Cipele koje škripe

Sjedio sam jednoga dana u nekom trgovačkom centru i pio kavu. Ako je sam, čovjek u takvoj prilici nema mnogo izbora: ili da čita novine, ili da promatra prolaznike. Ja sam pak novine zaboravio kupiti, pa mi je tako ostala samo ova druga zanimacija. I nije mi bilo žao, jer zapazio sam nešto što mi je dalo materijala za razmišljanje.

Pokraj mene je, naime, prolazilo mnogo roditelja s malom i malo većom djecom. Sva su ta djeca imala na nogama tenisice, a u nekih su one bile sasvim osobite: u onom prostoru između potplata i gornjeg dijela nalazili su se kao neki mali prozorčići, i u tim bi prozorčićima svjetlucalo crveno svjetlo svaki put kad bi dijete napravilo korak. Tako je onda bljeskalo na sve strane, jer djece je bilo mnogo.

Osjetio sam da me to na nešto podsjeća, ali nisam znao na što, pa sam gruntao i mozgao, ali nisam se mogao sjetiti. A onda je jedan od tih klinaca iznenada potrčao, guma njegove obuće zaparala je po glatkom taracu i začuo se prodoran zvuk. Tada mi je sinulo: tenisice zapravo svojim svjetlucanjem ponavljaju u vizualnom mediju jedan akustički fenomen koji je nekada bio vrlo čest, a danas je zaboravljen. To je škripanje cipela.

U doba moga djetinjstva i mladosti, doista, cipele su masovno škripale. Možda je riječ o tome da tehnologija obrade kože nije još bila tako razvijena kao sad, možda je u pitanju to što su mnoge cipele tada izrađivali privatni postolari koji nisu imali savršene alate i kemikalije, a možda je naprosto takva bila moda. U svakom slučaju, kad bi se nedjeljom popodne izašlo na šetalište, onda je škripalo na sve strane – kod muškaraca i kod žena, kod odraslih i kod djece – jer osobito su glasne bile one postole koje smo čuvali za svečane prilike.

Tako je onda škripanje cipela – hoćeš-nećeš – imalo društvenu ulogu, a ta uloga nije nipošto bila malena. Dapače, imala je ona nekoliko slojeva.

Ponajprije, škripa cipela govorila je o vlasnikovu imovnom stanju. Jer cipele nisu škripale uvijek, nego samo dotle dok su bile nove, a kad bi se razgazile, kad bi se dovoljan broj puta namazale pastom za obuću, škripa bi prestala. Zato se moglo jasno znati tko kako stoji: bilo je ljudi koji su škripali često, što je značilo da često kupuju cipele i da to mogu sebi dopustiti, a bilo je i onih koji nisu škripali nikad, jer su bili siromašni. Jer u ono je vrijeme kupnja cipela bila prilična investicija, pa su postole bile i izrađene tako da traju. Neke su imale gumene đonove, neke takozvane duple, a većina njih – uključujući tu čak i ženske salonke s visokim štiklama – bila je potkovana: na njihov vrh i na petu prikivali su se komadići metala u obliku polumjeseca, da bi potplate štitili od habanja. Zato bi se moglo reći da je tada naš hod uvijek proizvodio neki zvuk: dok bi cipele bile nove, to je bila škripa, a kad bi se iznosile, to je bilo kuckanje onih čeličnih potkovica.

I to nas dovodi do još jednoga mogućeg odgovora na pitanje zašto je u ono doba škripa cipela bila silno važna: ona je dokazivala da je vlasnik tih cipela pošten čovjek, ni manje ni više. Jer, kad je netko hodao u postolama koje škripe, onda se to čulo nadaleko i svatko je mogao znati da se on približava. A to je pak značilo da njihov vlasnik nema što kriti, da stupa svijetom uzdignute glave i s iskrenim namjerama. A razloga da prikrivaju svoje kretanje imaju – smatralo se tada – samo oni koji se bave poslovima što se rade potajice i bez svjedoka, a takvi poslovi opet ne mogu biti nikakvi drugi nego lopovski, ili, još gore, špijunski.

O tome svjedoči i jedan drugi povijesni podatak: dobro je poznato da je vlast potkraj četrdesetih i početkom pedesetih progonila razne pomodne pojave među tadašnjom mladeži, poput duge kose i uskih hlača. A osobito je ta vlast bila žestoka na cipele koje su se zvale gumiđonke, jer su se one smatrale dokazom ekstremne frajerštine. Mržnju na te udobne cipele može čovjek razumjeti samo ako uzme u obzir da one – za razliku od svih drugih postola – nisu škripale ni onda kad su bile nove: ispadalo je nekako kao da se onaj tko nosi gumiđonke, s plesa gdje je čagao bugi-vugi, otpućuje ravno u provalu ili u uhođenje.

Jasno, ta su vremena prošla, kao što su prošla i vremena škripavih cipela. Ne bi se moglo kazati da se to dogodilo odjednom, nego je škripa bivala sve rjeđa i rjeđa, kako su postole bivale sve kvalitetnije, da bi na kraju sasvim utihnula. A što je još čudnije, činilo nam se svagda da se škripa nekako udaljava, kao da nas zauvijek napušta netko blizak i drag. A to nas je ispunilo tjeskobom: dotad smo bili uvjereni da čujemo hod povijesti, a sad je on postao nedohvatljiv našem uhu.

I doista, nekada smo korak povijesti mogli jasno čuti, i kao pojedinci i kao društvo. Kao pojedinci zato što je škripa cipela obilježavala etape našega života, jer se ona javljala onda kad bi nam narasla noga ili onda kad bi obitelj financijski bolje stajala. A kao društvo mogli smo korak povijesti čuti zato što se po intenzitetu škripe mjerio standard stanovništva i njegovo zadovoljstvo vlastitim životom. A sad, kad škripe nema, više ne znamo po čemu bismo mogli procijeniti gdje smo i kako nam je, kako se osjećamo i je li ovo što živimo napredak ili nazadak.

To se vidi i po činjenici da danas manje-više svi nosimo istu obuću. Tako sam onda i ja u onome trgovačkom centru zapazio da tenisice nemaju samo djeca, nego također i njihovi roditelji, a isto tako i ljudi u ozbiljnim godinama, poput mene. A to je moglo značiti samo jedno: da smo svi skupa uskočili u udobnu obuću koja ne proizvodi nikakve šumove, u obuću koju ne treba osobito čuvati, koja se ne zaštićuje potkovicama i koja se ne popravlja nego baca. I upravo zato što se tako lako baca, ta obuća ne nosi na sebi pečat naše osobe i nema sposobnosti da nešto važno kaže o nama. Izgubili smo tako škripu cipela kao posljednje uporište, kao mjerilo koje nam je pomagalo da se snađemo u vlastitom životu. To je valjda i razlog što se taj život sasvim očigledno pretvorio u srljanje.