Hrvatskom glumištu nedostaju osobnosti

Glumac, redatelj i ravnatelj Histrionskog doma, a svojedobno i ministar kulture, Zlatko Vitez prije pet godina „oprostio“ se od glume, a nedavno i vrlo uspješno vratio na scenu koja život znači. To, kao i četrdeseta obljetnica Glumačke družine Histrion te trideseta obljetnica Zagrebačkog histrionskog ljeta povod su razgovoru.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Vitez, zašto ste nakon što ste se prije pet godina oprostili od glume glumili U Plavom podrumu?

Razlog je prozaičan: glumca kojemu je bila dodijeljena uloga u novom komadu Nine Škrabea U Plavom podrumu trebalo je zamijeniti u kratkom vremenu kako bi Glumačka družina Histrion tom predstavom otvorila 8. Gumbekove dane. Budući da je riječ o kabaretskoj predstavi posvećenoj povijesti hrvatskoga i zagrebačkoga nogometa te jednoj od predstava kojom obilježavamo dva histrionska jubileja, bio sam sretan prihvatiti izliku i činjenicu da je uloga Franje Haraminčića Frante pisana baš za mene.

Zašto ste se prije pet godina oprostili od glume?

Prije pet godina proslavio sam 40 godina trajanja u hrvatskom glumištu i – posustao pod teretom boleština i dviju nagrada za životno djelo – pokušao se oprostiti od glume. Sad joj se vraćam zauvijek. Hahahaha...

Što se u tih pet godina promijenilo u hrvatskom glumištu?

Kako je to davno rekao Shakespeare, glumište je ogledalo vremena. U ovome trenutku pokazuje iste slabosti kao i naše društvo u cjelini.

Pa kakvo je sadašnje naše vrijeme?

Zbunjeno je promjenama ideologije, gospodarskoga sustava i društvenih odnosa. Uzdrmane su stare vrijednosti, a nisu ustanovljene nove. Argumentacija i kriteriji uzmiču pred paušalnim ocjenama i etiketama, brkaju se estetike i ideologije, sve se politizira te podvrgava osobnim interesima i interesnim grupacijama. Na svim razinama kočoperi se drski diletantizam koji u dosluhu s politikom i medijima nameće destrukciju, atmosferu beznađa i pogubno kukavičje jaje kojemu je osnovna teza: prije je bilo bolje.

Zar nije bilo bolje?

Nije. Danas je za hrvatsko glumište osobito pogubno nametanje političke volje pri kadroviranju za ključne funkcije u kazalištima. Konačni su rezultat toga kadroviranja, bez obzira na financijsku krizu, poluprazna državna i gradska kazališta.

Zašto se onda govori o živom i zanimljivom kazalištu?

Unatoč svemu kazalište u Hrvatskoj jest zanimljivo. Ostvaruje se u različitosti žanrova i estetika, oblikuju ga pojedinci i skupine slijedeći vlastite prioritete.

Je li to dobro?

Ne smatram to ni dobrim ni lošim. Dobro ili loše kazalište može se dogoditi unutar svakoga žanra, estetike i skupine kazalištaraca. No nije dobro što je nizak prag tolerancije, isključivost i traženje potvrde vlastite vrijednosti u omalovažavanju drugih, traženje „novoga“ pod svaku cijenu, zanemarivanje i krivotvorenje baštine te sklonost senzacionalizmu u potrazi za publikom, novcem i naklonjenom kritikom.

Po rečenom ipak mu dosta toga nedostaje.

Nedostaje mu širine i međusobnog uvažavanja, ponekad i obične pristojnosti među kazalištarcima različitih svjetonazora i estetika. Najviše mu nedostaju istaknute osobnosti, a i kada bi ih bilo, upitna je spremnost drugih da ih prepoznaju i cijene.

Tko su vama bile te osobe?

Za mene su to bili moji profesori Kosta Spaić i Tomislav Durbešić te od mene stariji glumci poput Josipa Bobija Marottija, Fabijana Šovagovića i mnogih drugih s kojima sam igrao u Gavelli i Histrionu. Među njima je i Zvonimir Rogoz, s kojim sam glumio i poštovao ga kao starijega kolegu koji je glumačku karijeru ostvario izvan Hrvatske i sudjelovao u počecima europskog filma. Hrvatskom glumištu nedostaje i bolja glumačka akademija, osobito istaknuti umjetnici sposobni za pedagoški rad, osobe velikoga znanja i dokazanog talenta.

Što je najveći problem akademije ili akademija?

Mislim da je najveći problem u tome što posvećuje nedovoljnu pozornost scenskom govoru i time pogoduje uzmaku dramske riječi pred drugim kazališnim izražajnim sredstvima te da zanemaruje svestrano obrazovanje glumaca i njihovo osposobljavanje za igranje domaće i strane klasike. Slabostima našega kazališta pridonosi i devalvacija kazališne kritike koja je, uz časne iznimke, navijačka, neuka i mrziteljska prema neistomišljenicima na estetskom, i još više, na ideološkom planu, što je nedopustivo.

S obzirom na to, kakva je uloga lobija u kazalištu nekada, a kakva sada?

Okupljanje kazalištaraca sličnih svjetonazora i estetika oko kazališnih kuća, neinstitucionalnih kazališnih skupina i kazališnih projekata smatram prirodnim i prihvatljivim, toga je bilo oduvijek. Ali protivim se zlouporabi političke moći pojedinih kazalištaraca za vlastitu korist, vlastite kazališne projekte i političke istomišljenike.

Znači li to da je toga više sada nego nekada?

U počecima mojega kazališnog djelovanja nije bilo moguće živjeti od glumačkog poziva izvan institucionalnoga kazališta, niti se izvan kazališne kuće moglo stjecati iskustvo, biti dijelom kazališne umjetnosti. Vrlo mlad počeo sam igrati u Gavelli i tamo ispekao glumački zanat, odigrao brojne uloge, surađivao i družio se s velikanima hrvatskoga kazališta.

Ipak ste unatoč tomu „iskočili“ iz kazališne institucije.

Rano sam otkrio i svoju sklonost za histrionstvom, poziv da kazalište izvedem iz kazališne institucije i uputim se prema gledateljima izvan gradova koji imaju kazalište. Toj misiji ostao sam trajno vjeran i na to sam ponosan. Vođenje Glumačke družine Histrion bio je i ostao moj poziv i izbor, iako su mi se nudile i druge mogućnosti.

Bili ste i politički angažirani, što vam danas neki zamjeraju.

Ja sam ponosan na to što sam se politički angažirao u trenucima stvaranja hrvatske države i njezine ugroze. Bio sam ministar kulture, savjetnik predsjednika države i saborski zastupnik, ali taj angažman bi je privremen i nisam ga zlorabio protiv drugih.

Prigovaraju vam i što ste „vlasnik“ Histriona.

Nisu mi zavidjeli kada sam zajedno s histrionskom družinom bio politički napadan od početaka 1975, kada smo jedva pronalazili pozornicu za igranje u Zagrebu i kada su glumci i drugi suradnici radili besplatno. Prigovaraju mi sada jer ne žele prihvatiti da je Histrion tijekom 40 godina postojanja postao nezaobilazna činjenica kazališnog života u Hrvatskoj. Naše djelovanje u Zagrebu urodilo je i preuređenjem kina u Ilici 90 u novu zagrebačku kazališnu kuću otvorenu 2007, u kojoj igramo tijekom kazališne sezone.

Da, zavide vam i na Histrionskom domu.

Histrionski dom nismo dobili u vrijeme moje političke moći, niti su je sagradili moji politički istomišljenici. Nisam preuzeo neko dotirano državno ili gradsko kazalište – odakle odašiljem svoje kazališne i političke poruke – nego se s malo novca, bez glumačkog ansambla u angažmanu i drugih suradnika na plaći iz proračuna, borim za dalji život Glumačke družine Histrion.

Niste zadovoljni položajem Histriona u suvremenom hrvatskom glumištu?

U ovome je trenutku Glumačka družina Histrion privatno kazalište koje nema status, primanja i druge pogodnosti gradskog kazališta. Gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture RH svake godine nudimo program kako bismo dobili dio novca za njegovu realizaciju tijekom kazališne sezone u Histrionskom domu, ljeti na otvorenoj sceni na Opatovini i za gostovanja izvan Zagreba. Gradska i nacionalna kazališta dobivaju novac za plaće svih zaposlenika među kojima je i po nekoliko umjetničkih ansambala koji rade tijekom kazališne sezone i ljeti uživaju godišnji odmor. Histrion ne dobiva novac ni za jedno radno mjesto, a suradnike treba platiti.

Podaci o financiranju programa hrvatskih kazališta su dostupni, a može se izračunati i koliko koje ukupno košta. Ali veseli me što prema podacima Zavoda za statistiku Histrion ima najviše publike, a najdugovječnija je kazališna družina u Hrvatskoj. Ove ćemo godine to skromno proslaviti.

Tko je vlasnik Histrionskog doma?

Kazališna kuća u Ilici 90 koja se zove Histrionski dom vlasništvo je Grada Zagreba, a Histrion plaća najamninu kao i za scenu i garderobu na Opatovini. Uz predstave iz vlastite produkcije – tri premijere godišnje i reprize – u Histrionskom domu prikazuju se i predstave drugih produkcija. Histrion organizira dva festivala: dvotjedni Gumbekovi dani prikazuju kabaretsku produkciju iz Hrvatske i susjednih zemalja, a ove su godine priređeni osmi put. Bobijevi dani smijeha posvećeni su glumcu Josipu Bobiju Marottiju i uspješnim komedijama protekle sezone, a dosad su održani triput.

Sve se češće govori kako se ideološka borba jugoljevičara iz politike preselila u kazalište kao moćno sredstvo ideologizacije društva. Slažete li se?

Ne bih rekao da je tako. Štoviše, i nažalost, mislim da je kazalište izgubilo na važnosti i da nije „moćno sredstvo ideologizacije društva“. Tu su ulogu preuzeli elektronički mediji i posebice televizija.

A Dubrovačke ljetne igre?

Čudan su fenomen Dubrovačke ljetne igre! S jedne strane Dubrovačko kazalište Marina Držića, bitno se ne razlikuje od drugih gradskih kazališta u Hrvatskoj, a s druge strane Dubrovačke ljetne igre, nekad „jugoslavenski prozor u svijet“, a danas hrvatski kazališni div, koji, sudeći prema kritikama i nagradama, proizvodi malo, ali dobro, štoviše izvrsno.

Ne razumijem vašu ironiju.

Dubrovačke ljetne igre odlikuje mali broj izvedbi, a time i malo publike. Drugo, mnogi koji su čuli o vrsnosti predstava Dubrovačkih ljetnih igara nikada ih nisu gledali, osim možda ponekad posredovanjem televizije. Treće, produkcija tog festivala mala je i zanemariva u odnosu na sveukupnu produkciju hrvatskih kazališta i festivala, ali je velika i nezaobilazna u produkciji kazališnih nagrada. O cijeni tog festivala da i ne govorimo.

Očito je riječ o magiji prostora koji od smrtnika čini besmrtnike ili o mitu koji se hrani starom slavom, koji je nedodirljiv i neusporediv s drugim kazališnim događajima. O mitu i o sebi samima osobito skrbe kćeri i sinovi slavnoga Grada, a posrednici između mitskoga kazališta i stvarnosti iz lokalpatriotskih i ostalih razloga podgrijavaju mit. Da, možda Dubrovnik opet traži svoje mitsko mjesto u „regionu“.

Nedavno je u javnosti kao bomba odjeknula vaša izjava o Anti Paveliću, koja je bila odgovor na pohvalu Draži Mihajloviću od srbijanskoga glumca Nebojše Glogovca, koji je po zamisli Mani Gotovac trebao glumiti na Dubrovačkim ljetnim igrama. Jer treba zaboraviti rat!

Što zaboraviti? Novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije Perić, koji inače u Chicagu nedavno pjevao četničke pjesme, pri ustoličenju je istaknuo da on neće voljeti „beli Zagreb grad“ tajno, kako to Arsen pjeva u svojoj pjesmi, već otvorena srca, spominjući i stih iz pjesme o „zavađenim porodicama“. Pretpostavljam da je mislio na Domovinski rat u kojemu su Srbi u Hrvatskoj, vođeni iz Beograda, digli „ustanak“ protiv svoje domovine.

Nisu svi hrvatski Srbi.

Osobno se ni sa jednim Srbinom nisam svađao, ali sam se cijeloga života svađao s velikosrpskom politikom. Ne želim dijeliti krivnju za rat, jer znam točno tko je rat započeo i gdje se rat vodio. Ali pozivanje na zaborav, bez imenovanja (za)četnika strašnih stradanja hrvatskoga naroda, shvaćam uvredom i licemjerjem. Nakon svega, sad bi se po patrijarhu trebali ritualno miriti, kao da se uistinu radilo o svađici dviju porodica. Malo morgen! Sjetih se velikoga hrvatskog pjesnika Antuna Šoljana koji, nakon što je na hrvatskoj televiziji vidio i čuo četničke horde kako pjevaju da će klati Hrvate, piše:

Da u mojoj kući gost

hoće biti gospodar –

ne ide to, gospodo,

platit ćete Vukovar.

No mi ne samo da nismo „naplatili“ Vukovar, nego su političari Hrvatim u Vukovaru nametnuli ćirilično pismo na javnim zgradama.

Da. Zaboravili su da nakon okupacije Vukovara nije bilo ruševine na kojoj nije na ćirilici pisalo uz obavezna četiri ćirilična slova S i „Ovo je Srbija!“ Koliko se zna, u Srbiji ni na jednom mjestu nije osvanuo hrvatski grb i natpis „Ovo je Hrvatska!“

Patrijarh je poručio da se u Hrvatskoj vodi velika borba protiv ćirilice na kojoj „nikad nije napisano nijedno veliko zlo“.

Ako patrijarh smatra da Garašaninovo Načertanije i Memorandumi SANU-a nisu veliko zlo, onda što jest? Opet moram citirati omiljena mi Matoša: „Srbi lažu, to im je od Boga!“, tj. od patrijarha koji je bliži srpskom Bogu i od Zmaj Jove Jovanovića koji je na ćirilici napisao:

Nebo je plavo, srpske boje,

u njemu sedi Srbin Bog.

Oko njega anđeli srpski stoje,

služe Srbina Boga svog.

Eto, dok tu ideologiju veliča glumac Glogovac preko svojih lauda Draži Mihailoviću takozvana hrvatska intelektualna elita zgraža se nad mojim hipotetskim pitanjem: Što bi se dogodilo da ja igram Antu Pavelića, a nakon toga u medijima veličam ustaški režim?

Je li za Glogovca zaslužna i Mani Gotovac, koja radi na rejugoslavizaciji hrvatskoga kulturnog prostora?

Uvijek kad me Mani Gotovac iznenadi nekom svojom „novom kazališnom idejom“ sjetim se Hamletove rečenice: „O slabosti, ime ti je žena.“ U svojoj kazališnoj mladosti suosjećao sam s njom u njezinoj obiteljskoj tragediji i bez obzira što smo se razišli i, reklo bi se, popucali po svim šavovima, Mani mi je kao fanatični kazališni čovjek – slabost. Iako njezine kazališne projekte ne pratim gotovo dvadeset godina, kao ni ona moje, ne mogu zaboraviti da me posljednji put nazvala telefonom nakon što je na Hrvatskoj televiziji gledala moju predstavu Seh križneh putov konec i kraj, posvećenu predsjedniku Franji Tuđmanu u povodu njegova 75. rođendana, rekavši mi da sam to sjajno napravio i da je nakon te predstave opet nakon dugo vremena ponosna da je – Hrvatica. Stoga ne vjerujem, zapravo ne želim vjerovati, da se Mani upregnula u kolo rejugoslavizacije hrvatskoga kulturnog prostora.

Treba li hrvatska kultura inzistirati na svojem identitetu ili se, kako to brojni tzv. ljevičari žele, utopiti u nekakav melting pot jugokulture, koja nije postojala ni u Jugoslaviji?

Te ideje ne dolaze od samih umjetnika, pa bili oni i „ljevičari“, već nažalost od kriterija financiranja europskih fondova i inih izvora prihoda. Ako želite dobiti novac za svoje kazališne, glazbene, plesne ili filmske projekte, morate surađivati s nekim iz „regiona“. Tek tada dobit ćete taj sitniš, a sve u stilu dubrovačke diplomacije: Trjeba se brjemenu akomodavat! Tobože, kultura i umjetničko stvaralaštvo najlakše pronalaze putove povezivanja! No u tu politički nametnutu rabotu ubacili su se i privatni interesi i osobni probitci ravnatelja, redatelja, dramaturga koji će sebi stvoriti nove poslove i prihode.

Je li se Histrion natjecao za novac iz tih fondova?

Baš neki dan pitao me suradnik zašto se Histrion ne natječe za novac tih fondova. Odgovorio sam mu da se ne uklapamo u kriterije. A sjetio sam se Tuđmana i njegove besjede o Judinim škudama: prije je takve projekte financirao Soros, a sad Bog te pitaj tko.

Treba li Hrvatski radio, njegov Treći program, objavljivati tekstove na srpskom jeziku, što se sve češće radi? Isto radi i Jutarnji list.

Ako je to točno, žao mi je što sam potpisao peticiju za očuvanje Trećeg programa Hrvatskog radija. A što se tiče Jutarnjeg lista, moj stav o njemu i njegovim suradnicima može se čuti u glumačkoj improvizaciju u najnovijoj predstavi Histriona. Moj Franta je precizan: „Smeće!“

Što mislite o Frljiću i njegovu politikantskom teatru?

Nažalost, Frljić se rodio prekasno. Bio bi idealan redatelj partizanskih sletova, Titovih štafeta, komunističkih mitinga, sprovoda revolucionara ... Mene očito uvažava, jer sam se našao na glumačkim gaćama, što mi godi i nasmijava me. Ali na gaće nije stavio svojeg profesora Georgija Para, koji mu je dao odličan iz režije! Kako čujem, to je jako „ucvililo“ velikoga redatelja, jer su zločesti komentatori uspjeli pobrojati sve njegove visoke kazališne funkcije i režije u vrijeme „Tuđmanova fašističkog režima“, kako to vrijeme u svojim predstavama prikazuje i naziva Frljić.

Je li to demokratizacija hrvatskoga kulturnog prostora ili možda poništavanje hrvatstva hrvatske kulture?

Kao ministar kulture smatrao sam da nam šteti nametanje poreza Feral Tribuneu i inzistirao da se taj porez ukine. Zaiskrilo je između predsjednika Tuđmana i mene, jer sam rekao da se ne želim baviti glupostima kao što je Feral, već kulturom. A kako je sektor informiranja tada pripadao Ministarstvu kulture opterećivalo me što su me feralovci gotovo svakodnevno terorizirali prozivkama i međunarodnim ljevičarskim pritiscima na našu vladu. Tuđman mi je tada rekao: Ali oni svojim pisanjem ruše našu državu koju tako mukotrpno stvaramo! Odgovorio sam mu smijući se: E, ako je ti mandrili sruše, onda je nismo ni trebali stvarati! Predsjednik im je ukinuo porez, a feralovci misle da je to uradio Crnić, predsjednik Ustavnog suda koji je odluku potpisao.

Želite reći da i Frljića ne treba „ukidati“?

Da. Ako su njegove predstave i njegov način privlačenja pozornosti u službi demokratizacije to je dobro i za hrvatsku kulturu i za hrvatsku državu. Hrvatstvo hrvatske kulture Frljić sigurno neće „poništiti“, štoviše možda će ga i ojačati. Ja smatram da je hrvatstvo Božji dar i povlastica odabranih, onih koji vole svoju obitelj, narod, kulturu, domovinu. Konačno, osnovni je postulat demokracije Voltaireova misao: Ne slažem se s tobom, ali ću učiniti sve da možeš izraziti svoje mišljenje.

Mnogi ljevičari ne gledaju predstave u Histrionskom domu niti pišu kritike o vašim predstavama jer im je to simbol hrvatskoga nacionalizma. Ima li to veze s kulturom i demokracijom koju zagovaraju?

Pa, nije baš sve tako, a odavna me ne zabrinjava pisanje nekih kritičara. Predstave u Histrionskom domu gledaju pravi ljevičari i o njima pišu kazališni kritičari. Moj kazališni vijek obilježen je Krležom: načitao sam se njegovih djela i literature o njemu, naigrao uloga u Krležinim komadima, adaptirao Krležina djela i režirao ih u Gavelli i Histrionu. O tome su pisali brojni kritičari i književni znalci, mnogi pohvalno. Među njima su Veselko Tenžera, Nikola Batušić,Velimir Visković, Dalibor Foretić, Igor Mrduljaš, Marija Grgičević... Za ratnu histrionsku Krležijadu (1993) dodijeljena mi je nagrada Fonda Miroslav Krleža na čijem je čelu bio Ranko Marinković, a predstava je višestruko nagrađivana.

Sve to ne mogu dovesti u pitanje pojedinci, najmanje Nataša Govedić, koja se pišući za Novi list i Feral o dvjema mojim predstavama neznalački i mrziteljski služi izrazima „nacionalističko“ i „ustaško“. To govori o njoj samoj, o njezinoj ispolitiziranosti, nepoznavanju biti Krležina opusa (ali i moje pozamašnosti!) te različitih shvaćanja pojma nacionalizma.

Ona nije jedina.

Nije. Ali nije to ni tako jednostavno da bi se samo zalijepile etikete iz ropotarnice optužbi na račun Hrvata. Mnogi ne žele prihvatiti hrvatstvo kao normalnu činjenicu. Krleža je, baš kao i Matoš, bio i hrvatski nacionalist, ali su obojica bili i Europejci. Krleža je bio i euroskeptik. Mnogi koji mene nazivaju hrvatskim nacionalistom svojatali su i još svojataju Krležu kao tobožnjeg istomišljenika. Krleža je bio iznad banalnosti lijevih i desnih. Utvaram si da su to i moji Histrioni. Moglo bi se nešto kazati i o razlikama u shvaćanju ljevičarstva. No čemu? Psi laju, a karavane prolaze!

Dokle će se hrvatstvo poistovjećivati s ustaštvom?

To biste pitanje trebali postaviti bivšem predsjedniku Josipoviću i njegovu prethodniku Mesiću. Oni vide ustaštvo na svakom koraku, s tim da je Mesić volio zapjevati ustaške pjesme i zamagliti pokoji „ustaški“ ček. Josipović pak sa svojim „antifašistima“ zapjeva pokoju partizansku, među svojim suradnicima ne vidi „četničku zmiju“, ali smatra umjesnim u izraelskom parlamentu govoriti o „ustaškoj zmiji“. Ne obazire se na činjenicu da u kulturnim krugovima kola uzrečica „Tko je zampio – zampio je!“ i sprema se nastaviti karijeru u politici.

Naravno, Josipović i Mesić imaju podosta sljedbenika i istomišljenika, koji kao i njih dvojica ne mogu prihvatiti Tuđmanovu politiku pomirenja sinova ustaša, domobrana i partizana kako bi se stvorila i obranila Hrvatska. Ignoriraju da su ustaše, domobrani i partizani ginuli i za Hrvatsku, a izlaz vide u forsiranju floskule o ulozi antifašizma u suvremenosti.

Drugi svjetski rat, antifašizam i ustaštvo pripadaju davnoj prošlosti, a mi živimo u 21. stoljeću i u hrvatskoj državi.

Možda je pitanje tko ju je želio, a tko nije, ali država je činjenica. Činjenica je da je i Tuđman bio antifašist, ali je za njegovu ulogu u stvaranju hrvatske države i pobjedu u Domovinskom ratu to samo dio njegove biografije, povijesna epizoda koju je dijelio s mnogim naprednim ljudima svoga vremena.

Dokle ćemo biti krivi za ustaštvo?

Objede o hrvatskom „ustaštvu“ kao krimenu traju odavna. Ne bih rekao da su danas sve izraženije i nadam se da će se u budućnosti „potrošiti“ i zaboraviti. Na povijesti je da objektivno interpretira prošlost. Za mene je bitna razlika tko brani svoje, a tko poseže za tuđim, ali to nije moja preokupacija. Usput da spomenem Zmaj Jovu Jovanovića i po dobru:

Hrvat se ne bori da što otme kome,

Čuva sveti oganj na ognjištu svome!