Grah kao simbol života

Ljuštenje graha ili kukuruza, ili pak pletenje, vezenje, kukičanje – sve su to manualne, repetitivne aktivnosti, koje ne iziskuju poseban intelektualni napor. No kako naš um, ni onda kad je lišen konkretna (intelektualnog) zadatka, nije nimalo sklon mirovanju, prilikom repetitivna, ne odveć zahtjevna manualnog rada (poput ljuštenja graha) čovjek redovito u mislima odluta – u sjećanja, maštu, kontemplaciju ili analizu. Osim toga grah je mahunarka sadržaj koje je skriven između opni, i tek probijanjem toga zaštitnog sloja čovjek otkriva što se unutar grahorice krije; je li plod dovoljno sazrio ili je još nezreo, ili je pak truo, pokvaren, neuporabljiv, saznat ćemo tek oljuštimo li grahoricu od njene zaštitne opne. Metaforika, dakle, ljuštenja graha posve je očigledna i jasna; postupak ljuštenja graha simbolizira intimnu retrospektivu prijeđenoga životnoga puta, pa ljuštenje graha prispodobljujemo otkrivanju sadržaja vlastitoga iskustva i života, tj. otkrivanju sadržaja naše osobne i intimne egzistencijalne mahunarke.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

Svjestan svega toga, živući klasik poljske i europske književnosti i jedini dosadašnji dvostruki dobitnik najuglednije poljske književne nagrade NIKE (kojom je nagrađen i za roman koji je povod tekstu), Wiesław Myśliwski (1932) upravo motiv ljuštenja graha uzima kao pokretački otponac radnje svoga romana Traktat o ljuštenju graha. U tome romanu neimenovani vremešni pripovjedač svoju životnu putanju, u obliku duga monologa, usmeno rasprostire pred neimenovana došljaka, koji ga je posjetio kako bi, navodno, od njega kupio grah. Navodno velim, jer ta došljakova namjera sve vrijeme ostaje nepotvrđena, baš kao što i samo došljakovo postojanje ostaje nepotvrđeno i tek u sferi mogućega, a njegov identitet neotkriven, tajnovit i nerazjašnjen. No sasvim je nebitno je li riječ o solilokviju upućenu stvarnome sugovorniku, ili je cijeli roman zapravo monolog usmjeren zamišljenome posjetitelju. Jer i bez potvrde došljakova identiteta i uopće postojanja očigledno je da se radi o pripovjedaču koji kasne dane života provodi osamljenički (a upravo njegova osamljenost navodi na pomisao kako je pripovijedanje usmjereno zamišljenome slušaču); pripovjedač je starac zadužen za nadzor i sitne popravke u vikendaškom naselju na obali rijeke, a kako je radnja smještena u izvansezonsko razdoblje, Myśliwskijev junak zapravo je svojevrstan „čuvar plaže u zimskom periodu“, koji dugočasne izvansezonske dane lišene događaja krati družeći se sa psima i usmeno kontemplirajući nad prijeđenim životnim putem dok sa došljakom ljušti grah. A kako će njegov sugovornik (zamišljeni ili stvarni, nebitno je, jer zapravo simbolizira čitatelja) saznati, riječ je o čovjeku vrlo bogata i raznovrsna životna iskustva.

Dane odrastanja i djetinjstva junak je proveo na selu, u predratno vrijeme (Drugi svjetski rat), lišen egzistencijalne sigurnosti i ozbiljna obrazovanja, ali obdaren živahnim umom i duhom; oduvijek sklon umjetnosti (na što su utjecali i rođaci koji su se bavili drvodjeljstvom i stvarali kipove od drveta), ali i veliki zaljubljenik u prirodu, o tajnama koje podučava sugovornika kojemu osim toga također iznosi brojne iskustvene detalje iz razdoblja kad je, kao priučeni električar, radio na mnogobrojnim gradilištima, dok je istovremeno amaterski učio i sviranje saksofona, što je, kad je sviranje dovoljno usavršio, njegovu životnu putanju od gradilišta preusmjerilo prema različitim brojnim (u početku kavanskim, ali potom i koncertnim) pozornicama, diljem Poljske, ali i svijeta, što naposljetku ipak napušta vrativši se u rodni kraj koji je od poljoprivrednoga u međuvremenu pretvoren u turistički i gdje se, kako već znamo, zapošljava kao čuvar naselja vikendica. (Prethodno opisan junakov životni put namjerno iznosim u obliku dugačke, neprekinute rečenice, aludirajući time na način pripovjedačeva kazivanja, koje je, naime, vrlo osebujno.) Sva navedena i brojna druga protagonistova iskustva Wiesław Myśliwski iznosi vrlo dojmljivim nelinearnim pripovijedanjem, pripovijedanjem koje uvjerljivo oponaša usmeno kazivanje i zasnovano je na asocijativnosti. Pripovjedač naime, potaknut iznenada u njegovu umu iskrslim iskustvenim detaljem, s jednoga motiva iz bogate memorabilne riznice skače na drugi, iz djetinjstva primjerice skrećući ka srednjim godinama, s kojih se potom vraća u vrijeme mladosti, da bi se nenadano opet našao u danima starosti, odnosno u sadašnjosti... I tako, bez prestanka, nezaustavljivo, pripovjedač meandrira sjećanjima iznoseći vrlo tečan verbalni protok ne uvijek gramatički ispravnih, ali uvijek vrlo osebujno oblikovanih rečeničnih sklopova, koji su redovito ispunjeni opisima vrlo zanimljivih životnih iskustava.

Druga značajka protagonistova pripovijedanja jest anegdotalnost, i pritom simbolika graha ponovno igra veliku ulogu. Jer svako zrno graha koje protagonist ljuštenjem izvadi iz mahunarke svoju analognu inačicu ima u nekoj od vrlo brojnih anegdota kojima narator zasipa sugovornika/čitatelja. Štoviše, posredovanjem svake od tih vrlo dojmljivih, kako humorom tako i tugom i tragikom oplemenjenih anegdota, pripovjedač propitkuje neku od aktualnih, ili pak vječnih životnih tema – ljubav, rat, smrt, život u gradu i na selu, odnos čovjeka i prirode, odnos čovjeka i tehnologije, utjecaj politike na naše živote itd.

Humor i tragika, bizarnost i apsurd, zločin i kazna, ljubav i mržnja, seksualnost i smrt, mudrost, lucidnost, patos, sentimentalnost, grubost, dobrota... – sve sastavnice koje tvore život, ali i one odrednice koje tvore ozbiljnu, snažnu i moćnu književnost, kod Wiesława Myśliwskog neizostavno su prisutne.

Traktat o ljuštenju graha vrlo je sadržajan i osebujan, virtuozno napisan metafizički roman, koji nam otkriva jedno veliko, a dosad nam nepoznato autorsko ime, čija ćemo i druga djela, nadajmo se, ubrzo dobiti u hrvatskome prijevodu.