Rafinirana osuda ksenofobije

Buddha u potkrovlju maestralno je napisan romaneskni kolaž životnih sudbina mladih japanskih žena koje početkom 1900-ih dolaze u SAD kako bi otpočele živjeti sa sunarodnjacima, koje prethodno nisu osobno upoznale, niti su ih ikad vidjele, a brakove su dogovorile pismima. Početak romana ispunjen je iskazima njihovih nada u bolje sutra, no pri dolasku u SAD očekuje ih razočaranje. Mnogi budući suprug naime uvelike je različit od onoga u pismima opisanog. Premda su se oni u pismima predstavljali kao mladi i uspješni poslovni ljudi, trgovci, poduzetnici, mahom su to tek obični fizički radnici, nerijetko i dva desetljeća stariji od svojih budućih supruga. No povratak u Japan nije moguć pa tim ženama preostaje samo trpljenje, nezadovoljstvo, tuga i tegobna prilagodba novomu životu u emigraciji.

Izd. Litteris, Zagreb, 2014.

Julie Otsuka (53-godišnja spisateljica rođena u Kaliforniji) roman strukturira mozaično; služeći se nabrajanjem ona pojedinu etapu životne putanje svake od junakinja oslikava s nekoliko dojmljivih rečenica tvoreći živ panoptikum sudbina prožetih nesrećom, tugom i gorčinom. Pritom se izbor pripovjedne pozicije prvoga lica množine pokazuje pametnim. Sve te brojne žene dijele istu sudbinu, u SAD su zajedno došle na istome brodu, zajedničko im je razočaranje nakon dolaska, kao što su im zajedničke i sve tegobe koje donosi život emigranata, a sve će one također, kako nam kraj romana otkriva, nakon napada na Pearl Harbour biti deportirane u sabirne logore. Osim toga, od lokalnog američkog stanovništva svi su Japanci neprestano doživljavani kao stranci, dezindividualizirani, svedeni na skupni entitet došljaka, Amerikancima čudni, nepronični, drukčijih običaja, nerazumljiva jezika, egzotične tradicije. Drugim riječima, strano tijelo u društvu. Skupni pripovjedni glas tako osim radi oslikavanja zajedničke sudbine većega broja ljudi autorica rabi i kao sredstvo društvene kritike, apostrofirajući izdvojenost tih ljudi i njihovu neuklopljenost u zajednicu u kojoj su neprestano izloženi sumnjičenju domicilne većine. Jer mi nije bio njihov izbor, već su na dezindividualizaciju osuđeni odnosom drugih prema njima.

Julie Otsuka u svakome poglavlju obrađuje novi stadij života tih žena, odvodeći čitatelja korak po korak dalje u uvid njihovih života. Roman započinje brodskim putovanjem u SAD, a nastavlja se opisima bračnih života s dotad im nepoznatim ljudima (s naglaskom na seksualni aspekt tih brakova). Autorica žarište stavlja i na odnos američkog stanovništva prema njima, u kombinaciji s iskustvima tegobnoga rada i podređenosti poslodavcima (za koje su Japanke mahom radile teške fizičke poslove, kao čistačice ili radnice na farmama i u poljima). Julie Otsuka ne propušta ni problematizaciju identitetskog rascjepa zbog jezične barijere – većina tih žena do kraja će života usvojiti tek osnove engleskog jezika i otežanost ili čak nemogućnost komunikacije bit će mentalni zid koji ih dodatno odvaja od okoline. Tako jezik, kao osnova identiteta, umjesto mosta koji povezuje stvara ponor, teško premostivu ili čak nepremostivu prepreku. A identitetskog rascjepa žrtve su i njihova djeca, jer usvajanjem američkog načina života osjećaju se drukčijima od roditelja, dok istovremeno među vršnjacima, i dalje nailaze na otpor zbog svoje drukčijosti. Japanskim napadom na Pearl Harbour njihova i drukčijost njihovih roditelja premeće se u prijetnju, vlast ih proglašava neprijateljima, a susjedi ih doživljavaju kao opasnost te slijedi izgon u tzv. sabirne centre.

U svakome poglavlju Julie Otsuka uspješno dočarava ozračje, naglašavajući emocionalni aspekt svake situacije, s virtuoznim vrhuncem u opisu kaosa koji je uslijedio s Drugim svjetskim ratom, kad se frustracije zbog bezrazložnosti postupanja Amerikanaca prema njima kao neprijateljima miješaju sa samooptuživanjem. Epiloško poglavlje donosi neočekivanu izmjenu perspektive, kolektivno mi Japanki autorica zamjenjuje pripovjednim mi Amerikanki i Amerikanaca, pri čemu se, nasuprot rijetkim iskazima suosjećanja i naklonosti te tuge zbog nepravedna postupanja vlasti spram doseljenika, izdvajaju mnogo brojniji iskazi olakšanja što „tih čudnih stranaca“ više nema na ulicama njihovih gradova. Implicitnom osudom ksenofobijom obilježene mračne epizode američke povijesti Julie Otsuka efektno zatvara sjajni roman nadahnut stvarnim životnim pričama i pisan rijetko viđenom rafiniranošću i elegancijom te zasluženo ovjenčan brojnim nagradama.