Sumiranje opusa

Premda Trebotićevi likovni počeci sežu u drugu polovicu pedesetih, u doba njegova studija arhitekture, vrijeme posvećeno slikarstvu odbrojava od 1968, godine koja ga je višestruko obilježila. Tada se predstavio prvom samostalnom izložbom u Bochumu i otad usporedno gradi umjetničku karijeru u Njemačkoj i Hrvatskoj. Na formativne godine obilježene beogradskim studijem arhitekture kod Nikole Dobrovića i Bogdana Bogdanovića nadovezuje se arhitektonska praksa koju stječe u Njemačkoj, u kojoj ga poticajna kulturna klima ponesena studentskim nemirima usmjerava na znamenitu umjetničku školu Folkwang u Essenu, gdje pohađa studij grafike. U živom umjetničkom trokutu Bochum–Düsseldorf–Essen, u kojem dolazi u najbliži doticaj s tada avangardnim umjetnicima predvođenim Josephom Beuysom i Günterom Ueckerom, Trebotić se izravno uključuje u likovna događanja, umjetničke akcije i performanse i na poticajnom tlu njemačke nove umjetnosti započinje graditi svoj izričaj i stil, osobnu kreativnost koja mu u pola stoljeća karijere nije zapadala u jednoličnost i prosječnost, već se uvijek iznova regenerirala i obnavljala na ukorijenjenim joj zasadama.

Izd. VBZ, Zagreb, 2014.

Dva naoko nespojiva podneblja, ruhrsko i mediteransko, obilježila su životni i umjetnički put Matka Trebotića, koji ih spaja univerzalnom kozmopolitskom niti u kojoj za obje specifičnosti ima prostora. Mediteranski su korijeni potaknuti njemačkim tlom kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća izrasli u osebujno umjetničko stvaralaštvo koje je svoj obol dobilo u raskošnoj monografiji objavljenoj potkraj 2014. u izdanju nakladničke kuće VBZ. Nakon niza vrsnih povjesničara umjetnosti koji su pratili, iščitavali i tumačili Trebotićeve slikarske faze, uvodni tekst monografije kojom Trebotić zaokružuje umjetnički opus u povodu svog osmog desetljeća života napisao je Viktor Žmegač.

Zemlja zemlje moje, 1981.

Germanist Žmegač, koji je hrvatsku kulturu obogatio tumačenjima umjetnosti 20. stoljeća, sagledao je puninu Trebotićeve umjetnosti iznikle na arhaičnim tragovima i zapisima rodnoga Brača u kontekstu univerzalnih suvremenih umjetničkih pojava. Umjetničku dosljednost Trebotićeva opusa nalazi u njegovoj umjetničkoj introvertiranosti, kojoj je ostao vjeran ne podliježući ekscentrično nametanim „umjetničkim cirkusima vremena“,  te ističe odliku njegova stvaralaštva da u svojoj samobitnosti izmiče jednostavnom shematiziranju. Spajajući apstraktne forme s predmetnima, ujedinjuje geometrijske predodžbe i prepoznatljiv prirodni i kulturni znak upisan u mediteranski krajolik. Žmegač ističe da je Trebotićevo slikarstvo slojevito, literarno-pripovjedno, zagonetno u uporabi simbola, od kojih se najčešće pojavljuje križ i tlocrt starohrvatske crkve upleteni u metafizički zahtjevne polifonije slikarskih nadahnuća.

Genius loci zavičajnoga Brača prerasta u širok mediteranski i europski krug civilizacijskih i kulturnih vrijednosti transponiranih u djelu suvremenog umjetnika kojemu je rano avangardno okruženje dalo snažan poticaj za stalne estetske preobrazbe i mijene prepoznatljivih motiva u novim percepcijama i pomicanje granica vlastite umjetnosti. Od akvarelnih skica na papiru, kolaža, akrilika na platnu velikog fomata, kazališnih zastora i scenografije, do skulptorskih instalacija i land-arta, Trebotić je uvijek imao odgovor na suvremeni trenutak hrvatske povijesti. Prenoseći i transformirajući našu prošlost u našu sadašnjosti, izvan svih uobičajnih škola, pravaca i grupacija, ostvario je respektabilan i jedinstven umjetnički opus čiji se put kroz vrijeme i prostor iščitava unutar korica knjige.

Poslovično spretan Trebotić priredio je vlastitu monografiju razotkrivajući do u detalje svoj umjetnički put reproduciranjem velikog broja djela, od ranih crteža i grafika, svih važnijih ciklusa i monumentalnih djela u javnim prostorima, kronološki minuciozno ispričane (auto)biografije popraćene brojnim fotografijama koje nam dokumentiraju, ali i razotkrivaju brojne umjetničke i političke kontakte i poznanstva, obiteljsku intimu doma i atelijera na Mejama i svu popratnu dokumentaciju o samostalnim i skupnim izložbama, zbirkama u kojima se čuvaju njegova djela, kazališnim scenografijama i svečanim zastorima za kazališta u Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Šibeniku, nagradama i odličjima, uz iscrpnu bibliografiju. Unutar korica knjige, uz nadahnut uvodni tekst Viktora Žmegača, Umjetnost života i smrti. Razmišljanja o umjetnosti Matka Trebotića, izbor je predgovora izložaba i prigodnih govora naših istaknutih povjesničara umjetnosti koji prate umjetnikov rad, Joška Belamarića, Igora Zidića, Slavice Marković i dr.

Nakon prethodne dvije monografije, objav­ljene 1988. s predgovorom Igora Zidića i 1997. godine s predgovorima Franza Josepha von Grintena i Feđe Vukića te niza izložbenih kataloga i zbirki likovnih kritika, Matko Trebotić svjedoči vitalnu snagu hrvatskoga Mediterana, kojem posvećuje cjelokupan umjetnički opus.