Kronika jednog propadanja

Vrlo dobra socijalna egzistencijalna drama Vlog, studentski film mladog suscenarista i redatelja Brune Pavića, na prošlogodišnjem je pulskom festivalu u posljednji trenutak povučena iz konkurencije. Ostvarenje snimljeno crno-bijelom fotografijom koje nije ni trebalo biti prikazano u Areni povučeno je i s besplatne projekcije u kinu Valli, formalno zbog nepoštivanja autorskih prava, na čemu je ustrajavao član festivalskog žirija Antonio Nuić, tada još i predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja. Nuića je zasmetalo što u nekoliko navrata tijekom filma mladi protagonist Krešo (vrlo dobar Matija Kačan) prilikom snimanja videozapisa za internetski vlog koji vodi sluša pjesme Davida Bowieja, Janis Joplin i benda The Doors te je postavio pitanje redateljeva poštivanja autorskih prava navedenih glazbenika, odnosno toga jesu li vlasnicima njihovih autorskih prava plaćeni tantijemi za korištenje pjesama.

Vlog prikazuje junakov intimni svijet

Načelno nema ničeg spornog u potezanju takvih argumenata, osobito ima li se na umu da je na lanjskoj Puli jedna od važnih tema bila upravo zaštita autorskih prava kojoj je posvećen i okrugli stol, pa je tako Vlog na neki način postao žrtvom doslovne primjene pravnih propisa. No kako je u konkretnom slučaju posrijedi studentsko djelo izrazito niska proračuna, dominantno realizirano s osloncem na entuzijazam i volonterski rad filmske ekipe i glumaca među kojima dominiraju naturščici, ostaje dojam da se odredba o strogom poštivanju autorskih prava ipak nije trebala tako doslovno primijeniti. Jer posljedica bi mogla biti ne samo marginalizacija filma u kinodistribuciji, u kojoj je ionako osuđen na art-kina i manje atraktivne termine, nego i marginalizacija sama autora, kojega bi mogla zadesiti sudbina slična onoj Matije Klukovića, darovitog i prije devet godina također mlada autora mozaične egzistencijalne drame Ajde, dan...prođi..., koji dosad nije ostvario potencijal naznačen tim ostvarenjem.

Vlog je naslov koji pored svježine i razmjerne originalnosti odlikuju koncepcijska i stilska dosljednost, kreiranje intrigantnog i dovoljno slojevita protagonistova intimnog mikrosvijeta, vrlo učinkovito oslikavanje socijalnog konteksta, nenametljiva ali jasna društvena kritičnost kao i sugestivno ozračje ekspandirajućeg pesimizma te egzistencijalne tjeskobe i besperspektivnosti. Protagonist Krešo inteligentan je i senzibilan, ali i zbunjen i nesnalažljiv mladić koji živi s grubom i nepodnošljivo čangrizavom starom majkom koju efektno autoritarno interpretira Dara Vukić, 89-godišnja glumica koja je ipak prestara za ulogu majke.

Dok ona valjda zbog slaba zdravlja samo leži i Kreši neprekidno prigovara zbog svega i svačega, on radi u knjižnici ne znajući da je na probnom tromjesečnom roku s kojeg će biti otpušten bez ikakve naknade. Na samu početku vidimo ga dok pere stubište zgrade u kojoj živi, a taj slabo i rijetko plaćen posao naslijedio je od prema riječima predsjednika kućnog savjeta mnogo savjesnije i kvalitetnije djevojke. Krešo je vrlo dobrodušan momak koji jednostavno nema sreće, dijelom jer je plahi slabić koji se ne zna postaviti i izboriti za sebe, dijelom jer ga strast prema snimanju vlogova i na radnom mjestu u knjižnici čini nepouzdanim i neodgovornim zaposlenikom, a dijelom i jer je takva šira društvena situacija, jer poslova nema i jer je neplaćanje masovna pojava. Dok se on sa skromnom i rijetko plaćenom naknadom za čišćenje stubišta skrbi o majci, njegov otuđeni i zacijelo razveden otac (Ivica Ljubić Žila kojega gruba fizionomija čini vrlo zanimljivom filmskom pojavom) kao beskućnik živi u prihvatilištu i sugovornike gnjavi pričom o operaciji bubrežnoga kamenca.

S Krešinim snimanjem priloga za videoblog odnosno vlog uslojava se i zaokružuje njegov karakter, jer on pred kamerom mobitela koja funkcionira i kao gledateljevo oko otkriva svoja razmišljanja, stavove i dvojbe, a može se naslutiti da bi mu život bio drukčiji i ljepši samo kad bi se mogao trgnuti i na vrijeme reagirati na ono što mu se događa i što registrira. Nakon što zbog čitanja knjige i zabušavanja na poslu najprije dobije otkaz u knjižnici, Krešo će ubrzo ostati i bez posla čistača stubišta, a zbog neplaćanja najamnine stanodavac će njemu i majci zaplijeniti njezinu mirovinu. Etape na putu njegove egzistencijalne kataklizme redatelj bilježi kamerom iz ruke, gdjekad u stopu sleđa slijedeći mladića, a često njegova stanja predočavajući krupnim planovima i detaljima, pri čemu ponekad vrlo intenzivna podrhtavanja kamere te izblijedjela tekstura crno-bijele fotografije dodatno pridonose pseudodokumentarističkim tendencijama u oblikovanju cjeline. To donekle ometaju odveć kruti nastupi naturščika u sporednim ulogama, osobito njihova ne uvijek razgovijetna, odveć brza i recitatorska izgovaranja dijaloških replika, no to su ipak nevelike zamjerke u cjelini uspjelom filmu.