Raznoliko i zanimljivo

Na gostovanju Slovenske filharmonije pod vodstvom Nikše Bareze pred sramotnih stotinjak slušatelja prvo je bila Kelemenova Mageia, od nastanka 1977. već gotovo repertoarno djelo. Samo se nije dobro čulo razbijanje stakla. Bogati orkestralni kolorit i strukture što se ponavljaju u vrlo odmjerenu trajanju privlačne su onima s druge strane podija. Iz jednostavne ishodišne čestice Detonijeva Prekrasnog čudovišta vremena (The Wonderful Monster of Time) razvija se majstorski kovitlac maštovito mijenjajući njegovu percepciju i razumijevanje. Dva sveska Odjeka, Echo I i II mlade Nine Šenk ima literarni ishod u dječjim pričama. Pravu eksploziju trubačke virtuoznosti iskazali su Vedran Kocelj i Eric Aubier u koncertantnoj skladbi za dvije trube i orkestar – Padanje zvijezda Mathiasa Pintschera. Sve moguće i nemoguće tehnike sviranja iskorištene su od „šupljeg“ zvuka nalik dahu do vrtoglavih pasaža u trubačkoj brbljaonici. I na kraju Rocaná, ili na sanskrtu Soba svjetla, Unsuk Chin, korejske skladateljice berlinske adrese. U orkestralnoj poemi proklamirani prijevod svjetlosnih valova u zvučne ostvaren je u intenzivnoj skladbi široka zamaha i zasićenih orkestralnih boja.

Danijel Detoni, Katarina Krpan i maestro Johannes Kalitzke / Snimio Dinko Bažulić

Koncert Simfonijskog orkestra HRT-a vodio je dirigent Johannes Kalitzke, prekaljen upravo na glazbi 20. i 21. stoljeća. Pronicavim uputama vrlo pažljivu orkestru uspio je sugerirati namjere i promjenjive ishode djela. Benjaminovo Iznenadno vrijeme, u stanovitom spiralnom kretanju, ne obiluje tolikim iznenađenjima. Pored mnogih literarnih nadahnuća Kaija Saariaho pomnim je uvidom krenula putem srednjovjekovnih tapiserija. Njezin orkestralni zvukovni svijet u odjeljcima maštovito dodiruje pet osjetila i na kraju neko sveobuhvatno šesto čulo u skladbi o čovjeku pravog osjećanja značenja, koje je uvjerljivo u izvedbeni svijet pretvorio Davorin Brozić. U Koncertu za dva klavira i orkestar Brune Mantovanija solisti Katarina Krpan i Danijel Detoni i doslovno su se morali energično naraditi. Prostori praznine Michela van der Aaa opet u potki nose pjesnička nadahnuća ponajboljih prekooceanskih pjesnikinja. Na te je prostore odgovorio pomno strukturiranim glazbenim vremenom, kao i Thomas Adès u svojim Utočištima, koja četverodijelnim oblikom prizivaju simfoniju i veliki su orkestralni zahvat što se zbog svojih izazova slojevitih čitanja održava i na standardnom repertoaru.

Psalmus Wolfganga Rihma na koncertu Zagrebačke filharmonije pod vodstvom Aleksandra Kalajdžića ipak je malo blagomjernije sračunato i trajanjem odmjereno zaposlio orkestar i solistički fagot Žarka Perišića, uputivši mu i poneki pjevni zahvat. Da je orguljašica Ljerka Očić željna ili sposobna održavati stabilan puls, praizvedba Simfonijskog stavka za orgulje i orkestar, bogate, ali i pregledne fakture Davorina Kempfa ne bi u izvedbi toliko ovisila o brzim reakcijama dirigenta i onim malo sporijim orkestralnim. Slijedio je Katren Torua Takemitsua s mnoštvom detalja u slikovitoj cjelini za kvartet solista (Alisios Camerata) i orkestar. Čini se da mnogo odobravanja „stručnih i nestručnih“ skladbi Neprestane molitve (Unceasing Prayers) Đure Živkovića, nadahnutoj davnim svjedočenjima ruskog hodočasnika, nije neutemeljeno. U prvi plan stavlja pripovjednost violončela interpretacije u poniranju Pavla Zajceva. Osebujne harmonije i prepleti dionica u tri stavka vrhunski su izazov s kojim su se Zagrebačka filharmonija i dirigent Aleksandar Kalajdžić znali isto tako nositi.