dvjesto godina, i u sljedećih stotinjak godina, sve do raspada Austro-Ugarske, nisu se znatnije mijenjale. Jedine dvije promjene zbile su se 1846, kada je Galiciji priključen dotad samostalan Krakov, i 1849, kada je iz Galicije izdvojena Bukovina kao zasebna krunska zemlja s glavnim gradom Černovcima. Glavni grad Galicije, koja je u Dvojnoj monarhiji nakon 1867. bila u sastavu austrijske polovice, bio je Lemberg ili, kako je u nas udomaćeno, Lavov.

No to nije bilo i prvo pojavljivanje Galicije kao teritorijalne tvorbe i naziva u europskoj povijesti. Kao i mnoge druge povijesne jedinice, Galicija ima dugu i složenu prošlost. Na području nastanjenu Slavenima onkraj Karpata nastala je još u 11. stoljeću Galička Kneževina sa sjedištem u gradu Galiču. Potkraj 12. stoljeća pridružila se Vladimirsko-Volinskoj Kneževini pa je nastala nova Galičko-Volinska kneževina koja je samostalnost izgubila u 14. stoljeću. Kada je Austrija u 18. stoljeću zaposjela galicijsko područje, imajući u vidu povijesno nasljeđe, prvobitno ga je nazvala dvojnim imenom – Galicija i Lodomerija (latiniziran oblik naziva Vladimirija), no nakon stabilizacije političkoga zemljovida 1815. prevladalo je galicijsko ime bez dodatka. Trajala je potom punih stotinu godina, a nakon preuređenja Monarhije 1867. uživala je i, današnjim rječnikom, ograničenu samoupravu s vlastitim parlametom koji se nazivao Sejm. Prema popisu iz 1900. Galicija je imala 7,3 milijuna stanovnika, a njezina površina iznosila je 79.371 četvorni kilometar. U cijeloj Dvojnoj monarhiji od nje je veća bila samo ugarska polovica u cjelini. Da je kojim slučajem preživjela 20. stoljeće, Galicija bi s takvim brojčanim pokazateljima danas bila respektabilno velika članica Europske Unije. 

Nestalo ime

Danas je područje austrijske Galicije podijeljeno između Poljske i Ukrajine, no ni u jednoj ni u drugoj zemlji galicijsko ime nije sačuvano u nazivima postojećih upravnih jedinica. Zapadni dio Galicije obuhvaćen je danas dvama poljskim vojvodstvima, Malopoljskim s Krakovom kao glavnim gradom, i Podkarpatskim sa sjedištem u Rzeszówu. Iako poljska vojvodstva, formirana nakon reforme upravne podjele 1995, u nazivima redovito čuvaju tradicionalne zemljopisne i povijesne nazive, galicijsko ime nije sačuvano. Istočni pak dio Galicije teritorijalno odgovara danas trima ukrajinskim oblastima, Lavovskoj, Ivanofrankivskoj i Ternopiljskoj, nazvanima prema glavnim gradovima. Galicijskoga imena nema, dakle, ni na suvremenoj političkoj karti Ukrajine.

U jezicima obiju država kojima danas pripada povijesno galicijsko područje sačuvano je njezino ime tek kao pomalo apstraktan, neobvezujući zemljopisni pojam: Galicja u poljskom odnosno Galičina (izgovorno Haličina) u ukrajinskom jeziku. Očuvana je i povijesna uspomena na nekadašnju austrijsku krunovinu, no ona nije jednoznačna jer se znatno razlikuje ovisno o perspektivi gledanja. O tom fenomenu, o usporednom postojanju različitih pogleda na isto zemljopisno područje, rječito govori i oveća izložba postavljena potkraj ožujka u Muzeju Beča, ostvarena u suradnji toga muzeja s Međunarodnim kulturnim centrom iz Krakova, a znakovito nazvana Galicijski mit. Izložba, prvobitno postavljena u Krakovu odakle je preseljena u Beč, koncipirana je tako da suprotstavlja sadržajno različite percepcije Galicije, predstavljajući ih kao mitove koji supostoje u vremenu, svaki na svoj način veličajući pa onda donekle istodobno i svojatajući nestalu austrijsku pokrajinu.

Andrzej Potocki, carski namjesnik za Galiciju od 1901, ubijen 1908. u atentatu koji je počinio ukrajinski student

Između Poljske i Ukrajine

Iz poljske perspektive podjela poljskih zemalja u 18. stoljeću bila je, razumljivo, nacionalna katastrofa. Nakon sloma i podjele poljskoga kraljevstva, austrijska je Galicija u 19. stoljeću, posebice u drugoj polovici, bila jedina zemlja u kojoj je poljska kultura mogla neometano živjeti, u kojoj su poljske nacionalne organizacije neometano djelovale i u kojoj je je poljski bio čak i službeni jezik. I većina zemlje bila je u rukama poljskoga plemstva. U pokrajinskome parlamentu Poljaci su redovito imali većinu zastupnika, a carski namjesnik za Galiciju redovito je bio Poljak. Poljski zastupnički klub u bečkom parlamentu podupirao je Carevinu, a zauzvrat Galicija je dobivala povlastice od Beča. Kada je nakon Prvoga svjetskog rata cijelo galicijsko područje priključeno obnovljenoj poljskoj državi, to je za Poljake bila reintegracija, za razliku od teška srca prihvaćene podjele nakon Drugoga svjetskog rata koja se, jer su takva pravila igre, nije smjelo niti se danas smije otvoreno sporiti.

Iz ukrajinske perspektive Galicija je kolijevka nacionalne svijesti, zemlja u kojoj je formirana i u kojoj je djelovala prosvjetiteljska nacionalna elita i u kojoj je obnovljena uspomena na srednjovjekovnu Galičku Kneževinu. Galicija je i duhovno ukrajinsko središte, tamo je Marija Terezija priznala grkokatoličku crkvu, a ta pak postala sastavnicom nacionalnoga indentiteta. Lavov je bio središte ukrajinskoga preporodnog pokreta, tamo je 1849. osnovana jedna od slavenskih matica pod imenom Galičko-ruska matica, počele su izlaziti novine na ukrajinskom jeziku, a 1873. utemeljeno je i znanstveno društvo Ševčenko, preteča nacionalne akademije. Nakon Prvoga svjetskog rata upravo je u Galiciji nakratko proglašena neovisna Zapadna Ukrajina, zbog čega se i zaratilo s Poljacima. Nakon sovjetske okupacije u Drugom svjetskom ratu, isprva oružani, a potom tihi otpor bio je najjači baš u galicijskom dijelu Ukrajine, a u postsovjetskim ukrajinskim podjelama, sve do majdanske revolucije, otuda je uvijek dolazio najjači nacionalni impuls. Ako igdje u Ukrajini „živo srce bije“, onda je to u njezinu zapadnom dijelu, nekadašnjem dijelu Galicije. 

Zgrada galicijskog Parlamenta

Galicija je mitska zemlja i u židovskoj predaji. Židovska zajednica u Galiciji, osobito u gradovima, bila je mnogoljudna i duhovno iznimno žilava. Kada je Austrija ovladala Galicijom, udjel Židova u populaciji iznosio je oko deset posto. Bili su građani drugoga reda, no za austrijske vladavine Galicijom stekli su slobodu vjeroispovijedi i pravnu sigurnost, živjeli ravnopravno s drugima i neometano razvijali vlastiti identitet, oslonjen mnogo više na njemačku kulturu nego na kulture slavenskih naroda s kojima su dijelili prostor. U svim većim gradovima Židovi su činili znatan udjel u stanovništvu, a u pojedinim manjim gradovima, tzv. štetlima, bili su i većinsko stanovništvo. U Lavovu su počele izlaziti prve u svijetu novine na jidišu. I dok su galicijski Poljaci bili ponaprije Poljaci, s druge strane Ukrajinci prije svega Ukrajinci, galicijski su Židovi bili zapravo jedini pravi pa i deklarirani Galicijanci (izvorno Galitzianer). Neki idu čak i tako daleko da Galiciju nazivaju majkom Izraela.

* * *

* * *

Postoji i austrijski pogled na Galiciju. Pragmatičniji je od ostalih, lišen emocija pa i (nacionalnih) interesa, stoga ga možda i ne treba nazivati mitom. Iz austrijske perspektive to je periferna stečevina onkraj Karpata, zaostala granična pokrajina (uistinu je bila najsiromašniji dio Dvojne monarhije) izmiješanih identiteta u kojoj Beč ima civilizatorsku ulogu. Joseph Roth, veliki austrijski pisac, rodom Židov iz galicijskoga grada Brodyja, govorio je o Međucarstvu, misleći pritom na položaj Galicije između Zapada i Istoka. Citati iz Rothovih djela koji govore o Galiciji na više su mjesta raspoređeni bečkom izložbom. Drugi pak austrijski pisac sličnoga podrijetla, Karl Emil Franzos, nazivao ju je polu-Azijom. Austrija, a potom i Austro-Ugarska, misiju donošenja napretka i povezivanja Galicije obavila uspješno, kao uostalom i drugdje gdje je vladala. Jedan od važnih čimbenika povezivanja bila je željeznica. Krakov je na željeznicu spojen 1856, Lavov 1861, a pogranični Brody 1877. To je bila Sjeverna željeznica, a kako je istodobno u naše krajeve prodirala Južna željeznica, znat ćemo koliko je prometno povezivanje bilo važno za napredak rubnih dijelova Monarhije. Kada je riječ o gospodarskom napretku, važno je spomenuti otkriće i iskorištavanje nafte u okolici grada Boryslava u današnjem ukrajinskom dijelu Galicije. Zahvaljujući bogatim ležištima u tom dijelu Galicije, Austro-Ugarska je početkom 20. stoljeća bila treća na svijetu po preradi nafte, odmah iza Sjedinjenih Država i Rusije.

Uspoređujući pojedine elemente spomenutih mitova, izložba u Muzeju Beča rekonstruira posjetiteljima danas nepostojeću zemlju. Uz pomoć oko 600 predmeta, starih karata i fotografija, umjetničkih djela, novinskih izrezaka i plakata upoznaje ih s važnim osobama onodobne Galicije, gospodarskim i povijesnim razvojem, položajem pokrajine u okviru Monarhije. Na jednome ekranu vrti se neprestano i dokumentarni film snimljen u Lavovu, galicijskom glavnom i najvećem gradu, sniman početkom 20. stoljeća, kada je grad doživljavao procvat. Izgrađena je reprezentativna zgrada pokrajinskoga parlamenta – danas je u toj velebnoj palači smješteno lavovsko sveučilište. Grade se i druge javne zgrade, nastaju urbani blokovi, uvodi se tramvaj, otvaraju kavane. S oko dvjesto tisuća stanovnika, od kojih su polovicu činili Poljaci, a po četvrtinu Ukrajinci i Židovi, bio je četvrti po veličini u Monarhiji – veći od Lavova bili su samo Beč, Budimpešta i Prag. U sjeni Lavova bio je i danas mnogo poznatiji i glasovitiji Krakov, priključen Galiciji tek 1846. Bio je važan samo za Poljake, koji su činili pretežit dio od sto pedeset tisuća stanovnika i zbog toga je nazivan „poljskom Atenom“.

Gradsko središte Lavova s rimokatoličkom katedralom

Galicija kao politička jedinica nestala je u Velikom ratu zajedno s Monarhijom, u čijem je okrilju i nastala. Bio je to apokaliptičan kraj jer su se na području Galicije vodile neke od najžešćih i najkrvavijih bitaka. Već 1914, odmah po izbijanju rata, veći dio Galicije zauzeli su Rusi. Austrougarska vojska potpomognuta Nijemcima poslije je teškom mukom i uz goleme gubitke vratila izgubljeno područje. Imali bi o tome što reći i mnogi naši djedovi i pradjedovi koji su tamo ratovali za kralja, a daleko od domovine. Zanimljivo, u dijelu izložbe koji govori o Velikome ratu zabilježeno je da je austrougarska vojska bila nepovjerljiva prema lokalnome stanovništvu, sumnjičeći ga nerijetko za rusofiliju.

Idealizirana slika
zemlje sretnih ljudi

Zabilježene su, a na izložbi i dokumentirane, čak i odmazde vojske – masovna smaknuća nelojalnih civila. Nakon rata Galicija je mirom u Rigi 1921. pripala obnovljenoj Poljskoj, ponovno ne bez krvi i oružja: pri kraju Velikoga rata izbio je prvo poljsko-ukrajinski sukob, a potom se vodio i poljsko-ruski rat. Poljska vojska zavodila je red oružjem, i nisu na udaru bili samo Ukrajinci jer je bilo pogroma i nad Židovima. U Drugom svjetskom ratu galicijskim područjem opet je tutnjalo oružje. Poharale su ga razne vojske, prvo njemačka, potom sovjetska. Odupirali su im se i Poljaci i Ukrajinci, pomalo i kolaborirali s jednima i drugima te se dakako tukli i međusobno. Najgore su prošli Židovi. Njihov se položaj i status pogoršao već za poljske uprave, a nakon njemačke okupacije Poljske galicijski su se Židovi našli na udaru nacista bez ičije zaštite. Nakon Drugoga svjetskog rata povijesna je Galicija podijeljena između Poljske i Sovjetskog Saveza. Bilo je pritom i selidbi stanovništva, tih redovitih supojava velikih teritorijalnih promjena. Izgubljenu u vremenu i izbrisanu s karte, u sovjetskom razdoblju nije je bilo oportuno ni spominjati. Na austrougarsko razdoblje gledalo se apriori negativno, a ni poljsko-ukrajinska presezanja nisu baš bila po volji politike diktirane iz Kremlja, koja je imala druge prioritete i planove.

Na političkoj karti, rekli smo na početku teksta, Galicije nema ni danas. U povijesno sjećanje Galicija se ipak postupno vraća od pada komunizma, o čemu svjedoči i izložba postavljena u Bečkom gradskom muzeju. Nacionalni mitovi uzimaju iz galicijske prošlosti ono što im odgovara. Za Poljake Galicija je sidro koje ih veže za Srednju Europu, a za Ukrajince pak sidro koje ih veže za Europu. U židovskom pamćenju Galicija je sačuvana u uspomenama Holokausta. Makar danas bili mekši nego prije, mitovi ostaju jednostrani, usredotočeni na vlastito i neosjetljivi prema svima drugima. Sa stoljetnim vremenskim odmakom stvoren je i novi nadnacionalni mit prema kojemu je to bila svojevrsna Galicia felix, multikulturna Arkadija izmiješanih i procvalih identiteta, sretnih naroda koji su živjeli u mirnoj koegzistenciji i međusobnoj snošljivosti. Zanemaruje se pritom siromaštvo, nejednakost, etnička netrpeljivost, pogromi, politička ubojstva. Sve to došlo je nakon što je Galicije nestalo, reći će apologeti sretne Galicije, no činjenice im ne idu posve na ruku. Kada gledamo izloženu građu, s vlastitim iskustvom nekadašnjih austrougarskih građana, dalekih političkogeografskih rođaka Galicije, teško je prikloniti se samo jednomu od galicijskih mitova. Za svaki od njih može se imati razumijevanja, ali i prema svakomu nužno je zauzeti kritičku distancu. Sa svima zajednički može biti tek osjećaj nostalgije za zemljom izgubljenom u vremenu.