Posveta duhu Vladekova stola

Nakon dugog i plodnog razdoblja posvećenoga dramskom stvaralaštvu (kazalište, radio, TV), u posljednje vrijeme Dubravko Jelačić Bužimski vraća se naglašenije svojoj prvoj književnoj ljubavi – prozi. Književni put započeo je još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća skupa s hrvatskim borhesovcima, zbirkama priča Okus mesa (1972) i Surove kazališne priče (1975). Osamdesetih godina napravio je uspjeli prozni izlet napisavši tri romana za mladež, a pravi povratak prozi započinje zbirkom Plava krvna zrnca (2006) u kojoj je sabrao novele što ih je u međuvremenu objavljivao u novinama i časopisima. Sada se pojavila njegova četvrta knjiga novela, Nezaboravne priče iz kavane Corso, što je zapravo dvostruki dobitak za našu suvremenu prozu: bit će to značajan datum u Jelačićevoj bibliografiji, a nadajmo se i u hrvatskom izdavaštvu. Jer, zbirku je tiskala Matica hrvatska kao prvu knjigu Novog niza Biblioteke Koloplet hrvatske proze (glavna urednica Romana Horvat), što znači da se ova naša važna kulturna ustanova vraća izdavanju novih proznih rukopisa domaćih pisaca.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Zbirka Nezaboravne priče iz kavane Corso sadrži dvanaest novela. Knjigu otvara autorov proslov u kojem objašnjava zašto je napisao priče pod tim naslovom i zašto su one za njega nezaboravne te neke njezine formalne i poetičke aspekte. Piščeve napomene važan su orijentir čitatelju jer riječ je o prozi koja polazi od sjećanja na konkretne ljude i ambijente, koje želi „oteti zaboravu“, ali ne želi biti zapisnik, nego beletristika. Autor ističe da se u pričama obvezno pojavljuju dvije sastavnice: čuvena zagrebačka kavana Corso i njezin redoviti gost u razdoblju 1970–90. Vladimir Vuković Vladek, utjecajan filmski kritičar i publicist, sugestivan i duhovit čovjek. Oko njegova Stammtischa u kavani redovito se okupljalo mnoštvo njegovih prijatelja iz filmskih, kazališnih, književnih, glazbenih, slikarskih, sveučilišnih krugova i vodile su se žustre debate o važnim umjetničkim, ali i životnim pitanjima. Autor opisuje i kako je sam dospio u to birano društvo, u kojem je bio najmlađi stalni član. Napominje i kako je mnogo godina poslije u jednom razgovoru obećao Vladeku da će te brojne priče, zgode i neobične razgovore u Corsu nastojati pretvoriti u literaturu. Sve je to potrajalo, dok nije našao način da iz crtica i anegdota prijeđe u priče u kojima se „referiraju vrijeme, događaji, društveni kontekst i ljudske sudbine. Neka vrsta fact & fiction stories.“ Želio je, također, ostati vjeran „duhu njegova stola“, u svaku prozu uvesti dozu ironije; priče su trebale biti svojevrsna posveta čovjeku pod čijim su okriljem nastajale, „premda se u integralnom obliku, kako su napisane, nikad nisu dogodile u stvarnosti kavane Corso. One su u potpunosti stvar mašte, samo ih potiče anegdota, šala ili vesela zgoda s Vladekova stola“. S mnogo valjanih razloga (likovi koji prelaze iz novele u novelu, mjesto zbivanja, društveni kontekst...) Jelačić upozorava na to da se zbirka priča može čitati i kao romaneskna cjelina. Budući da svoju knjigu drži „stanovitom kronikom uspomena“, smatra da bi novele trebalo čitati redom jer tako „zatvaraju literarnu biografiju kultne kavane u jednom vremenskom periodu“.

Osobito je važna autorova napomena o intermedijalnom karakteru tekstova u knjizi: „Ono što sam nastojao da ih određuje, da bude njihov lajtmotiv, to je refleks svih artizama, osobito filmske umjetnosti. Želio sam da reference filmske umjetnosti preuzmu na sebe metaforičko i egzistencijalno tumačenje onih zbivanja u kojima je ishodište banalna situacija svakodnevice.“ Posebno je to uočljivo u novelama Jedan čovjek i jedna žena na zagrebačkim ulicama (gdje se filmska situacija reflektira na zbiljski doživljaj), Ob-la-di, ob-la-da ili čišćenje grada (razgovor o nasilju i kako na njega reagirati), Kino za jednu ruku (sentimentalni susret s nekadašnjim švercerom karata za kino), ali zapravo nema novele u kojoj ne nalazimo neki filmski citat, usporedbu, zamjenu neke životne situacije odgovarajućom filmskom. Često su te novele kompozicijski vrlo složene (i po tome su bliže romanesknoj nego novelističkoj strukturi). Tako je priča Jedan čovjek i jedna žena na zagrebačkim ulicama sastavljena od tri raznorodna dijela koja stoje u međusobno višeslojnom značenjskom i narativnom odnosu, a sličnu složenu kompoziciju ima i Lažna priča Ulderika Donadinija i ostale krivotvorine, u kojoj pripovjedač Vladeku otkrije kako je spisateljsku karijeru započeo krivotvorenjem Donadinijeve priče Đavao gospodina Andrije Petrovića (koja se citira u cijelosti), a prilaže se i pripovjedačev uradak.

Osim imena glavnog junaka, kad su posrijedi razgovori za Vladekovim stolom, ne spominje se nijedno drugo konkretno ime, nego se pripovjedač služi neutralnim formulama: „kazališni redatelj gustih brkova“, „glomazni glazbenik“, „bradati profesor zemljopisa“, „profesor povijesti koji puši lulu“, „dežurni udbaš zadužen za osluškivanje i dešifriranje razgovora za našim stolom“ i sl. Lažna priča Ulderika Donadinija i ostale krivotvorine otkriva važnu osobinu glavnog junaka – duhovitost. On, naime, filmske redatelje, kojih je uvijek bilo najviše za stolom, ovako klasificira: grupu koja se bavila temama sela nazivao je „Gunj i opanak“; one koji su mistificirali umjetnost i bili skloni pretencioznim temama zvao je „Lirsko-meditativna sekcija“; grupi „U kutu nikom na putu“ pripadali su oni s obilježjima nenametljivosti i autsajderstva; a u sekciji „Koktel i akontacija“ bili su redatelji koji bi se domogli početnih sredstava, napravili primanje, ali ne bi ništa snimili. U Vražjoj priči nalazimo nešto od dijaboličnosti Jelačićevih prvih novela, a u iznimnoj Oceanskoj ojkalici, u kojoj pisac hermetične proze rekonstruira svoj jednosatni noćni telefonski razgovor i ojkanje s prijateljem u Americi, duhovito se izmjenjuju standardni jezik i govor Dalmatinske zagore, iseljenička čežnja za zavičajem i groteskna situacija pisca koji gol golcat u vreloj ljetnoj noći urla kroz otvoren prozor nekoga zagrebačkog nebodera.

U noveli Posljednji gost kavane Corso pripovjedač zbraja i oduzima, pravi konačni račun proteklih godina. Kriomice noću ulazi u „napušteni i osakaćeni dom svojih nezaboravnih uspomena“, gdje im se svih tih godina činilo „da za ljepši život uvijek ima nade“. Sad mu se pak čini da razgovara s anđelom koji sjedi na nekadašnjem Vladekovu mjestu. Anđeo mu govori da se ne mogu obnoviti vrijeme i ljudi koji su nas napustili, „ali smo u stanju vratiti ljepotu koju su urezali u naša sjećanja“. Pun nade, pripovjedač se izvlači iz nekadašnje kavane, izlazi na ulicu, a iz neba pljušti. Sve je isto kao u mjuziklu Pjevajmo na kiši i on obuzet optimizmom i nadom počinje plesati i pjevati ne obazirući se na kišu koja bjesomučno pada.

Sjajna posveta duhu Vladekova stola.