Kraljevstvo za dijete!

Nakon predstava Samice i Istovremeno drugi, ni posve plesnih ni posve dramskih, već nastalih na spoju dvaju medija istraživanjem njihovih posebnosti te tjelesnosti jezika i jezičnosti tijela, bavljenje dramskim iskazom u Kraljevima a ne ljudima očekivani je korak Matije Ferlina. I u novoj predstavi u haenkaovskoj produkciji, premijerno prikazanoj 2. svibnja, pokret izvođača visoko je osviješten i slojevit, što u dramskim predstavama ne bi trebala biti iznimka, ali nažalost jest. Oneobičavanje jezika, odnosno istraživanje jezičnih mogućnosti potisnutih ili odstranjenih iz jezične strukture s obzirom na nužnu funkcionalnost jezika i jasnoću poruke koja se komunicira, poveznica je svih triju predstava. U Samicama se razmatra utjecaj sintaktičkoga obrtanja ili govorenja unatrag na semantiku govorenoga sadržaja, ali i na semantiku pokreta. Istovremeno drugi zaokuplja se tijelom očišćenim od naracije, gestike, ekspresije i emocije koje nastoji pronaći sustave u kojima govoreni sadržaj još funkcionira na realnoj razini. Kraljevi a ne ljudi donose dramski iskaz temeljen na misaonom i jezičnom sklopu djece raščlanjenom sviješću odraslih.

Predstava je temeljena na prikupljenim dječjim iskazima / Snimila Mara Bratoš

Točnije, prikupljeni dječji iskazi, dopunjeni i razgovorima s djecom zabilježenima u radijskoj emisiji Bijele vrane Mladena Kušeca, filmu 3b vrijeme Dijane Bolanča Pauletić iz omnibusa Nezaustavljivo te sličnim zapisima u knjizi Nadam se da sam uspio Marcella D’Orte i slikovnici Pio i Pepe: ako nije onda je Mauricija Ferlina, dramaturški su složeni tako da se tematski zatvore i postignu neku narativnu koherentnost, slijedeći pritom dječju logiku. Prema najčešćim motivima tih iskaza tematska okosnica može se odrediti kao početak i kraj života, šire i svijeta. To, barem načelno, nije predstava u kojoj odrasli tumače djecu ili pokušavaju približiti dječje poimanje stvarnosti, nego vodeći se vlastitim iskustvom djeteta otkrivaju potencijale svijeta kakav bi mogao biti da se umjesto prihvaćanja postojećih jezičnih i stvarnosnih obrazaca zadržala dječja logika. Scenski pokusi u kojima se logika jednog uopćavanja utiskuje u situacije drugoga sustava vrijednosti zanimljivi su (i ne tako rijetki kako se predstavom implicira) upravo zbog začudnosti koja proistječe iz sraza dviju različitih zakonitosti. No ovdje se ta začudnost polučuje cijepanjem dječjih iskaza i njihovim preslagivanjem (dramaturgija Jasna Žmak i Goran Ferčec), pri čemu se apsurdnost ili humorističnost pojedinih situacija nužno sagledava iz perspektive odraslih, koja se time nameće kao ona iz koje se vrednuje. Time se i dječji jezik promeće u fenomen, u domenu ekscentričnoga i devijantnog, a potencijalna mogućnost gradnje alternativnog, jednakovrijednog realiteta otpada. Također, svođenjem dječjeg svijeta na igru, misleći pod time usvajanje jezika i drugih znanja, djeci se oduzima ozbiljnost pristupa, jer igra je samo vježbanje stvarnosti i zapravo nije stvarna.

Ali to što se naziva igrom itekako je ozbiljan pokušaj ovladavanja stvarnosnim obrascima, oblikovanje neke vrste formativnog idioma s pomoću jezičnog instinkta i analogija, koji ujedno reflektira utjecaje okoline. Stoga igra pretočena u scensku igrivost govorenom građom mjestimično zapada u monotono prenošenje prikupljenih iskaza kao obvezujućih dječjih mudrosti. Rečenice se izgovaraju distancirano, u stanju povišena zanosa. Pokret je pomaknut, artificijelan iako ne i pretjeran, često neovisan o naznačenim scenskim radnjama ili govorenom sadržaju.

Scenografijom Mauricija Ferlina predočena je unutrašnjost sobe ravnih ploha s nagomilanim namještajem u jednom kutu scene, s nekoliko postraničnih vrata, a čestim ulazima i izlazima glumaca dobiva se na dinamici. Najveća je vrijednost predstave suradnja redatelja i koreografa Matije Ferlina s glumcima zagrebačkog HNK-a, iznimno posvećenih traženju djeteta zatomljena ispod naslaga odraslosti i otkrivanju neke nove kreativne snage, osobito glumaca kojima tjelesnost obično ispada iz glumačkoga žarišta, kao što je slučaj s ovdje vrlo emotivno angažiranim Dušanom Gojićem ili napregnutim i neposrednim Ivanom Jončićem (odlični i sugestivni su i Livio Badurina, Ana Begić Tahiri, Jadranka Đokić, Iva Mihalić). Nije zanemarivo ni da se predstava izvodi mimo haenkaovske pozornice koja neprimjerena suvremenom kazalištu iz predstave u predstavu nepogrešivo petrificira glumačka upinjanja, no ni uvođenje prostora kineskoga paviljona Zagrebačkog velesajma kao nove pozornice Drame dugoročno nije bolje rješenje.