Trud, trudnica, trudbenik i trudodan

Evo nam još jednoga 1. maja, Međunarodnoga praznika rada. U školi smo mu se veselili. I da se službeno ne zove praznik, razlikovala bih ga od blagdana; praznik = neradni dan, blagdan = crkvena svetkovina. A kako su u bivšoj Jugoslaviji neradni dani bili samo državni ili republički, blagdanima kao „fraj danima“ nismo ni mogli klicati. Nije ih bilo. Naravno, kao đaci nismo se veselili zbog jorgovana i papirnatih zastavica na prozorima i balkonima, nego zbog gesla koje smo brzo naučili, svesrdno prihvatili i doživotno zapamtili: „Živio Prvi maj, tri dana imamo fraj!“ Dobro, nisu uvijek bila tri, znala su se potrefiti, no dva su bila zajamčena. Toliko je službeno trajalo i rastezanje o Novoj godini, pa je zbog ravnoteže i Praznik rada dobio isti tretman: dva neradna dana. Hrvatski velemajstori bajpasiranja  (tada i sada) učiniše si takvim pre­spajanjima još jedno proljetno ferije. Sa tri dana „staroga“ dopusta napraviš si deset dana plandovanja!

U socijalizmu je rad, onaj proizvodni, stajao visoko na službenoj društvenoj ljestvici. Razumljivo. U zemlji proklamirane neraskidive simbioze radnika, seljaka i poštene inteligencije tako je i moralo biti. Samo usput primijetite: u radnike i seljake nije se (službeno) sumnjalo, oni su bili uvijek „pravi“, a inteligencija se dijelila na poštenu i nepoštenu, što je bilo do gledanja, no i sama inteligencija gledala je na sebe podvojeno, pa je prava „prava“ uvijek stajala u opoziciji prema službeno „pravoj“. U obilju danas potpuno nerazumljivih parola jedna je (na poletnim čehoslovačkim gradilištima) klicala i radu: Čest práci! Da bi bio čašćen, rad je počivao na mukotrpnosti i trudu biblijskih razmjera. Biblija dobro dolazi i ondje gdje nije dio službene politike, jer je i u Bibliji, kao i u socijalizmu, čovjek osuđen da se u trudovima rodi i da cijeli život bude izložen muci i znoju. I muškarci i žene (ravnopravnost spolova). Doduše, takva je kaštiga zbog Evina grijeha snašla ipak prije svega žene, jer Eva ne samo što je jela plod sa zabranjenoga drveta nego ga je dala i lakovjernu Adamu, pa je dio kazne pao i na njega (jer neznanje nikoga ne opravdava). Njoj je Jahve odrezao: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati“ (Post 3, 16), a njemu: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta, s mukom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti“ (Post 3, 18–19). Dakle, i sam dolazak na svijet i cijeli hod po zemlji čovjeku će prolaziti u trudu, znoju i muci. Odatle i shvaćanje rada kao nečega mučnoga, teškoga, napornoga, mukotrpnoga, pa i neprivlačnoga. No tko izdrži njegovu težinu i njime ispuni sve dane života svojega zaslužuje poštovanje i divljenje (amo ruku, radniče, da ti je pjesnik – koji u ruci nije držao ništa teže od olovke – štujući ljubne; sjetih se S. S. Kranjčevića).

Prošvrljajmo malo po toj višeslojnoj porodici riječi! Imenica trud račva se na značenje vezano uz labor, opera = rad, a ovo uz prasl. *trudъ, napor, mučenje, težak rad, iz ie. korijena *ter(H)-, trti, zatirati; tlačiti, stiskati, te na gubu (trud bukov, cerov itd.), gljive, a i neke bolesti. I dok je svima jasno što je to trud u značenju teška i naporna rada, pa onda i glagol truditi se / trsiti se – biti marljiv, zalagati se, silno nastojati, mučiti se (do zacrtanoga cilja), pridjev trudan, trudna, trudno traži i dodatno objašnjenje. Može li trudan biti i muškarac ili trudna može biti samo žena? I muškarac može biti trudan, jer to onda znači: umoran, vrlo umoran („krepan“), utruđen (evo truda i ovdje!) Utruditi se mogu ruke, noge i cijelo tijelo. Govorenje Mikule trudnega M. Franičevića nije senzacionalan medicinski domet (bar još ne), nego je to govorenje umorna čovjeka. Može li žena biti trudna a da nije trudna)? Može i to. Umorne, trudne, mogu biti i žene koje nisu gravidne, u drugom stanju, koje nisu zatrudnjele. Graviditet i gravidna dolazi od lat. gravis, težak, jer je trudnoća „teško stanje“, „drugo stanje“, ono koje nije uobičajeno. B. Klaić nije upao u trorodnu pridjevsku zamku (muški, ženski, srednji rod), pa uz graviditet kao imenicu, za pridjev ima samo gravidna (noseća, bremenita, zbabna, zdjetna, prisobna, trudna, sudružna, samodruga, „u drugom stanju“). No pod uredničkim štapićem Jure Šonje (Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod i ŠK, Zagreb, 2000.) zasvirala je i takva skladba: trudan, -dna, -dno: koji je u drugom stanju, a primjeri mu se odnose ipak samo na ženska bića (trudna žena, biti trudna, trudno žensko čeljade). Ako je (još uvijek) tako, što mu je u tom značenju trebao pridjev u muškom i srednjem rodu? B. Klaić nije se nalijepio na taj trorodni ljepak, kao ni Anić, pa u opisu osobe koja nosi dijete u utrobi, koja je bremenita, noseća, ima pridjev samo u ženskom rodu, trudna. Trudnoj će ženi, trudnici, biti teško (grave) kako god okreneš: bit će dugo umorna, teška i sebi i drugima, a kad je spopadnu trudovi, vidjet će „pošto oka suhih šljiva“. No ako na svijet donese zdravo čedo, sve će brzo zaboraviti.

Za trudbenika svi će, uz Anićevo objašnjenje da nas je pohodio nakon 1945, povjerovati kako je to ruski relikt koji su nam namrli mrski komunisti, uz tolike druge vezane uz pripadnike radničke klase, radnoga čovjeka i sl. Kako je lako povući neuk narod na bilo koju stranu! D. Parčić, svećenik, ima trudbenika u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku iz 1874. u značenju faccendone. A tu riječ ima M. Deanović u svojem Talijansko-hrvatskom rječniku iz 1942. u značenju: trudbenik, prezaposlen čovjek, ali i zanovijetalo. Šonje trudbenika samo strelicom upućuje na radnika. Naravno, trudodani iz vremena poletne poslijeratne obnove bili su kao stvoreni za trudbeničke heroje da se iskažu radom i u dane zajamčenog odmora. Zdušno krampajući (besplatno), nisu stigli još i zanovijetati. Danas se teško nagnati i na udarnički i na trudbenički „zanos“, ali zato zanovijetanja ima koliko hoćete.