Hrvatski Jadran i bez nafte ima dragocjenosti koje treba čuvati

Iz redova naših tzv. „političkih elita“ već je u javnost stiglo obilje neshvatljivih misli i projekata te smo se ponadali da nas više uistinu „ništa ne može iznenaditi“. Namjerno rabim sintagmu o nemogućnosti iznenađenja jer nas podsjeća na vrijeme u kojemu je bila u čestoj uporabi od strane vladajućih struktura, čije je djelovanje za ljude dobre volje i zdrava razuma bilo svakodnevno „iznenađenje“. Sadašnji aktualni društveni, politički i gospodarski trenutak, odnosno „stanje duha“ u našem društvu zapravo zabrinjava i mogli bismo ga označiti kao neshvatljivo stanje bez istinskoga duha. Pritom „duh“ smatramo vrijednošću koja u materijalnu sferu života unosi sklad, smisao i svrhu. Ako u promišljanju i planiranju strateških projekata o kojima će ovisiti ne samo materijalni standard nego i kultura življenja hrvatskih građana zanemarimo duhovne i kulturne vrednote te ekološku svijest, doista možemo ustvrditi da onima koji bi trebali biti odgovorni nedostaje upravo odgovornost, koja bi u djelovanju izabranih političkih struktura trebala ponajprije biti usmjerena na korist svih članova društva, odnosno na opću dobrobit, a ni u kojem slučaju na interese pojedinaca i interesnih skupina. Stoga se odluke od nacionalnog značaja ne bi smjele donositi bez sudjelovanja gotovo svih društvenih struktura, a ponekad i referendumom. Nedostatak odgovornosti u djelovanju „političkih elita“ postaje još tragičnije ako ga prati i nedostatak iskrena domoljublja, što je nažalost bolna stvarnost.

Potpisivanje ugovora
bez prethodnih studija

Aktualni su primjer neodgovorna djelovanja političkih struktura i njihova odnosa prema hrvatskim građanima planovi o istraživanju nafte i plina u Jadranu. Ako je još potrebno nekomu dokazivati da postoji nacionalno blago u vlasništvu naroda, odnosno svih građana, i to ne samo ovoga naraštaja nego i svih budućih, o kojemu ne smiju odlučivati pojedinci i skupine, pa bile to i tzv. „političke elite“, u tom slučaju nismo učinili ni prvi korak na putu u demokraciju. Ako pak pojedince kao i političke i gospodarske „elite“ treba uvjeravati da je hrvatski dio Jadrana posebno i jedinstveno nacionalno bogatstvo, o kojemu netko može odlučivati bez suglasnosti većine vlasnika, odnosno naroda, u tom slučaju možemo ustvrditi da spomenuti pojedinci i „elite“ ne samo da ne znaju bitne sastavnice demokratskih standarda, već ne znaju ni vrijednosti prirodnog blaga, odnosno prirodnih resursa od nacionalnog značaja.

Neshvatljiva neodgovornost „odgovornih“ političkih struktura otkriva se u postupku u vezi s planiranjem istraživanja ugljikovodika u Jadranu, u kojemu se već vode ozbiljni pregovori i potpisuju ugovori sa stranim tvrtkama, a još nije učinjen ni prvi korak bez kojega se ne bi smjelo ni sa kim pregovarati, a kamoli potpisivati ugovore. Taj prvi korak jest studija utjecaja na okoliš, dokument bez kojega se ne bi smjelo ništa planirati ni u područjima koja nisu od iznimne prirodne i gospodarske važnosti, a kamoli u Jadranu, koji je za Hrvatsku sam po sebi, takav kakav jest, dragocjena gospodarska i strateška vrijednost, u kojemu se krije raznovrstan potencijal i izvor mnogih novih vrijednosti. Neodgovornost se otkriva u proceduri u kojoj su osim još nedovršene studije utjecaja na okoliš izostavljene mnoge predradnje, bez kojih se nije smjelo uopće ulaziti u pregovore sa stranim tvrtkama. Primjerice Vlada nije donijela potrebne strategije gospodarenja mineralnim sirovinama, upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem, ni Državni plan prostornog razvoja i održivog razvitka RH. Osim toga Vlada je odlučila stranoj privatnoj tvrtki besplatno ustupiti strateške energetske podatke, koji su zapravo državna tajna. Na pitanje novinara „odgovornima“ u Ministarstvu gospodarstva kada se planira početak radova, novinaru se daje odgovor: „Čim bude završena studija utjecaja na okoliš, planiramo početak istraživanja.“ Odgovor pretpostavlja da se i prije završetka studije već unaprijed znade koji će zaključci biti doneseni u studiji. Znači li to da je pisanje studije zapravo formalnost?

No možda se najbolje od svih izjava i činjenica koje otkrivaju neodgovornost, površnost i lakomislenost „odgovornih“ u vezi s „bušenjem“ Jadrana ogleda u izjavi ravnateljice Agencije za ugljikovodike Barbare Dorić, koja je referendum o istraživanju nafte u Jadranu neprimjereno usporedila s mogućim „referendumom o sijanju pšenice u Slavoniji.“ Ako nešto nije usporedivo, to su žitna polja na plodnim slavonskim ravnicama i istraživačke platforme i bušotine u Jadranskom moru. Ne samo da je ta izjava izvan pameti nego otkriva i neznanje o vrijednostima i mogućnostima mora, koje i bez nafte može donositi profit, i to ne kratkoročnu nego stoljećima u budućnosti. Umjesto da strateški program razvoja planiramo na temelju veze između naših bogomdanih dviju ravnica, zelene slavonske i plave jadranske, naši neodgovorni političari u svojim projektima zelenu slavonsku ravnicu zanemaruju, o čemu svjedoči obilje neobrađenih hektara plodne zemlje, a o navodnjavanju da i ne govorimo, dok plavu jadransku ravnicu projektima bušenja radi nafte izlažu opasnostima koje bi mogle dugoročno uništiti stvarne i plodonosne potencijale koje nam naše more kao „na pladnju“ nudi i dariva. Doista je neshvatljivo da političke i dio gospodarskih struktura ne shvaćaju da nas veza turizma i poljoprivrede ne samo može izvući iz krize nego može biti plodonosna i spasonosna za podizanje životnog standarda i otvaranja novih radnih mjesta te zaustavljanja iseljavanja naše mladosti. Kad bi se veza turizma i poljoprivrede promišljeno i mudro provodila u djelo, zacijelo bi donosila više profita nego sva moguća nalazišta nafte, od kojih uz najveće mjere opreza uvijek postoji opasnost da nešto pođe po zlu, o čemu nas uvjeravaju mnogi incidenti u svijetu. Osim toga profit od mogućih nalazišta nafte više od pedeset posto završavao bi u rukama stranaca, dok bi profit od plodonosne veze turizma i poljoprivrede u cijelosti ostajao u Hrvatskoj. Konačno treba imati na umu na još jednu činjenicu u vezi s proizvodnjom nafte, koja ima svoj „rok trajanja“, odnosno traje i donosi profit dok se nalazišta ne iscrpe. Sačuvano i čisto more za turizam i ribolov ne samo da nema rok trajanja nego će u svijetu koji postaje sve više onečišćen i u nekim područjima čak opasan po život imati sve veću vrijednost u budućim stoljećima.

Profit ne pita za emocije

Zaključno potrebno je osvrnuti se i na „argument“ zagovornika istraživanja ugljikovodika u Jadranu koji se s omalovažavanjem i gotovo podrugljivo odnose prema poznatim estradnim umjetnicima, koji su se „usudili“ na svoj način, odnosno s ljubavlju prema moru, njegovoj ljepoti i drugim vrijednostima dići glas protiv mogućeg onečišćenja Jadrana. U dnevnom tisku smo s tim u vezi mogli pročitati naslov „Meri Cetinić na argumente odgovara emocijama“.   Doista je teško prihvatiti činjenicu da ima i obrazovanih ljudi koji emocije smatraju manje vrijednima ili čak bezvrednima, za razliku od Alberta Einsteina, koji je visoko cijenio tzv. emocionalnu inteligenciju. Kad bismo se prema svim životnim, duhovnim, kulturnim i prirodnim vrednotama te prema svemu vrijednom što smo naslijedili od predaka odnosili isključivo racionalno, bez emocija, zacijelo se ne bismo na istinski i primjeren način odnosili prema domovini, narodu kojemu pripadamo, niti prema čovječanstvu općenito. Oni koji upropaštavaju ili pak prodaju nacionalno blago zacijelo nemaju emocija. Za njih je profit vrhovni zakon, u kojemu je novac svrha i smisao svega, a novac dakako nema duše, dakle ni osjećaja. Stoga izražavati ljubav, odnosno osjećajnu vezu prema ljepotama i vrijednostima našega mora itekako je ljudski vrijedno, dapače hvalevrijedno. Hrvatski Jadran i bez nafte ima dragocjenosti koje radi sebe i budućih naraštaja moramo s ljubavlju čuvati i mudro koristiti na opću dobrobit.