Neoživljene maske

Maska nije tek glumčev ukras za glavu ni rekvizit koji ga uvodi u lik, već nositelj scenske poruke i akcije te živ scenski organizam. No ona to ne postaje samim namještanjem na glavu glumca, već se njezin scenski sudrug i partner prema njoj treba odnositi kao prema lutki – osluhnuti je, prilagoditi se pokretom, gestom i karakterom i potaknuti je da zavlada scenom. Samo u tom slučaju maska će oživjeti i pružiti gledatelju sve značenjske slojeve upisane u nju rukom autora, redatelja i animatora. Nažalost, maske su u novoj predstavi Zagrebačkoga kazališta lutaka redovito bile tek neživ komad spužve na glavama glumaca koji su „zaboravili“ da su i animatori. Za potrebe Andersenove bajke Carevo novo ruho cijenjeni autor animiranih filmova Simon Bogojević Narath dizajnirao je vizualno vrlo zgodne maske, naslonivši ih duhovito i ludički na osnovne karakterne crte odraslih likova komada. Osim što su, znakovito, postali maske, gotovo svima nedostajale su oči. Brbljavi carski bubnjar pretvoren je u usta s isplaženim jezikom, ulizice su svoje poglede sakrile brkovima i obrvama, sljepilo ulizničkog akademika podcrtano je sljepačkim naočalama, a caru su oči zamijenile tanke okomite crte kroz koje vidi samo ono što želi vidjeti. Taj jezivi svijet svojim su očima gledale jedino varalice, uočivši priliku vlastitog boljitka, te Djevojčica i Dječak, lutke tipa malih sicilijanki, čije poglede još nije stigao prekriti veo laži i kukavičluka.

Velik problem predstave leži u statičnoj i nimalo lutkarskoj režiji / Snimio Ines Novković

Naizgled žive te vizualno i karakterno odlično pogođene maske na glavama glumaca ZKL-a djelovale su mrtvo i ukočeno. Luka Peroš nije se prilagodio stiliziranoj maski cara, zadržavši se u realističnoj gesti i pokretu, Matija Prskalo bila je tek auditivno simpatičan brbljavi bubnjar kojemu je počesto pucao glas, dok Boris Mirković i Željko Šestić nisu uspjeli karakterno obojiti moljce. Matilda Sorić i Janko Popović Volarić bili su na mjestima zgodne spojene varalice, no znatno su neuvjerljiviji bili u scenama u kojima su rukovali nevidljivim ruhom i odijevali cara (Popović Volarić). Siniša Miletić i Mladen Čutura bili su odveć statični kao ulizice, a manjim ulogama nisu se uspjeli nametnuti ni Branko Smiljanić, Anđelko Petric, Andrea Baković i Vanda Božić. Jedino je Daniela Čolić Prižmić uspjela oživiti masku sijedoga starčića predsjednika Canua, oblikovavši ga upravo takvim – simpatičnim, duhovitim, nemirnim i lagano pogrbljenim likom. Marina Kostelac Djevojčicu je animirala precizno, no nedovoljno dosljedno, tek se na mjestima trudeći da korača, što je vrlo teško kod sicilijanki. Jadran Grubišić znatno je bolje oživio Dječaka, stavivši mu na noge role, što mu je omogućilo da se vrlo efektno kreće, odnosno rola scenom. Iako je na sceni bio tek desetak minuta, Grubišić je točnošću i dosljednošću zasjenio sve druge lutkare, pazeći na sve segmente, od prvoga pojavljivanja do naklona.

Uz neuvjerljiv ansambl, velik problem predstave leži u statičnoj i nimalo lutkarskoj režiji Vinka Brešana, u kojoj se sve rješavalo riječima umjesto scenskom akcijom, kao u prvom dijelu predstave kad je ekipa na sceni mirno slušala ulizice kako se pričanjem ulizuju caru. Statičnost je potvrdila scena u kojoj je Djevojčica (Kostelac), nakon što joj je oduzeta moć govora, tugu pokazala mumljanjem, umjesto pokretom i gestom. Ta nepovjerljivost ekipe predstave u izražajnost maske i lutke bila je tolika da smo u trenucima imali dojam kako slušamo radiodramu uz laganu izmjenu fotografija na ekranu (screen saver). Dodajmo, vizualno vrlo privlačnih fotografija, čemu je pridonijela jednostavna i efektna pomična scenografija Dragutina Broza. No „bijeg“ od lutke i njezine lutkovitosti nije novost u ZKL-u, u kojemu sve više slušamo, umjesto da gledamo lutkarske predstave.

Uz nepoštivanje lutke, odnosno maske, predstava je pokazala još jednu, zapravo zabrinjavajuću, nepovjerljivost prema malenim gledateljima. Jednu od najpoznatijih bajki i alegorija Mate Matišić (autor vrlo privlačne i zavodljive glazbe) previše je uveo u prostor doslovnosti, na više mjesta objašnjavajući malenim gledateljima događaje na sceni, da bi im na kraju doslovce rekao što im je činiti. Iako je poruka da ne smiju šutjeti pred nepravdom, niti se praviti da kralj nije gol, ispravna i nužna, mislimo da nije bilo potrebno iznijeti je tako doslovno. Priča o nevidljivoj tkanini i zatvaranju oči pred lažima dovoljno je jasna današnjoj, kao što je bila i nekadašnjoj djeci. Ako i nije odmah, neka razmišljaju o njoj ili dođu ponovno. Ionako im se previše toga servira na pladnju, ne trebaju i kazališne predstave.