Imunološki – klasična hrvatska priča

Posljednjih nekoliko mjeseci Imunološki je zavod u središtu pozornosti javnosti i medija, ponajprije zahvaljujući mogućem stečaju Zavoda te javnoj akciji Visia Croatica za prikupljanje financijskih sredstava za otkup njegovih dionica i potrebna ulaganja. No problemi Imunološkog zavoda nisu novi. Trenutno je stanje samo rezultat dugogodišnje akumulacije gubitaka licencija, smanjenih prihoda i iskazanih gubitaka zbog lošeg vođenja te tvrtke koja se nalazi u većinskom vlasništvu države.

Povijest Imunološkog zavoda seže još u 1893, kada je osnovan Kraljevski zemaljski zavod za proizvodnju animalnog cjepiva protiv boginja. Od 1923. posluje pod nazivom Higijenski zavod, a od 1956. kao Serovakcinalni zavod. Godine 1961. dobiva današnje ime. U postupku pak pretvorbe društvenih poduzeća, tadašnji Imunološki zavod prema rješenju Hrvatskoga fonda za privatizaciju od 23. studenog 1993. pretvoren je u dioničko društvo te je uvršten u tadašnju Kotaciju javnih dioničkih društava na burzu. Prema podacima Središnjega klirinškog depozitarnog društva (SKDD), Imunološki je zavod danas u većinskom državnom vlasništvu s udjelom od 73,41 posto izdanih dionica.

Kronika jednog nestajanja

Problemi i loše poslovanje Zavoda sežu još u devedesete, kada je Zavod izgubio licenciju Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za izvoz cjepiva. Tijekom sljedećih godina Zavod je postupno gubio dozvole za plasman lijekova na tržište, a pritom nije investirano u poboljšanje proizvodnih kapaciteta i očuvanje licencija i dozvola sukladno državnim i europskim klasifikacijama i normama potrebnim za izvoz. Sredinom 2009. objavljen je poziv za dokapitalizaciju tvrtke na koji se javilo pet ponuđača. Na inicijativu Vlade, međutim, natječaj je poništen, a potencijalni kandidati nisu čak bili ni pozvali na predstavljanje ponuda i planova za razvoj Zavoda. Kao razlog zaustavljanja procesa ponuđeno je objašnjenje da je u tijeku istraga Državnog odvjetništva zbog sumnje u malverzacije u poslovanju društva.

Imunološki zavod sljedećih je godina iskazivao sve manje prihode i sve veće gubitke. Kulminacija se dogodila tijekom 2013, kada je Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) uskratila dozvolu Zavodu za proizvodnju bakterijskih cjepiva i krvnih pripravaka, na temelju kojih je Zavod inače ostvarivao najveći postotak prihoda. Potkraj te godine pokrenut je i stečaj, koji je ubrzo, nakon političkih i medijskih pritisaka, Visoki trgovački sud poništio. U svibnju 2014. objavljen je javni poziv za iskazivanje interesa za kupnju dionica i dokapitalizaciju na koji je poslano ukupno osam pisama namjere. Umjesto ubrzana procesa, Vlada Republike Hrvatske neobjašnjivo je dugo čekala i otezala s procedurom dubinskoga snimanja Imunološkog, koje je preduvjet za davanje obvezujućih ponuda. Tek je u zadnjem dijelu prošle godine donijela odluku o nastavku prodaje dionica i nalaženju strateškoga partnera. U međuvremenu su radnici zbog neisplata plaća stupili u štrajk. Konačno, nakon mnogobrojnih peripetija i neodlučnosti Vlade, početkom 2015. objavljen je javni poziv za prikupljanje obvezujućih ponuda. Na kraju je dozvolu dubinskog snimanja stanja Zavoda dobilo četvero ponuditelja.

Zanimljivo je da se zadnjega dana za dostavu ponuda za spas Imunološkog dogodio svojevrsni teatar apsurda. Ministarstvo zdravlja javno je obznanilo odluku staru mjesec dana o ukidanju rješenja HALMED-a o zabrani proizvodnje bakterijskih cjepiva i krvnih pripravaka zbog proceduralne pogreške. Naime, HALMED je nakon pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji djelovao po starom Zakonu o lijekovima prema kojem se rješenje donosilo na temelju mišljenja inspektora Ministarstva zdravlja. No po novom važećem zakonu i pravilniku, rješenje se trebalo donijeti prema mišljenju inspektora HALMED-a. U priopćenju, HALMED je kazao da je riječ o različitom tumačenju nadležnih zakona i pravilnika, ali da to nikako nije utjecalo na stručno mišljenje njihovih inspektora. Odbačena je insinuacija da se nekomu pogodovalo, a krivnja je svaljena na državu zbog inertnosti i neulaganja tijekom svih proteklih godina. A Agencija je početkom travnja provela ponovni inspekcijski uvid za moguće izdavanje proizvodnih dozvola krvnih pripravaka i bakterijskih cjepiva.

U konačnici priče, obvezujuću ponudu dostavilo je društvo Visia Croatica, dok su preostali ponuđači odustali, ponajprije zbog prevelike investicije i odveć kratka roka za ispunjenje zadanih uvjeta. Visia Croatica dostavila je ponudu za kupnju svih 54,38 posto dionica, u iznosu nešto većem od osam milijuna kuna. U vrijeme pisanja teksta Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) objavio je da će komanditno društvo Visia Croatica dobiti ugovor za preuzimanje Imunološkog zavoda. Ono što je ovdje možda potrebno naglasiti jest da je komanditno društvo, društvo osoba, a ne kapitala. U komanditnom društvu komplementar provodi poslovnu politiku društva. Visia Croatica d.o.o. tako je komplementar je u Visia Croatica d.o.o.k.d., dok su svi ostali ulagači komanditori. Pritom komplementar odgovara za obveze društva neograničeno i solidarno cijelom imovinom, a komanditor samo do visine uloga u društvo.

Loše gospodarenje
umjesto dobra privređivanja

Slučaj Imunološkog zavoda klasična je hrvatska priča većine državnih tvrtki posljednjih dvadesetak godina: nesposobni menadžment postavljen političkim dogovorima između vladajućih stranaka, sustavno neulaganje u infrastrukturu i gubitak dozvola za cjepiva, a time i prihoda. Najveći je problem Imunološkog zavoda što je služio kao sinekura stranačkih kadrova. Klijentistički i nepotistički pristup rezultirali su nebrigom, krivim poslovnim potezima, lošim vođenjem i ostvarivanjem gubitaka. U Imunološki se godinama nije ulagalo, tvrtka se nije restrukturirala niti se prilagođavala tržišnim uvjetima. U međuvremenu je izgubljeno tržište, ostvarivali su se gubici zbog pogrešnih poslovnih poteza, ali i očiglednih malverzacija u poslovanju. Država je kao većinski vlasnik ostala nedosljedna i neodlučna, a ponajprije inertna u konačnom rješavanju statusa Imunološkog zavoda. Planirale su se privatizacije, dokapitalizacije, raspisivali se pa poništavali natječaji za strateške partnere, a za cijelo to vrijeme u djelovanju Zavoda ništa se bitno nije promijenilo. Cjelokupno je poslovanje prožeto sumnjivim i neracionalnim poslovnim potezima, koji su iz godine u godinu rezultirali sve većim gubicima.

Djelovanje svih hrvatskih vlada kao da potvrđuje ideološke postulate neoliberalizma –  da država nije dobar vlasnik. Ipak, država može biti dobar vlasnik i gospodarstvenik ako postoji politička volja za uspješno obavljanje gospodarske djelatnosti. Ali u ovom slučaju odgovorne osobe, kako u vladi tako i u ministarstvima, zavodima i agencijama, nisu pokazale dovoljno političke, a ni društveno odgovorne mudrosti ni htijenja za djelovanje u korist javnog interesa. Stoga najveća odgovornost za stanje ne samo Imunološkog zavoda nego i cjelokupnoga gospodarstva s nizom velikih i važnih državnih poduzeća leži na političarima i uskom krugu stranačkih donositelja odluka.

Nakon izborene neovisnosti, promjene političkog i ekonomskog sustava, mnogi hrvatski građani s pravom su očekivali poboljšanje kvalitete životnog standarda, ali i jačanje nacionalne ekonomije. No tijekom svih proteklih tranzicijskih godina dogodilo se osiromašenje i gubitak industrije i pojedinih industrijskih grana te rasipanje znanja i specifičnih vještina. Nadalje, promjena paradigme nije se dogodila samo u ekonomskoj i političkoj sferi, nego  i u lingvističkoj i semantičkoj. Kako je svojevremeno Ante Čović u intervju za Vijenac rekao: „Nadasve je zanimljiv doprinos jezične politike učvršćivanju neproizvodnog mentaliteta u hrvatskom društvu. Najednom je iz uporabe bestraga nestala riječ privreda kao tobože nedovoljno hrvatska, a uvedena je riječ gospodarstvo, (…). No pravi razlog te jezične transakcije leži negdje drugdje – u semantičkoj razlici privređivanja i gospodarenja. Dok privređivanje upućuje na proizvodnju, gospodarenje upućuje na mešetarenje. (…) Gospodarstvo shvaćeno kao mešetarstvo nije, naime, samo izraz devijacije u društvenom mentalitetu nego i opis naše ekonomske stvarnosti.” Dakle, ne samo u stvaranju odnosno privređivanju nego i u gospodarenju odnosno mešetarenju, kao zajednica i društvo doživjeli smo bolne poraze i gubitke. Na nizu državnih, ali i onih sumnjivo privatiziranih, bolje rečeno dodijeljenih, tvrtki, od Diokija do Petrokemije. Imunološki zavod samo je jedan od njih.

Između kapitalizma i socijalizma

Nažalost, ekonomski aspekt Imunološkog zavoda očigledno je manje bitan. U prvom je redu riječ o političkom pitanju i svakako će se koristiti kao sredstvo u predizbornom razdoblju. Pitanje nacionalne sigurnosti koje se isticalo u nedavnim javnim raspravama oko Zavoda svakako je preuveličano. Farmakološka industrija te virusna i bakterijska cjepiva i krvni pripravci ipak nemaju važnost sigurnosnog pitanja. Ovdje se u prvom redu može raditi o strateškom interesu države u smislu očuvanja domaće farmakološke proizvodnje sa specifičnim znanjima. Dakako, osim očuvanja i razvijanja domaćega know how, drugi je aspekt neovisnost o vanjskim čimbenicima i tržišnim uvjetima prilikom nabavke cjepiva ili krvnih pripravaka.

S druge strane, s obzirom na trend marketizacije i denacionalizacije gotovo svih sfera ljudskoga djelovanja, propulzivnost privatnih farmacijskih postrojenja, a ponajprije neučinkovitost državnog menadžmenta u upravljanju Imunološkim zavodom, može se čak govoriti o poželjnosti, čak i potrebi privatizacije. Privatizacija nužno ne znači da će konačni proizvod biti manje kvalitetan i/ili skuplji. Dakako, država može i mora štiti javni interes, a to može zadržavanjem dijela vlasništva i donošenjem zakonskih akata i pravilnika koji će regulirati djelovanje u javnom interesu. Hrvatska, neovisno što kritičari, kako s desne tako i s lijeve strane ideološkog spektra smatraju, nije neoliberalno gospodarstvo. Ono je u glavnini mješavina državnoga kapitalizma, ostataka socijalističkih mastodonata, ali i socijalističkog mentaliteta, uronjeno u tranzicijsku i korupcionašku sferu djelovanja. Dakako, to ne znači da smijemo blagonaklono gledati na prodiranje tržišnoga fundamentalizma i beskrupuloznosti profitiranja u svim sferama ljudskog djelovanja.

Izrazito je mnogo nemara, nesposobnosti, nezainteresiranosti za rješavanje statusa i poslovanja Zavoda. Naprosto je nevjerojatna mnogobrojnost pogrešnih poslovnih poteza i trajnost inercije rješavanja postojećeg stanja. Skeptičnost izaziva ponajprije to što će Visia Croatica trebati nekoliko stotina milijuna kuna za realizaciju cijelog projekta, od nove zgrade do dobivanja izgubljenih licencija. Stoga će za pozitivno i uspješno poslovanje biti potrebne godine, mnogo truda i još više novca za dobivanje svih dozvola od strane Svjetske zdravstvene organizacije,  osvajanje tržišta, vraćanje nekadašnje reputacije i starih poslovnih klijenata. Uspjeh je daleko od zajamčenog. Njemu je svakako odmoglo i to što je država privatizaciju neobjašnjivo otegnula više od godinu dana, praktički nekoliko mjeseci prije isteka i zadnje dozvole potkraj 2015, te time i obezvrijedila Zavod. A vrijeme nije pet do 12 nego 12 i koja minuta.