Labudica u okovima politike

Rijetka su imena umjetnikâ koja postanu sinonimom određene umjetnosti, imena koja šire zanimanje javnosti s užeg područja umjetnosti na područje popularne kulture ili čak u neke druge sfere djelovanja. Tri imena, sinonima za baletnu umjetnost, znana i ljudima koji možda nikada nisu vidjeli baletnu predstavu, zasigurno su imena Nižinskog, Nurejeva i Plisecke.

Maja Mihajlovna Plisecka bila je plesačica, koreografkinja, redateljica, ravnateljica baletnih ansambala. Bila je iznimka i legenda jer je na pozornici, plešući, provela punih pet desetljeća, tijekom kojih je stalno bila kost u grlu sovjetskoga komunističkog režima. Odnos između velike umjetnice i službenih vlasti odvijao se između mrkve i batine, dokazujući kako je njezin umjetnički i intelektualni duh nesalomljiv. Proglašavana je politički nezrelom i samovoljnom, u stalnom strahu vlasti da će se ponoviti slučaj Nurejeva, Makarove i Barišnjikova koji su, prigodom službenih gostovanja, iskoristili priliku i ostali na Zapadu kao politički azilanti.

Ponajprije je bila vrhunska balerina. Rođena 20. studenoga 1925. u Moskvi, pohađala je Baletnu školu Boljšoj teatra. Diplomiravši 1943, odmah je postala solistica, a zahvaljujući sjajnoj tehnici, već je 1945. dobila status balerine Boljšoj teatra. Isticala se dominantnom pojavom, snažnim plesnim izrazom i izvanrednom protočnošću pokreta. Uloge je oblikovala s naglašenom teatralnošću i strašću, čvrsta tijela i nepogrešivom tehnikom, nasuprot eteričnosti romantičnih balerina. Ostvarila je sve glavne uloge klasičnog repertoara, proslavivši se osobito kao Odetta i Odilia u Labuđem jezeru te Quitri u Don Quijoteu. Kada se Galina Ulanova povukla 1962, postala je primabalerina assoluta. Sudjelovala je na praizvedbi Kamenog cvijeta Leonida Lavrovskog 1954. i u nizu spektakularnih produkcija poput Spartaka, Trnoružice i Legende o ljubavi. Ujedno često gostuje uzduž i poprijeko Sovjetskog Saveza.

Disidentkinja kod kuće

Godine 1956. gostovanje Boljšoja u Londonu oduzima dah. Unatoč peticiji kolega ministru kulture Mihajlovu, Maja Plisecka ne sudjeluje na tom gostovanju. Buntovnost i kritiziranje uprave uskratili su joj putovnicu. I druge najistaknutije umjetnike zadesila je slična sudbina, čak su Lavrovskog, koreografskog autora Romea i Julije, pustili tek zadnji dan prije puta. Engleski mediji očekivali su Plisecku, raspitivali se zašto ne dolazi. Potrebna je u Moskvi, bilo je jedno od ciničnih objašnjenja koje im se obilo o glavu. Naime, ostavši u Moskvi, plesala je Labuđe jezero, a kazalište je, iz protesta, bilo prepuno. Očekivala se takva atmosfera pa su tražili da sama obuzda obožavatelje kako se ne bi narušio ugled pred inozemnim novinarima. Uzvratila je da ona ne mora plesati tu predstavu. Na početku drugog čina, po izlasku Bijele labudice na scenu, u prvoj pozi, u četvrtoj poziciji, prije nego što će izvesti glissade, ostala je u zaleđenoj pozi minutu-dvije, koliko je trajao aplauz. Tijekom i na kraju predstave ovacijama i povicima bravo nije bilo kraja. Tako je, ne maknuvši se od kuće, postala disidentkinjom.

Osam godina poslije potpisala je, kao i mnogi drugi intelektualci, pismo Brežnjevu u kojem se traži da se – poslije svrgavanja Hruščova – zaustavi proces rehabilitacije Staljina. Pismo je dobilo veliki publicitet, Glas Amerike objavljivao ga je svakog sata. I to joj je priskrbilo probleme na koje je već bila navikla. Naviknula se da njezina gostovanja i rad u inozemstvu ovise o komitetu za pitanja umjetnosti, o mišljenju pojedinih članova Politbiroa, o potpori ovog ili onog ministra, o volji ili zlovolji famozne ministrice kulture Jekaterine Furceve, sve do najnižih uhoda KGB-a koji su ih pratili na putovanjima, nadzirali i neprestano prebrojavali grupu. Kao i da joj najveći dio inozemne zarade uzima država. Jer, kako je naglasila u autobiografiji Ja, Maja Plisecka, ne treba se nikada predati ni pokoriti – čak su i totalitarni režimi znali ustuknuti i popustiti pred čvrstoćom karaktera, uvjerenošću i tvrdoglavošću.

Ostvarenje sna
– Ana Karenjina kao ples

Stvaranje njezina najpoznatijeg baleta Ana Karenjina 1972. pratile su uobičajne spletke. Balet je prihvaćen u Boljšoju, ali nikada nije dobila prave uvjete za rad, niti se znao datum praizvedbe. Nije bilo termina ni prostora za pokuse, sudjelujući umjetnici uvijek su bili zauzeti nečim drugim. Trajalo je to do posjeta članu Centralnoga komiteta Petru Demičevu, koji ju je podupro te izdao prikladnu naredbu. Ana Karenjina postala je preko noći najvažniji prioritet Boljšoj teatra.

Vidjeti slavni Tolstojev roman pretočen u ples bio je Majin san. Koristeći blistavu nadarenost plesačice i glumice, stvorila je, kao koreografkinja, djelo velikoga dramskog naboja i učinka. Ujedno je kreirala naslovni lik. Praizvedba je bila veliki uspjeh jer su i publika i kritika izražavale oduševljenje novim baletom, no ipak nisu izostale polemike.

Ana Karenjina nije jedini plod suradnje Maje Mihajlovne i supruga, skladatelja Rodiona Ščedrina. Već 1967. plesala je Carmen u Boljšoju, na glazbu njegove suite prema Bizetu, u koreografiji Alberta Alonsa. Galeba i Damu s psićem sama je koreografirala, s kostimima Pierrea Cardina, a tu je i popularni Ščedrinov balet Konjić Grbonjić. Stvarajući vlastiti plesni stil, stvorila je vlastito plesno kazalište u kojem posebno mjesto zauzimaju djela Mauricea Béjarta (Isadora) i Rolanda Petita (Bolesna ruža), koja su joj posvetili. Za pedeseti rođendan poželjela je zaplesati kultni Béjartov Bolero, za što ju je pripremala naša baletna majstorica i Béjartova asistentica Ljubinka Dobrijević. Na špicama je plesala dobrano zašavši u šezdesete. Udarna točka bila joj je Smrt labuda koju je, između ostaloga, izvela i na svečanoj proslavi 50. obljetnice umjetničkoga rada u Boljšoj teatru 1993.

Proslava je, prema njezinoj želji, prošla bez govora. Bio je to znak nepremostivog umora. Velika je umjetnica, unatoč svim počastima, nagradama i povlasticama što ih je imala u Sovjetskom Savezu, unatoč svim uspjesima što ih je postigla s ansamblom Boljšoja i samostalno na gostovanjima širom svijeta, naposljetku odlučila otići. Kada se srušio Berlinski zid i kada se raspao Sovjetski Savez, odluka o njezinu odlasku na Zapad, bez ikakvih zapreka, više nije bila vijest. Gorčina se skupljala još od djetinjstva i stradanja njezinih roditelja u Staljinovim gulazima. Otišla je živjeti u München, kamo su njezina supruga odveli skladateljski posli. Ondje je, 2. svibnja, labudica sklopila lomljena krila i zauvijek se oslobodila okova koji su je gušili.