Homo universalis 20. stoljeća

Iz predgovora knjige Ivana Supeka Filozofija, znanost i humanizam primjereno je navesti fragmente koji prikladno naznačuju njezin sadržaj odnosno misaonu poziciju i programatsku namisao njezina pisca:

„Znanost nije dovoljna. Da bismo bolje shvatili ljudsku maštu, stvaralaštvo i motivaciju, moramo priteći umjetnosti. Bez književnoga, likovnog i glazbenog iskustva ne bismo razumjeli svakidašnji ljudski govor i čovjeka samog. [...] Istraživanje prirode i čovjeka kao dijela prirode dalo je na početku novog vijeka poticaj humanizmu. [...] Razmišljanja o društvu ne mogu se odvojiti od prirodoslovlja, a i ono se ne može odvojiti od povijesnih tijekova. Ne radi se samo o kontemplacijama nego i o moralnom i političkom stavu. Kao što je cijela povijest išla, tako će organski i naša razmatranja završiti u filozofiji humanizma. Od Erazma Rotterdamskog i Marka Antonija do današnjih mirotvoraca i ekologa vodi strmina s vrlo različitim ponorima i grebenima, ali su stanovite težnje za slobodom, ljepotom, jednakošću i pravednošću zadržale svoj izvorni, ljudski impetus. Uzdići ta humanistička načela iz cjelokupne znanosti i umjetnosti – glavni je cilj ove filozofije.“

Iz navedenoga je bjelodan Supekov dosljedan, uzvišen i natkriliteljski humanizam, koji zahtjevom interdisciplinarnosti i obuhvatnosti nadvladava krutu razdijeljenost čovjekova djelovanja na znanosti i umjetnosti, odnosno, kada je riječ o znanostima, koji relativizira njihovu podjelu na prirodne, tehničke (i tehnologiju), medicinske, humanističke, društvene, umjetničke... Jer čovjekovi su čini u isti mah racionalni i kreativni. Sve su znanosti i umjetnosti u stanovitome smislu humanističke budući da je riječ o čovjekovim vlastitostima, posebnim čovjekovim svojstvima što proizlaze iz njegove bîti, iz razuma i slobode, iz onoga po čemu čovjek jest čovjek i čime se razlikuje od sve izvanljudske prirode; u prvom redu od životinjâ, pa i onih koje su čovjeku biološki najsrodnije.

Valja k tome kazati da je svojevrsni ideal humanizma i s njime kulturnopovijesno povezane renesanse bio homo universalis: čovjek bogatih i raznorodnih znanjâ i umijećâ te svestranih interesa, čovjek erudit, polihistor. Premda su takvi ljudi otišli u nepovrat s epohom renesanse i ranoga novovjekovlja, moguće ih je u stanovitome redefiniranu i prilagođenu smislu (što je uvjetovano ponajvećma ekspanzijom znanja, strelovitim razvitkom tehnologije i specijalizacijom znanstvenih disciplina) prepoznavati i nakon toga, sve do našega doba.

Ako se za ijednoga Hrvata može ustanoviti da bijaše homo universalis 20. stoljeća, onda je to nedvojbeno Ivan Supek. Riječ je o lucidnome fizičaru, filozofu i književniku, istinskome antifašistu odnosno antinacistu, iskrenome i osvjedočenome hrvatskom domoljubu, gorljivome protivniku nuklearnoga naoružanja, čovjeku koji je svestranošću i erudicijom, aktivnošću i kritičnošću, dosljednim čovjekoljubljem i nepokolebljivom etičnošću utjelovio ideal novoga humanizma. Kroz život i djelo Ivana Supeka paradigmatskom autentičnošću prosijevaju povijesne silnice 20. stoljeća, sve ono što bijaše važno za tijekove i previranja onodobne politike i znanosti ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.

Stoga više nego opravdanim događajem valja ocijeniti znanstveni skup koji je u povodu stote obljetnice Supekova rođenja organizirao Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Skup je priređen 23. travnja u Akademijinoj palači u Zagrebu.

Na početku se nazočnima obratio predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, istaknuvši da je Ivan Supek bio osoba svjetskoga ugleda i značaja, kao malokoji hrvatski znanstvenik ili umjetnik. Stoga su takav značaj imale i institucije koje je vodio ili osnovao. Akademik Kusić govorio je o Supeku kao osnivaču Instituta Ruđer Bošković, rektoru Sveučilišta koji je pokrenuo njegovu reformu i na primjeren način Sveučilište povezao sa znanstvenim radom, predsjedniku HAZU-a koji je osnovao Akademijin Razred za tehničke znanosti te brojna znanstvenoistraživačka vijeća, osnivaču Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku te je također govorio o Supekovu mirotvornom djelovanju u Pagvaškome pokretu, gdje se u doba hladnoga rata svesrdno zalagao za prevladavanje blokovskih podjela i osiguranja mira u svijetu. Akademik Kusić podsjetio je na Supekov važan prinos međunarodnomu priznanju Hrvatske. Također ga je spomenuo kao plodonosna književnika, s više od dvadeset romana i drama. „Hrvatska akademija ponosna je što je Ivan Supek bio njezin predsjednik i član“, zaključio je akademik Kusić.

Zatim je Marijan Šunjić, kao negdašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu, održao referat Reforma Sveučilišta 1968–1972, istaknuvši tu reformu kao važnu ne samo za povijest Sveučilišta nego i za povijest hrvatskoga školstva i znanosti. Omogućili su je društveni procesi na kraju 60-ih godina 20. stoljeća: Brijunski plenum 1966, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967, studentska previranja u svijetu 1968. Reforma je prekinuta slomom Hrvatskoga proljeća, kojega je Ivan Supek bio aktivnim sudionikom. „Nakon Supekovih pokušaja da reformira Sveučilište, sve do danas ostali su problemi, ali i recepti za njihovo rješenje“, ustvrdio je Marijan Šunjić.

U izlaganju Zdravka Radmana Ljepota razuma: odnos između znanosti i umjetnosti u stvaralaštvu Ivana Supeka bilo je riječi o Supekovu isticanju jedinstva čovjekova stvaralačkog čina, gdje se susreću i prožimaju znanost i umjetnost. U drugome dijelu predavanja Radman je čovjekove kreativne čine nastojao redukcionistički objasniti odnosno odrediti neuralnim procesima u mozgu – premda to umnogome odudara od Supekovih stajališta. Takav neuroznanstveni determinizam nije uskladiv ni s kvantnom teorijom Supekova učitelja Wernera Heisenberga (tzv. Heisenbergove relacije neodređenosti) ni s Kantovom uzvišenom slobodom volje koja je za njega, da bi bila relevantna u etici i estetici, „neovisna o kauzalitetu prirode“, a valja napomenuti kako je Ivan Supek upravo Immanuela Kanta, uz Ruđera Boškovića, najviše cijenio među filozofima.

Akademik Boris Senker govorio je o Supekovoj najuspjelijoj drami Heretik iz 1969, koja govori o isusovcu, kasnijemu senjskom biskupu i splitskome nadbiskupu, teologu i znanstveniku Markantunu de Dominisu, humanistu iz 16. i 17. stoljeća, posmrtno osuđenu zbog navodnoga krivovjerja. „Dominis je zapravo Ivan Supek u biskupskom ruhu, neprestano u sukobu s društvom i moćnicima“, rekao je akademik Senker.

Na Supekove romane osvrnuo se akademik Krešimir Nemec, kazavši da je romanopisac Supek uzmogao u tome žanru sintetizirati svoje filozofske, znanstvene i estetske interese. Likovi Supekovih romana često su povijesne osobe; pisac je svoj život projicirao i u liku Janusa Pannoniusa, hrvatskoga latinista i humanističkoga pjesnika iz 15. stoljeća, borca protiv instrumentalizacije znanstvenoga rada. Glavnim Supekovim književnim djelom akademik Nemec drži ciklus Hrvatska tetralogija, gdje se u četiri romana prikazuje hrvatsko povijesno vrijeme od Drugoga svjetskog rata do nastanka slobodne i samostalne Hrvatske. „To je povijesna freska života više generacija usporediva s Krležinim Zastavama“, ocijenio je akademik Nemec.

U izlaganju Institut Ruđer Bošković i osnivanje poslijediplomskih studija akademik Ksenofont Ilakovac je kao nekadašnji asistent Ivana Supeka govorio o njegovim zaslugama za osnutak Instituta Ruđer Bošković te s Institutom povezanih magistarskih i doktorskih studija. Pritom je akademik Ilakovac komparativno predočavao pisana svjedočanstva i dokumentirane statističke podatke.

Zatim je Vladimir Knapp u izlaganju Ivan Supek i jugoslavenski nuklearni program govorio o Supekovu protivljenju nuklearnom programu bivše države, tj. programu jugoslavenskoga političkog i vojnog vrha koji je više ili manje otvoreno smjerao proizvodnji atomske bombe; a zbog tog angažiranog i samosvjesnog neposluha Ivan Supek bio je smijenjen s čelne pozicije u Institutu.

Bojan Marotti tematizirao je Supekova stajališta o pojedinim filozofima i filozofskim pravcima, rekavši da su mahom kritična, nerijetko i oštra. Marotti je obuhvatno razložio i naposljetku istaknuo: „Ako bismo sada još jednom nabrojili pojedine pravce koje sam ovdje spomenuo, naime Husserlovu fenomenologiju, Heideggerovu egzistencijalnu ontologiju i filozofsku hermeneutiku, Sartreov egzistencijalizam, Hartmannov kritički realizam, Russellov logički atomizam, filozofiju ‘mladoga’ Wittgensteina, Carnapov logički pozitivizam, Bečki krug, ‘filozofiju običnoga jezika’ Johna Austina, filozofiju jezika ‘staroga’ Wittgensteina, mogli bismo dodati još i neke druge, primjerice Karla Poppera ili Alfreda Julesa Ayera, te ostavimo li po strani marksizam i različite njegove pravce, mogli bismo se zapitati: tko preostaje? Ima li uopće ikoga? Odgovor je: ima. To je Immanuel Kant. Riječ je naime o filozofu od kojega Supek kreće i kojemu se redovito vraća.“

Zadnji je referat bio Supekova istraživanja djela R. Boškovića Stipe Kutleše. Supek je već u prvim radovima pokazao zanimanje za Boškovića te je ustrajno isticao njegovo značenje u znanosti i filozofiji; smatrao ga je „pretečom moderne atomistike“ i „vizionarom u prijelomima filozofije, znanosti i društva“, istaknuo je Kutleša te dodao: „Supek nije posve načistu s time je li Bošković svojim razlikovanjem stvarnog i potencijalnog uopće uhvatio i riješio bît odnosa tjelesnog i psihičkog. Ipak je blizak tvrdnji da je Bošković, smjestivši dušu u matematički prostor ‘time zasnovao budući most kvantne teorije prema mentalnim procesima’.“

I naposljetku: znanstvenim skupom koji je održan u povodu stote obljetnice rođenja Ivana Supeka potvrdilo se da posrijedi je autentičan homo universalis 20. stoljeća, nepomućena intelektualna i nepokolebana moralna vertikala dostojna prisjećanja i zahvalnosti, slavljenja i nasljedovanja.