Pisac koji je Nijemce suočio s prošlošću

Kada mu je 1999. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, Günter Grass već je desetljećima uživao status jednoga od najvažnijih suvremenih njemačkih pisaca. No priznanje Švedske akademije nije moglo prikriti činjenicu da autor Limenoga bubnja (Die Blechtrommel, 1959), njegova prvog i najpoznatijeg romana, dugo nije ostvario uspjeh kod kritike kakav su imala njegova ranija djela. Dvije opsežne knjige iz 1990-ih godina, Široko polje (Ein weites Feld, 1995), roman kojim se Grass uključio u raspravu o ujedinjenju Njemačke na široko zasnovanoj pozadini političke i kulturne povijesti, i Moje stoljeće (Mein Jahrhundert, 1999), knjiga u kojoj je svakoj godini 20. stoljeća posvećena kratka priča, naišle su na veliko zanimanje publike, o njima su vođene brojne rasprave, no njihova je recepcija kod kritičara bila prilično suzdržana. Tek je snažan odjek novele Korakom raka (Im Krebsgang, 2002), u kojoj autor tematizira dugo prešućivane patnje Nijemaca potkraj Drugoga svjetskog rata i refleksije tih povijesnih zbivanja u suvremenosti, pokazao da u tom času sedamdesetpetogodišnji Grass još može napisati djelo koje će u podjednakoj mjeri privući zanimanje čitatelja i kritičara. Proturječnom, pa i senzacionalnom, pokazat će se autobiografska knjiga Dok ljuštim luk (Beim Häuten der Zwiebel, 2006), ponajprije stoga što se slavni pisac zbog iznošenja dugo prikrivane činjenice da je potkraj rata kao sedamnaestogodišnjak, neko vrijeme kao dobrovoljac proveo u borbenoj jedinici SS-a, morao suočiti sa sumnjama u vjerodostojnost svoga moralnog integriteta.

Grass je u svojim djelima pokazao kako se suvremena književnost može uključiti u aktualni povijesni diskurs

Zajednički nazivnik spomenutih kasnih autorovih proznih djela, koja se u žanrovskoj strukturi znatno razlikuju i čiji se modus pripovijedanja kreće u rasponu od fikcionalnoga do faktualnog, može se uočiti u fokusiranju na noviju njemačku povijest, posebno na njezine problematične aspekte, i s time usko povezan fenomen kolektivnoga i individualnog pamćenja. Njemačku prošlost Grass nije gubio iz vida ni kada je polovicom 1960-ih u središte književnoga rada stavio suvremene teme poput ekoloških opasnosti i prijetnji svjetskom miru, npr. u romanima Lumbur (Der Butt, 1977) i Štakorica (Die Rätin, 1986), da bi naposljetku, u razdoblju nakon njemačkog ujedinjenja, ponovno posegnuo za povijesnim temama, jer je – baš kao i brojni drugi njemački autori starijega (Martin Walser) i mlađeg (Marcel Beyer, Julia Franck) naraštaja – uočio silan estetski potencijal koji u suvremenosti može imati kritički pogled uperen u prošlost. Usporedno s premještanjem težišta na tematiziranje prošlosti u Grassa se može uočiti pojačano referiranje na vlastito rano djelo, na Gdanjsku trilogiju (Danziger Trilogie) – pripovjedni ciklus kojem, osim Limenog bubnja, pripadaju novela Mačka i miš (Katz und Maus, 1961) i roman Pasje godine (Hundejahre, 1963) – primjerice u posezanju za nekim likovima iz tog ciklusa u noveli Korakom raka. Gdanjska trilogija, bez dvojbe autorov opus magnum, ne obilježava samo prekretnicu u književnom suočavanju s mračnim stranama nacionalne prošlosti, nego u njemačku pripovjednu književnost, koja se u poslijeratnom razdoblju mahom temeljila na tradicionalnim tehnikama, unosi i novu estetsku paradigmu, povezujući konvencionalne žanrovske i narativne obrasce poput pikarskog romana sa zanemarenim, no još relevantnim iskustvima avangarde 1920-ih godina, ponajprije pripovjednim djelom Alfreda Döblina (Berlin Alexanderplatz, 1929).

Djetinjstvo u Danzigu

Izniman status u suvremenoj njemačkoj, ali jednako tako i svjetskoj književnosti, Grass u prvom redu zahvaljuje upravo ciklusu čija se složena struktura gradi oko zbivanja najvećim dijelom smještenih u Danzig/Gdanjsk u 1930-im i 1940-im godinama. Rođen 1927. u tom gradu s njemačkom većinom i poljskom okolicom, koji je do izbijanja Drugoga svjetskog rata imao status države, Grass je odrastajući – baš kao i junaci njegovih ranih djela – bio suočen sa sukobom dviju suprotstavljenih nacionalnih ideja, sukobom kojim je duboko bila obilježena i njegova obitelj: otac, vlasnik trgovine mješovitom robom, bio je protestant i njemački orijentiran, majka, katolkinja kašupskog podrijetla, imala je pak rođake u okolici grada koji su se odreda osjećali Poljacima. U Slobodnoj Državi Danzigu Grass je na primjeru vlastite obitelji doživio kako se nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj sve snažnije i glasnije postavlja zahtjev za priključenjem grada Reichu te se i njegov otac ubrzo učlanjuje u NSDAP, stranku koja je već 1933. osvojila apsolutnu većinu u lokalnom parlamentu. Na podijeljenost u obitelji upućuje i činjenica da je pri izbijanju Drugoga svjetskog rata jedan njegov ujak poginuo u obrani zgrade pošte, jedine poljske institucije u gradu (inače jedne od važnih scena u Limenom bubnju), dok je Grass u to vrijeme postao oduševljeni član Hitlerove mladeži, da bi na samu kraju rata pristupio i borbenoj jedinici SS-a (što je, kako je spomenuto, tajio do duboke starosti).

Totalni rasap nacističke države i ideologije te otkrića na procesu u Nürnbergu, a usporedo s tim i distanciranje od katoličke vjere s kojom je u djetinjstvu i ranoj mladosti bio duboko povezan, Grassa su, zacijelo i više nego druge pisce njegova naraštaja, lišili bilo kakvih iluzija o emancipativnim obećanjima ideologija i religija. Posvemašnja deziluzioniranost, ali i intelektualna radoznalost te silna želja da nadoknadi propušteno obrazovanje, navode mladoga Grassa na čitanje egzistencijalističkih pisaca, pri čemu se osobito plodnim pokazuje utjecaj Camusova Mita o Sizifu: njegova osobna egzistencija, njegov umjetnički rad, njegov politički angažman stajat će u znaku – kako će poslije napisati – „borbe za pravdu, te kamene gromade što se s mukom gura uzbrdo, a tako lako ponovo pada u dolinu“.

Studij kiparstva
i zaokret prema književnosti

Grass, koji je već u djetinjstvu pokazivao velik afinitet prema umjetnosti, 1947. upućuje se u Düsseldorf, grad u kojem se, kako je čuo, može studirati umjetnost. Na tamošnjoj Umjetničkoj akademiji upisuje studij kiparstva, no usporedo s tim s užitkom upija i slobodu koja se otvorila nestankom totalitarnoga Hitlerova režima: upoznaje se s dotad zabranjenom avangardnom umjetnošću, književnošću i glazbom, polazi na putovanja Europom, počinje i sam stvarati svoja prva djela. Godine 1953. seli se u Zapadni Berlin, koji mu se čini zanimljivijim i poticajnijim od Porajnja, prve njemačke regije u kojoj se počelo razaznavati tzv. „privredno čudo“, društveni fenomen koji obilježuje nagli ekonomski uspon zapadnoga dijela podijeljene zemlje, no koji je mladom umjetniku bio manje privlačan od „stvaralačkog kaosa“ u gradu otoku.

Rane berlinske godine donose preokret u Grassovim kreativnim prioritetima: u likovnoj umjetnosti, podjednako u modeliranju i crtanju, on doduše postiže prepoznatljiv stil, no istodobno se sve više okreće književnosti, i to kraćim formama: lirskim pjesmama, kratkim prozama, kazališnim komadima. Njegove pjesme nailaze već 1955. na zanimanje stručne javnosti te mladi autor iste te godine dobiva poziv da pristupi Grupi 47, književnoj skupini koja je okupljala vodeće, usto društvenokritički usmjerene njemačke pisce novog naraštaja. Sredina 1950-ih godina za Grassa je vrijeme eksperimentiranja književnim žanrovima i formama, on objavljuje tekstove u kojima se mogu uočiti odjeci suvremenih europskih književnih i intelektualnih trendova, napose egzistencijalizma i teatra apsurda, ali i njemačke književne tradicije, od njezinih starijih predstavnika poput Georga Büchnera do novijih poput Alfreda Döblina; istodobno se u tim tekstovima mogu razaznati i motivi njegova gdanjskog tematskog kompleksa kojem se okreće u drugoj polovici 1950-ih. Željan afirmacije, odlazi 1956. u Pariz da ondje, kako je zamislio, napiše „debelu knjigu“.

No ta knjiga, nazvat će je Limeni bubanj, preokrenut će sve njegove planove: Grass se neće vratiti pjesništvu, kazalištu i likovnoj umjetnosti, kako je mislio (premda će se poslije povremeno ipak okušavati i u tim umjetničkim područjima), nego će težište staviti na pripovjednu književnost, isprva na gdanjski ciklus, kojim – kako je naglašavao – nije htio samo sačuvati sjećanje na – za Nijemce – izgubljeni Danzig, nego još više ukazati na zločine koje su Nijemci počinili za nacionalsocijalističke vladavine i u Drugome svjetskom ratu. Taj roman, koji su mnogi dočekali s oduševljenjem i slavili kao mogući putokaz u daljem razvitku njemačke književnosti, a neki drugi, posebno konzervativni dio publike, smatrali blasfemijom, utemeljio je autorovu slavu u Njemačkoj i svijetu: od cijenjena lirika i umjereno uspješna dramatičara Grass je preko noći postao jednim od prvih književnika svoje generacije.

Premda se Limeni bubanj rubricira kao prvi dio Gdanjske trilogije (a sam Grass njezin treći dio, Pasje godine, smatra svojim najuspjelijim djelom), premda se – što je za njemačkoga književnika vrlo neobično – Grass snažno profilirao i kao sudionik predizbornih kampanja na strani njemačkih socijaldemokrata i Willyja Brandta od sredine 1960-ih do početka 1970-ih godina, premda je svjetski uspjeh romana Lumbur njegovu slavu samo još povećao (ali ne i nadmašio), premda je istupio i s niz drugih značajnih, različito ocjenjivanih, no redovito uvijek mnogo čitanih djela, ipak je Limeni bubanj ostao temeljem njegove slave. Dodatno je tu činjenicu potvrdio i film koji je prema romanu – uz intenzivnu Grassovu suradnju – snimio ponajbolji suvremeni njemački redatelj Volker Schlöndorff. Filmska adaptacija Limenog bubnja nije potukla samo sve dotadašnje rekorde po gledanosti u Njemačkoj, nego je njemačkoj kinematografiji donijela i prvi Oscar za najbolji strani film. (Valja usput spomenuti da su neki ključni prizori filma, poput borbi oko poljske pošte i velike nacističke manifestacije, snimljeni u Zagrebu uz suradnju hrvatskih filmaša.)

Oskar – kroničar novije
njemačke povijesti

Atraktivnost i originalnost romana, kako kritičari često spominju, temelji se na specifičnoj mješavini realističnih i fantastičnih književnih prosedea kojima se prošlost i suvremenost prikazuje kao farsa s tragičnim i komičnim obilježjima: aktualna povijesna zbivanja i bajka, kruti realizam i čudesna fantazija, mit i politika, zbilja i groteska kod Grassa se ne isključuju, nego se prepleću u simbiozi koja ni u jednom trenutku ne gubi svoju uvjerljivost. Taj se postupak na osobito markantan način očituje u liku pripovjedača Oskara Mazeratha, čovječuljka iz Danziga, koji se doduše kreće u prepoznatljivu okružju, prikazanu u skladu s iskustvenom zbiljom, no kojem su dane i neke nadnaravne sposobnosti: već od najranije dobi raspolaže posve razvijenom intelektualnom sviješću te tako u trećoj godini života odlučuje da više neće rasti. Oskarova su specifičnost i njegova dva važna komunikacijska medija, visok prodoran glas kojim može prouzročiti pucanje stakla i dječji limeni bubanj, mediji kojima je kadar izazvati iritaciju u privatnim i javnim prilikama, što se u romanu (i filmu) na osobito uvjerljiv način vidi u potpunoj destrukciji nacističke priredbe.

Ciničnim intervencijama u (malo)građanski život prve polovice 20. stoljeća Oskar – zasnovan kao lik pikara – raskrinkava društvene konvencije i laži, podjednako one obiteljske kao i političko-ideološke. Premda Oskarovi postupci čitatelja itekako potiču na kritičko razmišljanje, što se ponajviše očituje u njegovoj ulozi navlastitog kroničara novije njemačke povijesti, bilo bi ipak pogrešno shvatiti ga kao lik koji poziva na otpor prikazanu stanju; naprotiv, on sam, osobito u kasnijim godinama, duboko je integriran u društvo i nerijetko uspijeva iskoristiti pogodnosti tog statusa, baš kao što i njegov „mentor“ Bebra, voditelj patuljačkoga kazališta, znade izvući korist iz svog sudjelovanja u kulturno-propagandnom pogonu Trećeg Reicha. U novijim romanima Grass više neće postići koncentriranost i zaokruženost koja odlikuje Limeni bubanj, unatoč epskoj širini i brojnim pripovjednim rukavcima romana prvijenca. Pasje godine, Lumbur, Štakorica, Široko polje znatno više tendiraju fragmentarnosti, dokumentarnoj montaži, gdjekad i površnoj konstruiranosti.

U svom drugom tipu pripovjedne forme, znatno konzistentnijoj i zatvorenijoj noveli, Grass se okušava već početkom 1960-ih kada, kao druga knjiga iz gdanjskog ciklusa, izlazi Mačka i miš: zanimljivo je da je u kritici tek znatno kasnije zapaženo da to djelo označava „promjenu paradigme“ u njemačkoj novelistici, promjenu što se očituje kao „subverzivna kontrafaktura“, kao radikalni prekid s „ideološki cementiranim“ statusom vrste, s njezinom „herojskom fasadom“ koja se i u drugoj polovici 20. stoljeća, sve do prekretničkoga Grassova teksta nastavila perpetuirati u skladu s obrascima novelističke produkcije 19. stoljeća. Kao što Oskar Mazerath s distance, s početka 1950-ih godina, pripovijeda svoju privatnu životnu kroniku i u istom mahu postaje kroničar njemačke povijesti (dakako, vrlo nepouzdan kroničar), tako i u Mački i mišu „nepouzdani“ pripovjedač Pilenz iz retrospektive s kraja 1950-ih izvještava o neobičnoj sudbini svoga školskog prijatelja Mahlkea, autsajdera u ratom i nacionalsocijalističkom ideologijom obilježenom Danzigu, čijoj je smrti, kako se može naslutiti između redaka, i sam pridonio.

Posljednji angažirani pisac

Uspjeh Susreta u Telgteu i Korakom raka, dvaju kasnijih pripovjednih djela kraćeg opsega (kod Grassa to znači oko dvjesto stranica, dok mu romani redovito premašuju petsto stranica) povezan je zacijelo s koncentriranošću i konciznošću tematike i pripovjednog postupka. U pripovijesti Das Treffen in Telgte (1979) Grass inscenira fiktivni susret književnika njemačkog baroka u predvečerje Vestfalskog mira kojim se treba okončati Tridesetogodišnji rat, baš kao što su književnici i u razorenoj Njemačkoj nakon 1945. bitno potaknuli suočavanje s prošlošću, a tu zadaću književnici – isticao je Grass potkraj 1970-ih, zabrinut podijeljenošću Njemačke i novim ugrozama svjetskog mira – ne smiju zanemariti ni u suvremenosti. Kasna novela Korakom raka nadovezuje se pak na Gdanjsku trilogiju, kako u kompleksnim, inovativnim pripovjednim postupcima, tako i u zornom, vrlo slojevitu prikazu Danziga u razdoblju nacionalsocijalističke vladavine. Sudbine svojih ranih junaka povezuje Grass pritom s pričom o pomorskoj tragediji njemačkoga broda s tisućama izbjeglica početkom 1945. na jednoj i neonacističkim ekscesima u njemačkoj suvremenosti 1990-ih godina na drugoj strani. Primjenjujući vrlo rafinirane narativne strategije, posežući za atraktivnom, provokativnom građom, Grass u Korakom raka, jednako kao i u brojnim svojim ranijim djelima, pokazuje kako se prošlost taloži u ljudskoj svijesti, kako se njome može manipulirati, kojim se kanalima, racionalnima i iracionalnim, ti procesi odvijaju, a na taj način i kako se suvremena književnost može uključiti u aktualni povijesni diskurs.

Njemačkoj javnosti, posebno njemačkom civilnom društvu, Grass se već zarana nametnuo kao neka vrsta moralne vertikale, često je podizao glas, upozoravao, prisjećao, tumačio. Grassovo nastojanje da se uključi u aktualne političke rasprave mnogi su osporavali, mnogi su ga smatrali i posve promašenim, a osobito su napadani njegovi politički motivirani tekstovi i medijski istupi posljednjih godina. Naočigled posvemašnjeg odustajanja književnika od interveniranja u politički i javni život u novije vrijeme, Grass je – kako je u povodu njegove smrti zabilježio jedan kritičar – uporno ustrajavao na poziciji „jednoga od posljednjih angažiranih pisaca i proroka te stoga u već davno promijenjenoj društvenoj zbilji djelovao poput dinosaura“. U skladu s tom pozicijom valja čitati velik dio autorova opusa nakon 1970-ih godina, premda je s vremena na vrijeme, mjestimice u Lumburu i osobito u dvjema novelama, Grass ponovno istupio s djelima koja se mogu uvrstiti u same vrhunce njemačke i svjetske književnosti. No pisca koji je prošli tjedan preminuo u Lübe­cku pamtit ćemo ipak po Gdanjskoj trilogiji, a napose po genijalnome Limenom bubnju.