Kad struka nađe čovjeka

Ime Josipa Bratulića (Sv. Petar u Šumi, 1939) dobro je poznato ne samo akademskoj zajednici nego i onima koji se obično nazivaju širom kulturnom javnosti. Dok je u prvoj institucionalizirao status rasnog filologa, istraživača našega glagoljaštva i profesora starije hrvatske književnosti, u drugoj se nametnuo kao neformalni nacionalni kulturni vodič poznat i rado dočekivan ne samo u rodnoj mu Istri nego i u ostalim našim krajevima. Pozivajući svake subote na zagonetna putovanja s valova Prvoga programa Hrvatskog radija, toga hodoljuba i rodoljuba svaki put iznova doživljavam kao lik ispao iz Kačićeve pjesmarice te, nadživjevši stoljeća, hoda sada s mikrofonom u jednoj, a s kvrgavim štapom u drugoj ruci. Na usputnim, dobro mu znanim, postajama predahne krijepeći se ostacima kruha koje uvijek ima u džepu sve dok ne dođe do prvoga kućnog praga čiji ga domaćin, kao po dogovoru, tamo odavna čeka – kao dobro znana i rado viđena gosta. Neposrednim stilom, vedrinom i spremnošću na anegdotu i vic iz kojih svaki put nenametljivo izvlači pouku ostavljajući je kao trag i dokaz da je tu bio i prošao, sjedobradi profesor i akademik Josip Bratulić pokretna je riznica hrvatske kulturne baštine, koja se hodanjem istodobno i troši i obnavlja, obnavlja i troši. Poput novčića čija vrijednost raste što više ruku promijeni. 

Izd. Privlačica, Vinkovci, 2013.

A takvi, koji siju gdje god krenu, gdje god krenu, imaju što i žnjeti. Modernim rječnikom rečeno: žive od minuloga rada!

Baš takvom čini se najnovija Bratulićeva knjiga pod samo naizgled zavodljivim naslovom Slavonske književnopovijesne teme u nakladi vinkovačke Privlačice u kojoj je, kako sam veli, ni kriv ni dužan, završio ono što je pisac ovih redaka bio započeo. U njoj je sabrano tridesetak autorovih članaka – što pogovora, recenzija i predavanja, što zborničkih, novinskih i časopisnih priloga, a što konferencijskih referata i priopćenja – nastalih u raznim povodima i prigodama u minula tri i pol desetljeća.

Pa da se prošećemo njome!

Da je „povijest često mutno ogledalo suvremenosti“, pokazuje naš autor na primjeru solunske braće čiju je sliku naše 19. stoljeće stvorilo prema svojim potrebama, da naglasi vlastito slavenstvo te podeblja vjetar u leđa u borbi za vlastitu nacionalnost. Zato je u Hrvatskoj, ističe Bratulić, kult Svete braće bio uvijek nacionalno obilježen, pa podsjeća na dvije tadašnje velike obljetnice njihova spomena dodajući im i treću, iz 2013, koja ga je i potaknula na ovaj zapis (Sveta braća Ćiril i Metoda danas, za nas).

A kakav je to svijet u trenutku kad Sveta braća kreću u Moravsku među Slavene, pita se naš autor u drugome svojem prilogu hoteći njime barem donekle razgrnuti historiografsku tamu koja se u međuvremenu spustila na 9. stoljeće (Sveti Metod – biskup srijemski i papin legat za Slavene). Uistinu samo rijetki znaju i za Ivana Viteza od Sredne, iako je bio – uči nas Bratulić – ne samo „središnja osobnost srednjoeuropskoga humanizma“, već mu je život dostojan romaneskne obrade (Ivan Vitez od Sredne u okviru europskoga humanizma). O drugome humanistu naizgled se mnogo više zna, iako se tek nedavno napokon ustanovilo ne samo gdje je točno rođen nego da je bio – poučava nas Bratulić pozivajući se na Slavonca, prijatelja si i kolegu Stanislava Marijanovića – baš iz obitelji Vitez, po latinski Vitezius (Jan Panonije u domovini i Europi).

Dok je humanizam najveće uspjehe postigao upravo u obnovi školstva, kako to pokazuje slučaj rečenoga Ivana od Česmice, koji je iz daleke Slavonije došao u Ferraru, valja zahvaliti isusovcima, a potom franjevcima koji su održali kakav-takav kazališni život u 17. i 18. stoljeću na našem Sjeveru. Jedan od najplodnijih pisaca školskih drama u Slavoniji bio je franjevac Ivan Velikanović, na kojega bi se prije posumnjalo da je baš on imao prste u interludijima brodske Judite, a ne jedan od glumaca, mlađahni Tomo Tuzlić. No, baš kao ni premudri Tomo Matić, tako ni Josip Bratulić ne ide tako daleko kako bi to htjeli neki noviji istraživači, pa možemo samo priželjkivati da nam se posreći i iznenada pojavi, primjerice, neki nepoznati svezak tadašnjega kalendara s još nepoznatom svjetovnom dramom, baš kao što se to nedavno posrećilo Milovanu Tatarinu (Školska drama u sjevernoj Hrvatskoj).

Bestseler iz 18. stoljeća

Školstvo je u žarištu i sljedećega priloga koji se bavi najavom modernoga, tiskanoga medija na našim prostorima. Naime, za školsku djecu izdavane su abecavice s najvažnijim molitvama i kratkim katekizmom, ali je manje poznato da su se tiskali i posebni letci koji su se dijelili vjernicima te iz njih učilo čitati. Posebno je bio važan letak koji je poticao kršćane na pozdrav: Budi faljen Isukrst! ističe naš autor te dodaje kako su se nosili u džepu, sačuvano da ih je malo, a jedan takav „tlačen“ da je u Budimu 1726. (Letak za kršćane u Slavoniji iz 1726. godine), cijelo stoljeće prije negoli će se pojaviti prve naše novine.

Povijest svih kršćanskih redova najuže je povezana s knjigama i knjižnicama, poučava dalje Bratulić te upućuje na jednostavan i tako važan podatak kako je nekoć dužnost svakog brata redovnika bila da u danima korizme pročita jednu knjigu. Upravo je ta odredba, čini se, bila okidač za osnivanje samostanskih knjižnica, ponajprije u benediktinaca, a zatim i u franjevaca, dominikanaca, augustinaca i pavlina u nas (Značenje franjevačkih knjižnica u kulturi sjeverne Hrvatske).

Jedna i danas od uglednijih slavonskih gimnazija jest ona u Požegi. Osnovali su je isusovci, i njima ova gimnazija može zahvaliti dobar glas, odnosno nizu uglednih profesora, među kojima su bili Andrija Jambrešić, Antun Kanižlić, Vid Došen, Kajo Agić i Ivan Švear, s druge i njezinim poslije proslavljenim učenicima – od Franje Trenka, Josipa Reljkovića, Vjekoslava Babukića te pisca i urednika Miroslava Kraljevića, preko Josipa Eugena Tomića, Janka Jurkovića, Vilima Korajca, Dragutina Lermana i slikara Miroslava Kraljevića, od Matka Peića i Dubravka Jelčića (300 godina požeške gimnazije).

Nakon trećine knjige napokon susrećemo autora u jednome od svojih „prirodnih“ okoliša – u antikvarijatu. U jednome mu je tako u ruke dopala knjižica maloga formata u običnom kartonskom uvezu kakav je bio uobičajen za 18. stoljeće, i to s naslovom Psaltirich duhovni. Nakon što nas pouči o različitim značenjima riječi psaltir, naš autor na kraju se pita: je li franjevački pisac uopće želio svoju zbirku crkvenih pjesma nazvati psaltirić? Teško je odgovoriti, ali jedno je sigurno: psaltirići su bili vrlo popularni među slavonskim pukom (Riječ psaltir i psaltirić i njihova značenja u hrvatskoj književnoj tradiciji).

Slijedi nekoliko priloga o plejadi slavonskih pisaca 18. stoljeća. Prvo je temeljita i instruktivna rasprava o životnome putu i književnome djelu Antuna Kanižlića (Radosni i veseli isusovac Antun Kanižlić), kojim bijaše popraćen pretisak kod istoga nakladnika iz 1990. s numeriranih 1500 primjeraka. Potom prilog o prvome Reljkoviću, Matiji Antunu, i njegovu Satiru čiji je jedini sačuvani primjerak u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu dospio iz porodične Brlićeve knjižnice (Antun Relković i njegovo djelo), a onda i o drugome (Bratulić se služi oblikom Relković!), Josipu Stjepanu i njegovu Kućniku. Riječ je o još jednome slavonskom bestseleru za koji Bratulić napominje da ga ipak ne bi trebalo „pod svaku cijenu trpati u lijepu književnost“ kao što su to neki nekoć radili (Josip Stjepan Relković i njegov Kućnik), pa valja pretpostaviti da se s tom Bratulićevom sugestijom ni danas ne bi svi složili. Za sljedećega se Slavonca dobro zna da je dugo i ustrajno radio, između ostaloga, i na prijevodu Svetoga pisma, Staroga i Novoga zakona, koji je izišao tek nakon autorove smrti u Budimu u šest svezaka 1831, i to angažmanom subrata mu Čevapovića. Bratulićevo problematiziranje Katančićeva prijevoda Biblije zapravo je zagovor da učeni Valpovčanin napokon bude prihvaćen „onako kako je zaslužio“ (Značenje Katančićeva prijevoda Svetoga pisma).

Respektirajući kronologiju kao načelo kojim komponira knjigu, Bratulić je time izišao iz svojega drugoga specijalističkog područja, starije hrvatske književnosti, pa se uz pomoć Čevapovića i njegove u Vukovaru 1819. izvedene drame Josip prebacio na područje onoga što, ne bez razloga, u studiju nazivamo novijom hrvatskom književnosti (Grgur Čevapović i njegov Josip uoči hrvatskoga narodnog preporoda). Sada u okviru preporodne teme slijede dva priloga u čijem je središtu đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, čija uloga nadilazi granice hrvatskoga preporoda. One prevažne 1861. u Beču se biskup sastao između ostalih i s Konstantinom Miladinovom, koji mu je dao rukopis narodnih pjesama skupljenih pretežno po Makedoniji, a za koji je u Rusiji uzalud tražio nakladnika, podsjeća Bratulić (Biskup Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački i njihova uloga u bugarskom narodnom preporodu; Josip Juraj Strossmayer i braća Miladinovi).

A potom još jedan pogovor, ovaj put iz Privlačičina izdanja Harambašićevih Slobodarki iz 1994. (Hrvatski pjesnik August Harambašić), pa o Tomi Matiću iz prigodnoga zbornika 1998. (Tomo Matić, jezikoslovac i prevoditelj) i o svestranome Benešiću, također iz zbornika mu 1993. (Julije Benešić kao filolog). Slijedi prigodno priopćenje o nesretnome Stjepanu Ivšiću s potresnom slikom u kojoj 1945. od novih vlasti osumnjičen „kolaboracionist“ Ivšić, iako je 1940. odbio biti rektorom, „u društvu s dvojicom oružnika, koji su imali na puškama izvučene bajunete“, usred bijela dana prolazi put od svog stana u današnjoj Nazorovoj ulici, preko Britanskog trga, Prilazom Gjure Deželića, uz Rektorat, preko Zrinjevca u Petrinjsku ulicu: „Osuđen je bio na progon iz Zagreba u trajanju od dvije godine u rodno mjesto Orahovicu. Kako tamo više nije bilo nikoga od njegovih, primili su ga rođaci u Brodskom Stupniku...“ (Briga Stjepana Ivšića za hrvatski jezik).

Od Tome Matića do Cesarića

Nakon još jednoga ne samo Bratuliću nezaobilazna Matića (Tomo Matić, proučavatelj hrvatske književnosti u Slavoniji) slijedi prilog o ličnosti i djelu svećenika, sveučilišnoga profesora, političara, župnika crkve Sv. Marka u Zagrebu, ministra bez lisnice, obnovitelja Staroslavenske akademije (instituta) i jedne od najuglednijih crkvenih ličnosti Zagrebačke nadbiskupije – Svetozara Ritiga (Svetozar Ritig – ličnost i djelo). Pa još jedan pogovor, sada uz hrvatsko-njemačko izdanje Priča iz davnine Matičina ogranka u Gospiću 1999. (Književno djelo IBM), pa nekrolog još jednome Valpovčaninu, Josipu Hammu, u Kani 1986. (U spomen čitatelju – In memoriam Josipu Hammu), pogovor drugome izdanju životne Vinceove knjige (Društvena povijest hrvatskoga jezika Zlatka Vincea), a onda još dva zapravo na svoj način očekivana priloga. Jer kakva bi to knjiga bila koja se kiti slavonskim pridjevom, a da je bez dvojice najpopularnijih njezinih pjesnika 20. stoljeća! Dragutin Tadijanović i Dobriša Cesarić ni ovdje ne mogu jedan bez drugoga; pravi je to i ne znam koliko više slučajan primjer sijamskih blizanaca u hrvatskoj literaturi (Poezija u svome vremenu…; U susret stotom rođendanu…).

Nazvah autora hodoljubom i rodoljubom i prije nego što sam pročitao posljednji prilog u ovoj njegovoj knjizi. U njemu sada Josip Bratulić svojega prijatelja i kolegu Stjepana Damjanovića u sličnome povodu slično naziva (Ljuboslovlje i rodoljublje), a neće daleko biti ni pogovornik ove knjige, spomenuti Stanislav Marijanović (Bratulićev iskorak u Slavoniju). Ma kako ga nazivali, na kraju čitanja Slavonskih književnopovijesnih tema dvije se stvari čine nedvojbenima. Za stručnjake, naime, najnovija Bratulićeva knjiga (Bog zna koja po redu!) tek je podsjetnik na kulturne i književnopovijesne interese našeg autora, a za nestručnjake prigoda da nešto nauče i razgrnu neke svoje magle. A za jedne i druge ona je jednako tako važan dokaz kako se može i kroz povijest putovati, a da se ne zaluta i primjer što se dobije kad se radi ono što se voli, odnosno kad struka nađe čovjeka.