O ruhu i duhu hrvatskoga glumišta

Tranzitornost, prolaznost ili minulost kazališnog čina stavlja povjesničara kazališta pred nepremostiv problem u rekonstrukciji predstave jer je predmet njegova proučavanja nestabilan, promjenjiv i nepouzdan. No tim su intrigantnije interpretacije koje svakog proučavatelja povijesti kazališta stavljaju na kušnju nukajući ga da se posluži neposrednim i posrednim vrelima koja, kako je naglasio Nikola Batušić u Uvodu u teatrologiju (1991), govore i jezikom kazališta, ali i kazališnim metajezikom. U duhu autora koji je desetljećima marljivo i sustavno istraživao hrvatsko kazalište, navedena je knjiga hrvatskim teatrolozima i kazališnim praktičarima ponudila i svojevrstan izbornik tema o kojima tek valja pisati i koje su samo parcijalno istražene, a među ponuđenim je i opsežno područje kazališne likovnosti, ponajprije scenografije i kostimografije.

Izd. ULUPUH, Zagreb, 2015.

S tim se izazovom suočila i Martina Petranović, znanstvena suradnica zaposlena na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je najveći dio znanstvenoistraživačkog rada posvetila upravo povijesti hrvatskoga kazališta i kazališnoj likovnosti. Diplomiravši prethodno studije engleskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a potaknuta i dodatnim završenim studijem teatrologije pri Odsjeku za komparativnu književnost, autorica se senzibilizirala za neistražene teme s područja povijesti hrvatskoga glumišta, ponajprije kazališne likovnosti, odnosno kazališne kostimografije.

Stoga ne čudi da je 2010. doktorirala s temom Uloga kostimografije u hrvatskom kazalištu – nastajanje, afirmacija i dosezi jedne umjetničke discipline. U disertaciji je ne samo obranila potrebu istraživanja odabrane teme nego i ponudila iscrpan kazališnopovijesni pregled koji se dosad nije nalazio na popisima teatrološke literature, ni rukopisne ni tiskane. U ovoj knjizi dvodijelnog naslova – Od kostima do kostimografije. Hrvatska kazališna kostimografija – istraživački rad obogatila je i dopunila dvjema važnim temama: svojevrsnom teorijom ili dramaturgijom kazališnog kostima i povijesnim pregledom koji započinje još prije profesionalizacije hrvatskoga kazališta 1840. i nastavlja se sve do suvremenosti, kao i povijesnim tijekom profiliranja i afirmiranja te umjetničke discipline u hrvatskom kazalištu uključujući i nestabilnu putanju školovanja kazališnih kostimografa, a sve to nedostajalo je u postojećoj teatrološkoj literaturi o povijesti hrvatskoga kazališta.

Potreba za kazališnim muzejom

Dosad je objavljeno više znanstvenih radova u kojima su se autori samo doticali hrvatske kazališne kostimografije, najčešće u sklopu ostalih sastavnica u osmišljavanju kazališne predstave, nerijetko povezujući je sa scenografijom kao sukladnom disciplinom koja pridonosi likovnosti kazališnih predstava. Druga izdanja koja su se u užem ili širem smislu bavila kostimografijom uglavnom su ograničena na kataloge izložbi, bilo stilskih pravaca, bilo likovnih djela pojedinih umjetnika te na prigodne brošure koje su ishodište imale u povijesti umjetnosti i veću su pozornost pridavale likovnoj sastavnici kostimografskih radova. M. Petranović napisala je više znanstvenih radova posvećenih povijesti hrvatske kazališne kostimografije, autorica je reprezentativne monografije o kostimografskom radu Ike Škomrlj (ULUPUH, Zagreb, 2014), a sudjelovala je kao stručna suradnica za kostimografiju (ali i autorica predgovora o kostimografskom udjelu u opsežnom i jedinstvenom katalogu) na postavljanju izložbe 100 godina hrvatske scenografije i kostimografije 1909–2009. u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i suorganizaciji zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta, postavljenoj u Zagrebu 2009. u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, te u prostorima ULUPUH-a i HNK-a.

Kostim Inge Kostničer za Verdijevu Aidu u HNK u Zagrebu, 1965.

Za hrvatsko kazalište značajna izložba i opsežan katalog koji je, u izdanju ULUPUH-a, ponudio na uvid velik izbor iz teže dostupne i dosad neobjavljivane scenografske i kostimografske građe rasute po službenim i privatnim arhivima obilježili su stogodišnjicu dviju umjetničkih disciplina koje su strukovno ishodište pronašle u zapošljavanju Branimira Šenoe 1909. na mjestu scenografa u zagrebačkom HNK-u. Kao prva stalna kostimografkinja u tom je kazalištu zaposlena Inga Kostinčer 1947, čime se formalno i kostimografija nametnula kao zasebna disciplina.

Knjiga Martine Petranović znatno se razlikuje od postojećih radova, najviše zbog metodologije i opsega istraživanja teme. Obuhvativši cjelokupnu povijest hrvatske kostimografije s posebnim osvrtom na afirmaciju te discipline, autorica se poslužila teatrološkom kazališnopovijesnom metodologijom i istražila dragocjenu i dostupnu arhivsku građu, rukovodeći se ponajprije zahtjevima teatrološke struke pa je kostim(ografiju) promatrala u suodnosu s povijesnim i stilskim mijenama u hrvatskom kazalištu, često u bliskoj vezi i sa scenografijom, ali i s ostalim sastavnicama kazališne predstave ističući da je kostimografija neodvojiv dio uprizorenja. U svoj je rad uključila i položaj kostimografije u kulturno srodnim kazališnim sredinama, ponajprije europskim, usporedno prateći kako se svijest o važnosti i udjelu kostimografije mijenjala i u teorijskoj literaturi. Služeći se brojnom hrvatskom, ali u znatnoj mjeri i stranom teatrološkom literaturom, autorica je načinila i kulturološki važnu analizu kojom je hrvatskoj kazališnoj kostimografiji konačno dala zasluženo mjesto u europskoj kulturnoj sredini. Osim toga, na više se mjesta u knjizi, a izričito u uvodnoj riječi, autorica zauzela za osnivanje kazališnog muzeja, što bi osiguralo i odgovarajuću pohranu ukupne kazališne, pa i kostimografske građe.

Od lažnih brada
do sofisticiranih kostima

Osmišljena u osam poglavlja, knjiga u prvom dijelu nudi kratku povijest kazališnoga kostima od njegovih prvih naznaka, da bi se nastavila dramaturškim promišljanjem kazališne kostimografije i odnosom kostima s ostalim sastavnicama kazališne predstave, što je autorici na neki način otvorilo mogućnost uspostavljanja i prikladne terminologije u teatrološkom proučavanju kazališnoga kostima, ali uz stalno naglašavanje interdisciplinarnosti kazališne predstave koja u sebi ujedinjuje više sastavnica, dokazujući da je kostimografija nedjeljiv dio kazališnoga čina te da se i može i mora interpretirati temeljitije i detaljnije nego što je dosad bio slučaj. Sljedeće poglavlje knjige, posvećeno teatrološkoj riječi o hrvatskoj kostimografiji, ukazalo je na nedostatnost priloga o toj temi. U drugoj polovici knjige autorica je izložila iscrpan i kompaktan pregled povijesti hrvatske kostimografije, sve od lažnih brada i vještičjih kostima u počecima hrvatskoga kazališta, preko afirmacije struke sredinom 20. stoljeća pa do suvremenosti, ne zanemarujući pritom ni najnovije izvedbene prakse i žanrove, o čemu svjedoče i ilustracije na koricama knjige – od Babićevih skica za Mozartova Don Giovannija objavljenih u Schneiderovoj Opremi opere s početka 20. stoljeća pa do ljudskoga tijela kao skulpture koje je osmislila Danica Dedijer za Pandurovu režiju Krležine drame Michelangelo Buonarroti iz 2013. – ali i uključivanje više priloga sa scene hrvatskoga performansa, čime je kazališnu umjetnost obuhvatila jedinstvenim interdisciplinarnim pogledom prekoračivši i neke ne baš znanstvene mentalne granice.

Zahvaljujući višegodišnjoj živoj suradnji s ULUPUH-om, i na navedenoj izložbi o stogodišnjici scenografije i kostimografije, ali i na drugim projektima udruge koja je, razumljivo, i izdavač knjige, Petranovićeva si je priskrbila i vrijedne suradnike koji su se pobrinuli da teorijski i povijesni pregled kostimografije dobije iznimno zanimljivo, maštovito pa i duhovito likovno ruho Kune Zlatice iz Zagreba. Ponajprije valja pohvaliti mnoštvo likovnih priloga, skica i fotografija, ali i dokumenata koji svjedoče o položaju i razvoju hrvatske kazališne kostimografije, pri čemu je posebno vrijedno istaknuti iscrpnost teatrografskih podataka u potpisu likovnih priloga. No možda je još važnije naglasiti da se ova kazališnopovijesna knjiga razlikuje od ostalih jer su u njoj provodnu, crvenu, nit povukli kostimografi. Naime, ispod svakoga se likovnoga kostimografskog priloga navode teatrografski relevantni podaci o predstavi, a ime i prezime kostimografa jedino je otisnuto crvenim slovima, što i formalno preusmjerava čitateljsku pozornost i konačno na svjetlo dana iznosi imena koja se, nažalost, još pojavljuju pri dnu kazališnih kritika uz konvencionalne atribute o maštovitosti, točnosti ili prikladnosti.

Autorica je knjigom znatno pomaknula granice u istraživanju povijesti hrvatske kazališne kostimografije odajući joj priznanje za sudjelovanje u tkanju povijesti hrvatskoga kazališta, ali i – što je za ovaj rad još važnije – znanstvenim pristupom popunila prazninu u istraženosti te teme u hrvatskoj teatrološkoj literaturi. Knjiga je i prinos svjedočenju o hrvatskom kulturnom identitetu, kojemu je hrvatska kazališna kostimografija dala – i duha i ruha.