Operne sapunice – hrvatski brend

Muzički biennale inaugurirao je i nove operne žanrove. Uz petominutne opere, u koprodukciji s Ansamblom Cantus i Kulturom promjene Studentskog centra to su operne sapunice kao autohtoni hrvatski proizvod. Zaključiti je da je britko pero libretistice Irene Škorić i stilski raznolik rukopis petero hrvatskih skladatelja zahvatilo u pravu bit kritike modernog društva, uz neodoljiv šarm i humor. Cijeli je projekt imao dobru i dugu medijsku promidžbu pa i veliko zanimanje publike stiješnjene u Teatru &TD.

Prizor iz Soap opere u Teatru &TD

Podloga za  kvalitetan umjetnički projekt bila je duhoviti tekst ugledne redateljice dokumentarnih i igranih filmova, kojoj je to bio prvi izlet u operne vode. Radnja sapunice smještena je u foaje Velike dvorane Lisinski za vrijeme održavanja koncerta nekog proslavljenog orkestra: susreću se žena estetskog kirurga Irma Berger (mezzosopranistica Ivana Srbljan) i navodna ljubavnica njezina supruga, hostesa Mirela (sopranistica Gorana Biondić), a u njihov se sukob u raznim epizodama uključuju Irmin muž (bas-bariton Ozren Bilušić) i njezin potencijalni ljubavnik koji se predstavlja kao multimilijarder, nasljednik obitelji Sforza, osoba koja misli da se sve može kupiti novcem (tenor Miljenko Đuran). Skladatelji su zdušno prionuli glazbenom oblikovanju epizoda, no često su morali mijenjati, prekrajati, skraćivati i nadopunjavati libretističin predložak da bi ga prilagodili glazbenom mediju. Uvertira je povjerena Mladenu Tarbuku, koji je bez pretjeranih vagnerijanskih ambicija sročio efektan instrumentalni uvod u stilu podloge za televizijsku najavnicu.

Protivno svojem tipičnom skladateljskom stilu, dopušta si mjuzikalski iskorak u autoironičnom tonu glazbe koja prati ležerni svakodnevni tekst. Miješajući broadway, televizijsku sapunicu i šenbergovski ekspresionizam skladatelj u takt prati i komentira smisao i ozračje teksta. U drugoj epizodi skladateljice Mirele Ivičević glazba se manje oslanja na postojeće obrasce, a više autentičnim suvremenim glazbenim izrazom podcrtava ozračje te afekte i psihički slom likova. Za to je tipičan za opernu vrstu gotovo nadrealistički prekid radnje i svojevrsni „povratak u stvarnost“ simulacijom probe i iznenadne komunikacije pjevačica s orkestrom, te peterostrukim ponavljanjem pri uvježbavanju prizora s lascivnim anketnim listićem. U trećoj epizodi koju oblikuje skladatelj Zoran Juranić svađa zadobiva atonalitetne obrise u pravim opernim gestama trijumfalnih arija i raskošne orkestracije, dok skladatelj uvodi ulogu Irmina supruga kao nekoga tko nije realno tu, već egzistira samo u mašti žena. Puno bogatstvo glazbenoscenskog izraza unosi Silvio Foretić u četvrtu epizodu, u kojoj dinamici drame i glazbe pridonosi tenorski glas Sforze.

U pravom šouu s mnoštvom tekstovnih i glazbenih aluzija stvara se glazbena drama u višestrukoj komediji na rubu suza. Od renesansnih motiva uz pozive na staro firentinsko podrijetlo, preko slavonskoga kola u prvoj slozi žena, sve do opernih vrhunaca s citatima Puccinija i Mendelssohna dosegnut je izražajni vrhunac projekta. U posljednjoj epizodi operni debitant Gordan Tudor pokazuje da su mu bliže instrumentalne dionice ostavivši glasove da sapunicu dovrše na deklamatornoj razini uz papandopulovski razigran orkestrić u stilu glazbe za crtane filmove. Sveukupno izvrsnu prijemu kod publike izravno su kumovali scenski i glazbeno bravurozni interpreti u razigranoj gotovo filmskoj režiji Dore Ruždjak Podolski, pod spretnim dirigentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera.