Mjesto sjećanja Vukovar, red. Veljko Bulajić, Hrvatska, 2015.
Tema vukovarske ratne kalvarije nudi veliku epsku priču o junaštvu i žrtvovanju, priču veću od života, u kojoj su se na istodobno herojski i tragičan način prelomile bezbrojne ljudske sudbine i koja je odredila budućnost Hrvatske. Nije stoga nimalo čudno da se temi stradanja Vukovara posvetio i veteran Veljko Bulajić, koji je dokumentarni film Mjesto sjećanja Vukovar realizirao u nemogućnosti snimanja godinama planirana igranoga filma o vukovarskoj žrtvi. Posrijedi je ostvarenje u kojem dominiraju izvoran za film snimljen materijal kombiniran s dokumentarnim isječcima vukovarskoga Memorijalnog centra te s arhivskim snimcima brojnih europskih i regionalnih televizijskih kuća, od dakako suproducenta Hrvatske radiotelevizije preko TV Slovenije, RAI-ja i TV BiH do inserata iz dosad u Hrvatskoj neviđenih i vrlo potresnih reportaža francuskih autora kao i TV Srbije i TV Novi Sad te iz arhive UNPROFOR-a.
Film kombinira izvorni materijal i dokumentarne isječke
Izvoran filmski materijal isprva prati skupinu učenika dviju splitskih osnovnih škola koji su se tijekom drugog dana snimanja zatekli u posjetu Memorijalnom centru Mjesto sjećanja Vukovarska bolnica, koje kroz centar vodi njegova voditeljica Nevenka Soldo. Nakon što ona izravno posjetitelje centra, a posredno i gledatelje Bulajićeva dokumentarca upozna s nekim detaljima tragičnih ratnih zbivanja, kamera snimatelja Jasenka Rasola ulazi u prostoriju u kojoj sjedi petnaestak autorovih sugovornika. Pored doktorice Vesne Bosanac, godine 1991. ravnateljice Medicinskog centra Vukovar, tu su ondašnji i sadašnji župnik Marko Malović, fratri Ante Markić i Petar Ante Perković te desetak branitelja, među kojima je i pet žena, koje ukazuju na redovito zanemarivanje činjenice da je među braniteljima bilo i mnogo žena. Središnji i najveći dio filma zauzimaju razgovori sa svima njima, ilustrirani fotografijama iz rata i spomenutim arhivskim reportažnim snimcima. U tim se razgovorima tragična sudbina Vukovara i njegovih žitelja oslikava živo i plastično, dok se sjećanja na osobne, obiteljske i šire tragedije odražavaju i na licima autorovih sugovornika, u čijim se riječima lako detektiraju ponos i gorčina, stoicizam i rezignacija, dostojanstvo i apatija. Dok ponos i stoicizam izviru iz sjećanja na žrtve koje su podnijeli i na koje bi opet bili spremni, kao i na suborce stradale u ratu ili na pojedince na koje je rat ostavio trajne duševne posljedice, manje zamjetne kritičnost i rezignacija proizlaze iz svijesti da su grad i njegovi mještani prepušten samima sebi te da ih se svi sjete jednom godišnje o obljetnici pada 18. studenoga.
Dok oni opisuju svoja sudjelovanja u borbama, među snimcima kojima autor prati njihove riječi nisu samo isječci iz onodobnih domaćih TV-reportaža i televizijskih emisija koji su odavno urezani u kolektivni imaginarij Domovinskog rata nego i iz francuskih reportaža kojih segmente imamo priliku vidjeti prvi put, a koje sadrže vrlo nelagodne kadrove raspadnutih ljudskih tijela koji dodatnim tonovima naglašene nelagode i tragike boje sliku o junaštvu grada na Vuki i Dunavu. Tek minimum patetike i praktički potpuna dezideologiziranost vrline su u izvedbi neposrednog, autentičnog i razmjerno poetična filma.
Ono što se dokumentarcu Mjesto sjećanja Vukovar može zamjeriti odnosi se na segmente njegove tehničke izvedbe. Također, isprva je umetnuto previše isječaka iz filmskog zapisa Memorijalnog centra koji gledaju splitski osnovci, što pak stvara dojam autorova sasvim otvorenog ali ipak posuđivanja materijala iz drugog dokumentarca, da bi se nakon gotovo petnaestak minuta slikovito rečeno „prebacio“ u vlastiti. No to je prebacivanje izvedeno dovoljno skladno pa spomenuta zamjerka odveć ne umanjuje opći dojam o tehnički neispoliranu i nesavršenu, ali prilično uspjelu i dostatno intrigantnu 50-minutnom dokumentarcu koji upotpunjuje sliku o ratnom stradanju Vukovara i njegovoj neizmjernoj žrtvi.
Klikni za povratak