Užitak u bajkovitom pripovijedanju

Trilogija Naši preci zauzima posebno mjesto u opusu klasika talijanske, europske i svjetske književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, i u nas poznatog i prevođenog Itala Calvina (1923–1985). Tri romana koji čine ciklus, prije kojih je Calvino svoj put tražio u okviru neke vrste „pomaknutog“, „pustolovnog“ neorealizma, prvobitno su napisana i objavljena zasebno, tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća – Ilviscontedimezzato (Raspolovljeni viskont) 1952, Ilbaronerampante (Barun penjač) 1957, a Ilcavaliereinesistente (Nepostojeći vitez) 1959.

Trilogijom su (navodno u razgovoru Giulia Einaudija, legendarnoga talijanskog izdavača te sama autora Calvina) postali zajedničkim objavljivanjem šezdesete godine, promijenivši redoslijed – fantastične, nevjerojatne pripovijesti, koje se odigravaju u izmišljenim krajevima, tom su prigodom uklopljene u „realističnu“ povijesnu kronologiju, pa je u tom izdanju nepostojeći vitez Agilulfo, prazni oklop što postoji samo snagom samonametnute dužnosti, iz doba Karla Velikog, postao prvi; raspolovljeni viskont Medardo, iz razdoblja austrijsko-turskih ratova drugi, a barun penjač Cosimo, koji se od heteronomnog određenja što mu ga nameće društvena okolina sklanja na stabla, iz Calvinu draga prosvjetiteljskog osamnaestog stoljeća, treći u povijesnom slijedu.

Velik kulturni odjek

U Hrvatskoj je trilogija prvi put objavljena u biblioteci Svjetski pisci Matice hrvatske 1965, uz preuzeti predgovor Itala Calvina, u prijevodu Mladena Machieda, koji je preveo i Raspolovljenog viskonta, dok je Nepostojećeg viteza i Baruna penjača prevela Karmen Milačić (1921–2006), prevoditeljica Elija Vittorinija, Enza Bettize, Luigija Pirandella, Oriane Fallaci i drugih istaknutih talijanskih pisaca, koja je Calvina, kao i Machiedo, osobno poznavala. Drugi su put ti romani objavljeni u Liberovoj ediciji Talijanski roman u 10 knjiga 1982. uz Manzonijeve Zaručnike, Tommaseovu Vjeru i ljepotu, Verginu Obitelj Malavoglia, Svevovu Zenovu svijest, Pirandellova Pokojnog Mattiju Pascala, Lampedusina Geparda, Buzzatijevu Tatarsku pustinju, Moravijine Ravnodušne i Pratolinijevu Kroniku o siromašnim ljubavnicima. Činjenica da se Calvino u ovom kanonski zamišljenom nizu (koji je zaista vrijedilo navesti), u izboru (nikog drugog doli) Mate Zorića, pojavljuje kao (tek) šezdesetogodišnjak, (čak) dvadeset godina mlađi od posljednjega prethodnika Pratolinija, dovoljno govori o ugledu koji su romani uživali i utjecaju koji su imali i izvan Italije u prvim desetljećima nakon pojavljivanja.

Izd. Šareni dućan, Koprivnica, 2014.

U spomenutom predgovoru Calvino se vraća svojim romanima prema kronologiji njihova nastanka, sugerirajući da se oni još mogu promatrati i zasebno, kao proizvodi (i) svaki svojega trenutka nastajanja, koliko god vremenski razmaci između njih bili kratki. Tako za Raspolovljenog viskonta Calvino podsjeća čitatelje da je pisan „u srcu hladnog rata“, kad se on kao autor stanovitom razmetljivošću i nemilosrdnim optimizmom želio othrvati prevladavajućem osjećaju egzistencijalne zebnje. To nipošto ne znači da je roman pisan programatski, s težnjom da smjesta funkcionira kao alegorija – krenuo je on od slike, slike topovskim tanetom vertikalno raspolovljena čovjeka, čije polovice upadaju u niz pustolovina, slikovitih do te mjere da su, kao već u Italiji Ariostov Bijesni Orlando i u Hrvatskoj Gundulićev Osman, poslužile kao predložak glumačko-lutkarskoj predstavi Vitez od pola Dječjeg kazališta Dubrava 2009. godine (u adaptaciji je i dramatizaciji Ivora Martinića te režiji Ivana Plazibata).

Prosvjed protiv čovjekove rascijepljenosti

No roman Raspolovljeni viskont nije svediv na ono što može prikazati kazališna predstava. Jedna polovica tijela doduše utjelovljuje sve što može biti dobro, a druga zlo, ali njihova dvojnost nipošto nije obojena lako predvidivim moralizmom. Ako je stanovita moralističnost i zastupljena, ponajprije riječ je o Calvinovu filozofskom prosvjedu protiv stanja čovjeka koji ne uspijeva ostvariti potpunost, čiji dijelovi djeluju kao neprijatelji utopijski žuđene ljudske cjeline, koja bi možda mogla zaživjeti kad je ne bi sakatile društvene okolnosti. Ni u toj namjeri, međutim, Calvino nije doslovan – naprotiv, polovice vikonta Medarda, njegovi Dr. Jekyll i Mr. Hyde, deklamiraju pohvale svom raspolovljenom stanju i kude „tupoglavu cjelovitost“.

Prevodilac i priređivač knjige, naš ugledni talijanist Mladen Machiedo (koji je presudne pojave i fenomene talijanske književnosti 20. stoljeća ne samo pratio jednako ažurno „kao da živi u Italiji“, već nerijetko i otkrivao i predviđao prije no što je to činio njihov matični književni establišment) Calvinom se i kao kritičar te povjesničar književne suvremenosti počeo baviti već od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Osobni im susreti, kako Machiedo svjedoči i u jednom od popratnih tekstova ovog izdanja, nisu bili osobito sretne naravi (vjerojatno ponajviše zato što, kao što je sam Calvino priznavao, ni njegova osobna narav nije bila osobito sretna). No epistolar što ga Machiedo čuva, u kojemu je četrnaest Calvinovih pisama, ipak govori o sukladnosti intelektualnih razina i književnih preokupacija. Stoga je Machiedo Calvina nastavio čitati i proučavati, a djela koja je talijanski autor svjetskoga glasa nakon trilogije Naši preci napisao prevodili su talijanisti kao što su Pavao Pavličić (Ako jedne zimske noći neki putnik), Tatjana Peruško (Dvorac ukrštenih sudbina i Palomar), Vanda Mikšić (Američka predavanja), Snježana Husić (Kozmikomike). Ozračje i struktura tih djela bili su djelomično prepoznati kao postmodernistički, djelomično pak kao samosvojna kombinacija eruditskog modusa vraćanja odabranim uzorima iz zapadne književnosti i stanovite „hladne“ geometrijske inovativnosti.

Calvinova djela čitali su i u Hrvatskoj, ako ne osobito široka publika, svakako ne baš uzak krug ljubitelja, a pogotovo književni znatiželjnici. Za svaku od spomenutih skupina ponovno izdanje Raspolovljenog viskonta, zahvaljujući i popratnim tekstovima Mladena Machieda koji obogaćuju eventualno „prvo“ čitanje kulturnim kontekstom i tumačenjem asocijacija, mogu biti važan događaj. Za neke, vrhunska zabava i početak praćenja autora koji ih može podsjetiti i na Conrada i na Stevensona i na Borgesa i na Pessou. Za neke druge, ponovni užitak u važnoj postaji autora koji je poslije otišao „dalje“, ali možda nikada više nije dao toliko mjesta onomu što se nekoć, staromodno, nazivalo užitkom (bajkovitog) pripovijedanja.