Auguste Rodin, mislilac kiparstva

U jeku proljetne kulturne sezone u Zagrebu se 5. svibnja otvorila jedna od važnijih izložbi koje smo u posljednje vrijeme mogli vidjeti. Riječ je o izložbi Auguste Rodin u Meštrovićevu Zagrebu na kojoj su predstavljena neka od najpoznatijih i najvažnijih djela toga velikana francuskog i svjetskog kiparstva. Projekt su osmislili ravnateljica pariškog Muzeja Rodin Catherine Chevillot i donedavni ravnatelj Muzeja Meštrović Andro Krstulović Opara u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu, a izložba se održava u sklopu manifestacije Rendez-vous, festivala Francuske u Hrvatskoj. Autorice i kustosice izložbe su Veronique Mattiussi (Muzej Rodin) i Barbara Vujanović (Atelijer Meštrović). Izložbu stoga možemo shvatiti kao svojevrsni odgovor, repliku u francusko-hrvatskom kulturnom dijalogu uspostavljenom još prilikom festivala hrvatske kulture u Francuskoj Croatie, la voici iz 2012. kada su u prekrasnom ambijentu parka Muzeja Rodin u Parizu povodom izložbe Ivan Meštrović kod Rodina: Hrvatska ekspresija izložena neka od važnijih djela Ivana Meštrovića kao što su Job, Vestalka ili Perzefona.

Mislilac, 1881–1882. / Snimio Mirko Cvjetko

Festival Rendez-vous simbolički naglašava taj susret dviju kultura te prijateljstvo i međusobno uvažavanje dvojice kipara. U projekt je uključena i Galerija Meštrović u Splitu, intimna oaza čiji se bukolički karakter nadovezuje na park palače Biron u Parizu. Ondje će od 9. svibnja uz Meštrovićevu Psihu biti izložena Rodinova Meditacija, djelo koje je Ivan Meštrović iznimno cijenio, i koje je zagrebačkoj publici predstavljeno na fotografijama Rodinovih suvremenika. Ovo, međutim, nije prvi put da djela slavnoga kipara gostuju u Zagrebu – prva izložba Augustea Rodina u Zagrebu održana je 1968. i to upravo u Paviljonu pa ovo događanje predstavlja svojevrsnu krunu te spone i vrednovanje kontinuiteta.

Pred vratima
École des Beaux-Arts

Auguste Rodin rođen je 1840. u siromašnoj obitelji i stasao je u skromnoj sredini današnjeg petog pariškog arondismana. Mučen kratkovidnošću ponešto je zaostajao u školi, ali je oduvijek pokazivao velik interes i talent za crtanje. Godine 1854. upisao je Carsku stručnu školu crtanja i matematike koju je pohađao do 1857. Marljivo je radio na svom usavršavanju – proučavao je stare majstore u Louvreu, crtao i u Prirodoslovnom muzeju izučavao modeliranje životinjskih formi pod mentorstvom čuvena animalista Antoine-Louisa Baryea. Iz današnje je perspektive teško zamisliti da njegov umjetnički uspon nije tekao glatko i da takav talent nije odmah prepoznat, ali svojedobno je Rodin čak tri puta pokušao upisati École des Beaux-Arts. Vrata te slavne institucije ostala su mu međutim zauvijek zatvorena. Mučen životnim nedaćama pokolebao se na svom umjetničkom putu i odlučio pristupiti redu Presvetog Sakramenta, no utemeljitelj reda velečasni Eymard potaknuo ga je da ne odustane od svog nauma. Njihovo prijateljstvo i suradnja ovjekovječeni su i u Eymardovom poprsju koje je Rodin izradio na nagovor velečasnog. Strašna ambicija i želja za nadrastanjem skromne sredine od koje se toliko htio otkinuti nadjačali su kolebanja koja su ga morila u njegovim počecima. Dugogodišnju vjernu partnericu Rose Beuret Rodin upoznao je 1860-ih godina. Svoju će vezu ozakoniti tek pred sam kraj života.

Tijekom života Rodin nikada nije zazirao od ozbiljnoga rada. Nije međutim uvijek mogao birati samo one angažmane koji su ga ispunjavali i dopuštali mu da ostvaruje svoju umjetničku viziju. Tako je kroz dulji period umjetnik radio u majstorskoj radionici kipara Albert-Ernesta Carrier-Belleusea čiji je golemi proizvodni skulptorski pogon često proizvodio „jeftine teme“ i konfekcijske radove koje je uglavnom potpisivao voditelj radionice, a ne njihovi autori. No Rodin će u radionici ipak steći znatno iskustvo, a otvorit će mu se i mogućnost sudjelovanja na velikim javnim radovima u Bruxellesu na kojima je radionica bila angažirana. U tom periodu nastaju primjerice njegovi atlanti s bulevara Anspach. Iskustvo rada u tako velikoj mašineriji naučilo je umjetnika strpljenju i preciznosti, beskrajnoj discipliniranosti i razvijanju smisla za oblikovanje i usavršavanje detalja te rad s ornamentom i arhitektonskom plastikom.

Torzo velike sjene iz 1904. u postavu izložbe

Godine 1875. Rodin je konačno dobio priliku sudjelovati na Pariškom salonu gdje izlaže Čovjeka sa slomljenim nosom, djelo nastalo još 1864. koje tada nije prihvaćeno jer je ocijenjeno kao fragmentarno. Iste godine kipar uspijeva ostvariti još jednu dugogodišnju želju – posjet Italiji. U Firenci neumorno proučava Michelangela čiji će utjecaj biti prisutan u čitavu njegovu stvaralaštvu. Iskustvo Michelangela urodilo je po povratku u Francusku skulpturom Brončano doba. Rodin je čak osumnjičen da je napravio odljev prema živom modelu pa iako se naposljetku uspio obraniti od optužbi one su ga itekako pogodile. Ironično, ali upravo mu je ta afera osigurala napokon pozornost publike i stručne javnosti. Unatoč tome umjetnik je i dalje zbog financijskih okolnosti povremeno morao raditi u porculanskim radionicama ili na izradi gravura.

Prijateljstvo s Meštrovićem

Od 1880. godine Rodinu se napokon otvaraju vrata velikih angažmana, simbolički upravo s narudžbom za Vrata pakla, a od 1884. radi na spomeniku za građane Calaisa, narudžbi tamošnjih gradskih vlasti. Rodinov privatni život obilježio je i odnos s mladom Camille Claudel, učenicom, suradnicom, ljubavnicom i muzom. Camille je naposljetku umrla zaboravljena u duševnoj bolnici, što je umjetnika navodno izjedalo čitav život. U kasnijim pričama o njihovu odnosu nerijetko se propitivao upravo udio talenta i rada Camille Claudel u Rodinovoj umjetnosti te se umjetniku spočitavalo da je kočio njezin autonomni umjetnički razvoj. Rodinovo zrelo razdoblje obilježeno je brojnim narudžbama, te formiranjem jednoga elitnog intelektualnog kruga koji se okupljao u njegovom atelijeru. U tom razdoblju od 1890. do 1900. nastaju tri veća javna spomenika: Hugou, Balzacu i Whistleru. Umjetnik je napokon živio ono što je od rane mladosti priželjkivao.  

Mladog Ivana Meštrovića Rodin je upoznao 1902. u Beču. Između dvojice kipara ubrzo se razvilo prijateljstvo pa tako 1908. Rodin pomaže Meštroviću pri izlaganju njegovih radova na pariškom Jesenskom salonu, a već sljedeće godine Meštrović se stilski udaljava od Rodinove manire pronašavši svoj osobni izričaj. Njihova korespondencija trajala je od 1909. do 1914, Meštrović je posjećivao Rodina u Francuskoj, a njihovo prijateljstvo i uvažavanje trajalo je i dugo nakon što je Meštrović raskrstio s Rodinovom poetikom koja prvenstveno obilježava njegove kiparske početke. Tijekom njihova prijateljstva Rodin se uvijek zalagao za mladoga kolegu te mu stalnom podrškom i javnim pohvalama pomagao u njegovu umjetničkom usponu.

U jesen života sklanjajući se od rata Rodin je posljednji put boravio u Rimu, gdje je i dalje neumorno stvarao, prvenstveno crteže. Po povratku u Francusku napokon je 1916. prihvaćena njegova donacija te je Parlament izglasao osnutak Muzeja Rodin u palači Biron. Auguste Rodin umro je nedugo nakon toga,  1917. u 77. godini života.

Prostor Umjetničkog paviljona okupio je preko šezdeset Rodinovih djela. Postav izložbe koncipiran je kroz nekoliko tematskih cjelina koje su prvenstveno kronološki određene. Prva cjelina tumači Rodinove umjetničke početke i obuhvaća njegove ranije radove mahom nastale u Carrier-Belleuseovoj radionici. U tim radovima čitamo utjecaj Jean-Baptistea Carpeauxa – Rodinov atlant s bulevara Anspach doima se kao da je iskočio iz Carpeauxova Plesa dok je Poziv na borbu svojevrsna parafraza Marseillaise Françoisa Rudea. Čovjek sa slomljenim nosom odbijen je na Salonu 1860-ih zbog svog fragmentarnog karaktera – kvalitete koja mu ustvari daje posebno ozračje modernosti. Djelo je nastalo kao prikaz izmučenog siromaha iz autorove četvrti zvanog Bibi. Taj je portret Rodin smatrao svojom prvom dobrom skulpturom, a danas predstavlja jedno od njegovih ikoničnih djela u kojem se prožimaju idealne arhetipske crte nadahnute antikom te realizam i individualizacija u oblikovanju. U tom naboranom, kvrgavom licu punom praznina i upalih područja gdje nemirna trepereća svjetla poigravaju na površini prepoznajemo istovremeno Homera ili Sokrata kao i Gericaultova Luđaka. Ta konfuzija formi ponekad doživljena kao „zbrčkanost“ upravo je izraz jedne misli – ideje trpećeg čovječanstva. Prema G. H. Hamiltonu to je lice tragična maska Michelangela.

U sklopu Rodinovih ranijih radova zastupljeni su i drugi mediji kojima se autor izražavao – crtež, slikarstvo, fotografija. Crtež predstavlja polje eksperimenta i odbacivanja konvencija pa time postaje neizostavni dio skulpturalne geneze. U svrhu istraživanja autor se koristi i tehnikom kolažiranja kako bi mogao nesmetano iskušavati nove kompozicijske mogućnosti.

U ulaznom holu posjetitelje će dočekati vjerojatno najcitiranije kiparevo djelo – Poljubac, veliki gipsani model. U kutovima poligonalnog prostora nalaze se, zatvarajući na neki način Poljubac, skulpture Adam, Sjena, Brončano doba i Whistlerova muza. U pogledu na Adama prepoznajemo utjecaj Michelangelovih Robova i masivnih monumentalnih tjelesa Sikstinske kapele. Brončano doba simboliziralo je za Rodina buđenje ljudske svijesti, a riječ je o djelu nevjerojatne uvjerljivosti. Osim već spomenutih optužbi da je odljev napravio prema živom modelu, zamjerala mu se i odsutnost naziva te nedovoljno konkretna i jasna tema. No upravo je u tome bila ideja – pokazati umijeće, oblikovati sam život. Naposljetku je zbog te životnosti i optužen za varanje. Jednako je napadana i Četrnaestogodišnja plesačica Edgara Degasa – oba djela kritizirana su upravo zbog realističkih karakteristika koje su istovremeno u ljudima izazivale divljenje. Psihološki realizam Degasove figure tu se susreće sa simbolički nabijenim realizmom Rodina.

Timpan Vrata pakla, 1889. i Eva, 1881.

Rodinova vizija pakla

Druga cjelina, Rađanje jednoga kipara, pokriva razdoblje početka velikih narudžbi te predstavlja dva ključna Rodinova djela iz razdoblja 1880–1890. Vrata pakla i Građane Calaisa. Godine 1880. Rodin dobiva narudžbu za Vrata pakla, nadahnuta Danteovom Božanskom komedijom. To remek-djelo simbolističkog razdoblja bilo je namijenjeno budućem Muzeju dekorativnih umjetnosti, a Rodin mu se vraćao cijeli život neprestano ga mijenjajući i usavršavajući. Mislilac antičke ljepote u pozi Dürerove Melankolije kontemplira nad morem prokletnika. U Zagrebu su izloženi gipsani timpan Vrata, treća maketa u bronci kao i pojedine samostalne skulpture proizašle iz Vrata. Umjetničko djelo postaje rasadnikom novih skulptura, vrelom inspiracije. Rodin je, govoreći da će se Vrata razviti sama od sebe, bez njegova uplitanja, samostalnim i prirodnim unutarnjim gibanjem, dao umjetničkom djelu karakter živoga organizma i poistovjetio istovremeno autora s prirodom samom. Rodinova Vrata pakla uskomešala su i uzburkala Ghibertijevu viziju, stopila je s Michelangelovim Posljednjim sudom. Tragični naboj srednjovjekovlja izvire ispod uznemirene površine – Paolo i Francesca istodobno se napajaju na kobnom borbenom grču Baryeva Jaguara i krokodila kao i na izvijenim figurama Lorenza Maitanija. Vratnice svojim izviranjem i ponovnim poniranjem figura proročanski svjedoče o gotovo filmskom postupku. Do izražaja dolazi impresionistička kvaliteta svjetla, a površina zadobiva vlastiti život.

Detalji za skulpturu Građani Calaisa, 1885–1886.

Rodinov pakao više je mjesto stalna psihičkog previranja, stresa i nemira uslijed sudara brojnih likova, negoli fizičke boli i agonije. Pakao ovdje doista jesu drugi. Tematika djela javlja se kao svojevrsni nagovještaj Freuda.

U istom krilu izložena je i brončana skulptura Eustachea de Saint-Pierrea – središnje figure spomenika Građani Calaisa, naručena 1884. Paralelno posjetitelji mogu vidjeti maleni brončani model spomenika s visokim, masivnim postoljem kako ga je kipar prvotno zamislio. Budući da je Rodin nekoliko puta mijenjao koncepciju konačni je rezultat naposljetku izazvao čuđenje pa čak i neodobravanje. Rodin je jednom skulpturom razbio „šprancu“ oblikovanja javnih spomenika. Suprotno uvriježenom kodu Rodin je skulpturu spustio među ljude. Umjesto da joj time umanji veličanstvenost, on joj daje novu dimenziju univerzalne patnje i žrtve obična malog čovjeka, a da pritom tu žrtvu ne romantizira i ne heroizira. Želio je približiti skulpturu promatraču kako bi ga bolje uveo u aspekt žrtve i jada. U oblikovanju skulpturalnih grupa prigovaralo mu se da ne posjeduje vještinu komponiranja cjelovitih skupina, odnosno cjelina na nivou kompozicije. Međutim Rodin tu kompoziciju koristi u svrhu izražavanja ideje. Likove, umjesto na formalnoj, povezuje na psihološkoj razini. Namjerno izostaje junački naboj protagonista zaodjevenih u osuđeničke halje s konopima oko vrata. U tihom, ali ekspresivnom očaju posebno se ističu figure Eustachea i lika s njegove lijeve strane. Grupa figura s desne strane Eustaceha predstavlja svojevrsni kovitlac, čvor očaja i patnje. Likovi stoje zajedno, ali postoje sami, izolirani u svojim mislima. Svaki od njih je i Rodinov Mislilac – nadvijen nad svojim osobnim paklom.

Balzac – umjetnik kao genij

Treća izložbena cjelina predstavlja zrelo razdoblje Rodinova djelovanja i obuhvaća primarno razne skulpturalne portrete kao što su Gospođa Fenaille, Hanako, Camille Claudel, Gustav Mahler ili Georges Clemenceau. U tim se djelima očituje pravo majstorstvo Rodinove modelacije – i najmanji njegov dodir u glini mogao se sačuvati, što svjedoči o nevjerojatnoj kontroli koju je imao nad površinom i o osjećaju za svjetlosne efekte koji iz nje proizlaze.

Četvrta cjelina U skrovitosti atelijera sadrži raznorodne radove – od golema gipsanog modela Mislioca, preko brojnih malenih bronci i gipsanih studija, do postupna razvoja spomenika Balzacu. Posebno su zanimljivi takozvani asemblaži u kojima Rodin kombinira delikatne gipsane skulpturice i brončane antičke vaze, svjedoke njegova „soaneovskog“ interesa za antičke fragmente, stvarajući tako neočekivane kompozicije, kao i vretenaste brončane skulpture plesa koje gotovo najavljuju Matisseove plesne arabeske. Društvo književnika naručilo je 1891. od Rodina spomenik Honoréu de Balzacu. Izložena su čak tri brončana modela, što omogućava posjetiteljima da prate evoluciju skulpture i njezin konačni izgled. Riječ je o jednoj od zanimljivijih i svojedobno najkontroverznijih Rodinovih skulptura, koja je dočekana s nerazumijevanjem pa čak i sa zgražanjem. Rodin je naknadno jednom prilikom rekao novinaru Le Matina: „Moram vam reći sljedeće, jer je vrijeme da to izjavim jasno i glasno. To djelo, kojemu se smijalo i zdušno ga se izvrgavalo ruglu jer ga se nije moglo uništiti, rezultanta je cijeloga mog života i sam stožer moje estetike. Onoga dana kada sam ga zamislio postao sam drugi čovjek“.

Skulpturu su odbijali oni nespremni da prihvate preobrazbu ikonične vizije u kreativni simbol. Njezina prava originalnost očituje se u činjenici da je se tada nije moglo opisati, odnosno prenijeti u riječi. „Ružnoća“ se kod spomenika Balzacu seli s teme na sam  tretman teme, odnosno njezina grubost i „ružnoća“ ne leže u motivu nego u načinu obrade motiva. Balzac je bio prvi poznatiji javni portret u moderno doba u kojemu je kreativna ekspresija prevladala u odnosu na sličnost.

Ta je skulptura ekspresija same ideje pisca, odnosno umjetnika kao stvaralačke snage i čistoga genija. Ono što kod nje prevladava upravo je psihološka komponenta, a zaista je nevjerojatna povezanost dvojice umjetnika. Baš poput Rodina, Balzac je također bio autor obuzet vlastitim djelom i gotovo izgubljen u njemu. Vrata pakla mogu se tako čitati kao svojevrsni pandan Ljudskoj komediji – tom nepresušnom vrelu likova i priča. Opus obojice umjetnika poput teatra je u kojem stalno viđamo ista lica, u različitim situacijama i raznoliku ruhu, kako iščezavaju, da bi se zatim vratili na kiparsku, odnosno književnu pozornicu. Oba autora stvorila su svoju bazu likova koje su „kolažirali“ u novim situacijama, potvrđujući tako svoj kreativni potencijal. Ne čudi stoga da su postojali samo u suživotu s vlastitim imaginarijem. Pa kao što je prema predaji Balzac, izgubljen u bunilu i tlapnjama gasećeg života i vlastitog djela koje ga je progutalo, na samrti zazivao Bianchona, možda su se i Rodinu u mislima rojili njegovi košmarni likovi dok se gasio kreativni genij? 

Reprezentativna izložba

Izložba Rodin u Meštrovićevu Zagrebu jedna je od onih manifestacija koje će zasigurno obilježiti kulturno ozračje cijele godine. Riječ je o reprezentativnoj preglednoj izložbi s jednostavnom, ali konkretnom koncepcijom koja daje kvalitetan uvid u Rodinovo stvaralaštvo. Zastupljeni radovi obuhvaćaju sve faze njegova djelovanja – od samih početaka do apsolutne autorske afirmacije. Takav pristup omogućava razumijevanje jednoga razvojnog puta i uvid u vrlo raznoliku selekciju radova – slabije poznate uratke intimnijeg karaktera s jedne strane, i ključna djela koja nadrastaju samoga autora s druge. Zanimljiv je crtački aspekt autorova opusa koji je znatno manje poznat od skulpture, a vrlo bitan u samom kiparskom procesu. O Rodinovoj svestranosti svjedoče i dva manja nepretenciozna pejzažna slikarska rada intimna karaktera.

U postav je uvrštena većina ključnih umjetnikovih djela ili barem neki njihovi segmenti. Možda se mogao staviti jači naglasak na posebnost pojedinih djela, odnosno njihovo tumačenje unutar konteksta u kojemu nastaju, kako bi njihov značaj i novina koju tada donose jače došli do izražaja. Zanimljivo je da se pojedini motivi ili figure javljaju više puta na izložbi, u cjelovitom ili manje cjelovitom obliku, u bronci ili gipsu, kao dio neke cjeline ili samostalno. Takvim je „kolažnim“ pristupom odana svojevrsna počast trnovitom putu koji su prolazila namjerno „krnja“ djela poput Čovjeka sa slomljenim nosom te dodatno naglašena Rodinova opsesivna sklonost fragmentu kao autonomnom umjetničkom izrazu i produktu. Brojnost modela i studija te multipliciranje figura ili grupa također otvara pitanje originalnosti pojedinih djela. Koji je model prvi nastao? Je li original gipsana ili brončana verzija? Koliko se puta može odliti jedna skulptura, a da ne izgubi na vrijednosti i autentičnosti i ovisi li to o tome tko je lijeva? Izložba ovakva profila doista predstavlja plodno intelektualno tlo za daljnje rasprave i suradnje. Riječima samoga majstora – oblikovati sjenu znači izraziti misao – a mrki profil pognute zgrbljene figure s vrha vratnica iznova to potvrđuje.