Bezvremenska tragična priča

Atraktivna glazba koja vječno plijeni pažnju slušatelja, u izvedbi sjajnih solista, rezime je to nedavno svečano obnovljene opere La Traviata Giuseppea Verdija, u režiji Janusza Kice, a pod dirigentskim vodstvom Tibora Boganya u riječkom HNK-u Ivana pl Zajca. Scenografiju potpisuje Marko Japelj, a kostimografiju Irena Sušac.

Posljednja premijerna izvedba uvijek popularne opere u Rijeci bila je u ožujku 2009. u posve novom čitanju, mračna, crna, u dimu marihuane i alkoholnih para, pomalo izgubljenih emocija. U ogledalima samo likovi bez duša. Kao da su ljubav, nesreća, tuga, patnja i bol pokriveni blistavim sjajem crne kostimografije. U spoju sa svjetlom koje nemaštovitošću podcrtava da je tragična priča o Violetti Valery duboki bezdan beznađa. Danas, jučer, sutra… Ali čarobna Verdijeva glazba donosi boje i tamo gdje ih nema, budi izgubljene emocije u crnini pozornice i pretvara tamu u svjetlost.

Robert Kolar, Urška Arlič Gololičič i Aljaž Farasin / Snimio Dražen Šokčević

Glazba, prekrasna raskoš tonova u dinamici orkestralne priče, učinila je čudo u Kicinu začudnom režijskom postavu. Gotovo je neshvatljivo kako ta magija glazbe nije očarala publiku na njezinoj praizvedbi 1853. u Veneciji, kada je doživjela bučan neuspjeh. Publika tada očigledno nije mogla uočiti da se nalazi pred jednim od remek-djela europskog opernog kazališta, jer je za nju u Traviati bilo gotovo sve novo. U središtu priče propala je žena narušena zdravlja u kojoj se javlja čista ljubav. Ali čežnje joj se ne ostvaruju zbog socijalnog jaza između nje i voljene osobe. Oblikujući jedinstveni tip žene, Verdi je stvorio snažnu sopransku ulogu u kojoj su sve glasovne mogućnosti bogato iskorištene i prilagođene svim nijansama pojedinih situacija na pozornici. Skladatelj podjednako snažno razrađuje i ansamble i velike skupne nastupe, a njegov se orkestar pokazuje u posve novom svjetlu već od sama početka predigre, gdje uvodni taktovi simbolički objavljuju Violettinu bol i tugu.

Strast, ljubav, emocija, patnja u bezvremenskoj Verdijevoj operi La Traviata u svečanoj obnovi posebno su naglašene u solističkim izvedbama protagonista. Mlada, lijepa solistica Urška Arlič Gololičič čipkastim je pletenjem dinamičkoga zapjeva, čistim visinama i nježnošću izraza predstavila poznatu, ali ipak posve novu Violettu Valery, koju publika obožava. Uz njezinu glasovnu i glumačku snagu, Aljaž Farasin, iako vrlo melodiozan, lijepa tenorskog timbra i besprijekornih visina, ali nedovoljno nosećeg glasa, nije posve uspio biti očekivani Alfredo u prvom dijelu izvedbe, ali se u drugom dijelu opustio i raspjevao. No publiku je posebno toplim baritonom, snagom izraza i prekrasno izvedenim frazama očarao Robert Kolar kao Giorgio Germont. Pod rukom još jednoga mladog gosta dirigenta, Tibora Boganya, orkestar je vrlo suptilno pratio protagoniste na sceni, a zbor riječke Opere ostvario je jedan od najboljih nastupa u posljednje vrijeme. Zadovoljstvo je publika iskazala na kraju pozivima protagonistima na poklon pa je i time pokazano da je glazbeni doživljaj bio potpun.

Gloria Fabijanić Jelović