Kaljače

Nad biografijama hrvatskih pisaca čovjek katkada ostane otvorenih usta. Tako sam nedavno i ja čitao nešto o Matošu, pa sam naišao na podatak koji se, doduše, nije ticao samoga pjesnika, nego njegova brata Leona, ali je bio uistinu fascinantan. Vidite, taj je Leon dvaput išao u Pariz pješice i pješice se odande vratio.

Možete li to zamisliti? Što bi se danas dogodilo da se nađe frajer koji bi se dao u takav pothvat? Znam što bi se dogodilo: bile bi ga pune sve novine i sve televizije, i onda bi on još tko zna koliko dugo spavao na lovorikama. A Leon Matoš ništa: jedva da je zaslužio fusnotu u bratovim sabranim djelima. No najbolje od svega je to što on nije bio jedini: i mnogi drugi su tako putovali, a nisu dobili ni onoliko publiciteta koliko je dobio on.

Pitam se kako je to putovanje moglo izgledati. Dobro, spavali su po štagljevima, molili su seljake da im daju napiti se mlijeka, jeli su žlicom svaki peti ili sedmi dan. Ali kako su rješavali ostale probleme koji se postavljaju pred čovjeka koji putuje? Jesu li prali zube? Jesu li se kupali, kako su se brijali? A najviše i najvažnije od svega: što je bilo s odjećom? Jesu li nosili sa sobom kakve ruksake, jesu li se presvlačili? Jer, kad čovjek čita literaturu iz njihova doba, onda vidi da je sve još bilo strogo formalizirano, sve vrvi od salonroka, redengota i haveloka. Nije bilo traperica, pa u čemu je onda Leon stigao u Pariz?

A kad pitam u čemu, onda mislim prije svega na obuću. Nosili su vjerojatno ti pješaci kakve teške planinarske cokule, no je li im to bilo dovoljno? Putovanje je trajalo mjesecima, jer to su ipak tisuće kilometara, i prolazila su na putu godišnja doba. Prašina, mraz, blato. Osobito blato. I zato se pitam: je li A. G. M.-ov brat ponio na put kaljače, koje je u Zagrebu sasvim sigurno nosio? Kaljače su, naime, u ono vrijeme bile standardni dio muške obuće, i ostale su to praktički do jučer. Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da sam ih i sam nosio?

Kaljače su bile plod sasvim osobita koncepta: nastale su kao pokušaj da se u obući uspostavi nekakva analogija s odjećom. Za odjeću je, naime, karakteristično da je slojevita: najprije dolazi – barem kad je riječ o muškarcu – košulja, pa prsluk, pa sako, a preko njega pelerina ili kaput. Broj tih slojeva ovisio je, dakako, o prigodi i o temperaturi. A s kaljačama su željeli učiniti nešto slično, jer one se nisu obuvale na čarape, nego na cipele: nazuli biste lijepo otmjene cipele tankih đonova, možda i šiljaste, možda i lakirane, a preko njih navukli biste gumene kaljače, i bili biste spremni za izlazak na bljuzgu koje je tada po gradovima bilo u izobilju.

Kaljače nisu bile jako staroga postanja i nisu zapravo ni živjele dugo: nastale su onda kad je guma postala čest industrijski materijal (dakle, u 19. stoljeću), a izašle su iz mode kad se pojavila sva ova plastična sportska obuća koju imamo danas. Bilo ih je dvije vrste. Jedne su imale sličan oblik kao one staračke kućne šlape, s malim jezikom sprijeda; one su se naprosto navlačile na obuću. Druge su izgledale kao poluvisoke cipele i zatvarale su se patentom.

Teško je procijeniti koliko je u navadi nošenja kaljača bilo praktične potrebe, a koliko opet mode. Jer kaljače su koji put nosili i oni koji su se vozili fijakerom od svoga kućnog praga pa sve do odredišta pa im nije trebalo ni da ugaze na pločnik. Osim toga, postojale su i fine, damske kaljače, lijepe i elegantne. I upravo to navodi na pomisao da su kaljače imale i simboličku ulogu. Trebale su poručiti da je njihov vlasnik dobrostojeći čovjek koji se ima čime štititi od vlage i hladnoće. Hladnoće se, naime, trebalo dobro čuvati, jer od prehlade je počinjala i tuberkuloza, bauk onoga doba.

Još više, nekako mi se čini da su se tadašnji ljudi upravo hladnoće najviše bojali. Jer bilo je u domeni obuće i nekih drugih izuma koji su također bili usmjereni na obranu od hladnoće. Sasvim ću ukratko spomenuti da su na osobitoj cijeni bile čizme kojima je vrh sare bio opšiven krznom, pa je svatko mogao vidjeti kako finu obuću nosi taj sretnik. A onda, to je krzno bilo od iste vrste kao i krzno na ovratniku, kao i krzno na šubari, a dame su imale još osobit akcesorij zvan muf, koji je bio kao neka krznena vreća za grijanje ruku. Neću, kažem, o tome duljiti, nego ću spomenuti još samo gamaše.

Gamaše danas možete vidjeti jedino u filmovima u kojima se pojavljuju klasični čikaški gangsteri (npr. Neki to vole vruće), pa ćete se možda i upitati čemu su one zapravo služile. Gamaše su bile načinjene obično od filca, i bile su skrojene na osobit način. Doista, prednji njihov dio imao je oblik nekakva jezika i pokrivao je veći dio cipele, ali ipak ne sasvim do vrha; gornji dio obavijao je članak i sa strane bio zakopčan malim gumbima, dok je s donje strane, ispod cipele, bio još i remen, da sve to čvrsto stoji. Namjena gamaša bila je prije svega ukrasna i simbolička, jer njih su nosili samo imućni ljudi. Ja se još sjećam neke stare gospode koja su, pedesetih godina, ponosno paradirala s gamašama na cipelama. Ipak, nije se tu radilo samo o znaku društvenoga statusa: izvorno su gamaše služile tomu da griju noge, u doba kad su ljudi dugo sjedili u onim prvim automobilima u kojima je puhalo na sve strane. Dakle, opet imamo posla sa zaštitom od zime.

I tako dolazim do onoga zbog čega sam i započeo cijelu ovu priču: sve je to jako neobično, čak i paradoksalno. Jer gamaše je – ne treba sumnjati – svakako nosio i Leon Matoš, što znači da se i on bojao zime i prehlade. A ipak je bio kadar dvaput otići pješice u Pariz. Ispada, dakle, da je mogao trpjeti napor, a nije mogao trpjeti zimu. Ili, ako hoćete, da je u jednim stvarima bio mnogo jači od nas, a u drugima mnogo slabiji. A tako je bilo i sa svim drugim ljudima njegova vremena.

Pa se onda pitam: možemo li mi ikako razumjeti te svoje pretke, njihov doživljaj svijeta, njihove misli i osjećaje? Nije li i moje nastojanje da shvatim neke Matoševe tekstove – a zbog toga sam nastojanja i stigao do Leona i njegova pješačenja – unaprijed osuđeno na propast, jer smo mi i oni zapravo dva svijeta?