Vijenac 552

Poezija

Holokaustos

Franjo Džakula

Na Brijegu Rana samuje tišina.

Uskrsle kosti ispod puti vire,

Sulice bodu moždane daljina.

 

Iz tame jutra polako izvire

Veliko oko uplašene zore.

Na usni bóra žute kapi mire.

 

Pepeo, oblak, sivu večer more,

Zatiru svjetlo, obrubljuju oko,

I mrtve usne poput sive kore.

 

Divlji ružmarin što živi visoko

Sa lica brijega kolje mlade klice

Zelenom iglom, krvnički duboko.

 

Gdje se kupina izlegla u žice,

Kaležu zemlje dala kapi krvi,

Prah je drveća, carstvo moćne ptice.

 

Po suhoj koži plešu blijedi crvi,

Rastaču spomen na mrtve sirote

Od ljudske ploti, usirene krvi.

 

Iz dana u dan svoju gnjilež kote,

U noć obučene crne ptice lete

I zoblju s grana tragove korote.

 

Gledam kako čudan pauk plete

Pomirne žrtve, iz blizine siječe

I modre duše nevine i svete.

 

Ozgor tišine ko da nekog liječe.

Svakom pored križa jedan bijeli krin

Kraj čaše žuči što žuti i peče.

 

Vrijeme će gonetat  je li isti sin

Svih ovih žena, snova nevinima.

A smrt pajac šuti, igra zadnji čin.

 

Ugarci šume šumit će nad svima,

Kameni pokrov bit će bijela cesta,

Nerazum će ostat zalog budućima.

 

Nemušt šapat vjetra, strašnoga mjesta,

Osjeća korijenje, djeca vječne noći:

Nesvijest sjećanja što domalo nesta.

 

Nisam se ufao da ću ikad moći

Vidjet vijenac trnov mučenika,

Velikoj Rijeci da ću ipak doći.

 

Tko me to vodi tragovima krika?

U pelerini tamna žena stoji.

Je li spasenje ili sestra zloći?

 

I otkuda brijeg što mrtve broji

Prilazi k meni kada pada tama,

Zašto me ovom snomoricom poji?

 

S nemirom duše ostavlja me sama

Jezivim pticam, kosi oštrih  krila,

I staklom neba što me znojem znoji.

 

Oštre kosti rogača poput pila

Pletu  krune brijezima, meću znamen,

Brišu imena gdje su nekad bila.

 

I neće ostat na kamenu kamen.

Žalobna molitva tiho prati svijet,

Na rubu neba križevi i plamen.

 

Razbito zvono. Leži kamen cvijet.

Pupovi šafrana otkinuti mile,

Dolutale pčele, čudnog roja let.

 

A kose mrtvih lete poput svile

Spletene trnjem kraj Velike vode

U pokoju noć. Mrtve zvijezde gnjile

 

Tamo gdje duše prognanika hode.

Ulice i kuće u ognju se nižu.

Zla koračaju, i zločine plode.

 

 

 

I vidjeh grad obješen na križu,

Tek toranj ostade ponižena lica,

Grli drago ime. I kako se nižu

 

Polja križeva s vlatima krunica.

Pokoj je, mir. Hladan vjetar njiše

Crne velove duša nesretnica.

 

Plamenim kistom čudan Slikar riše

Mjesečevom suzom zadnje spomene.

A ugljen lipa sve tiše i tiše

 

Posipa oči, duplja, suši mrene.

Šuljaju se zmije s mandragore,

Sipaju otrov k’o željezo kiše.

 

Između kama, u cik rane zore

Prošli su kroz kuće istopljene

Gledajuć sužnje kako živi gore.

 

Polusan! K’o da krv kapa na mene.

Usireno cvijeće u vodi kraj kista,

To Slikar grozom riše uspomene.

 

Polomljen križ s udovima Krista

Jasen opleten. Tjelesa se njišu.

O, skinite ih da u platna čista

 

Povijemo kosti, zamolimo kišu

Da ih sakrije u modrine neba,

Gdje oblaci rastu i nebo udišu.

 

Kraj kolja loza što nikom ne treba

Čuje se čudna harmonija boli,

Na túge lica kuka pandže vreba.

 

Prognane duše sitna kiša soli,

Nečije poruke zgažene u vodi,

U dječjoj torbi pljesniv komad hljeba.

 

Raspršen roj zvijezda k nekom hodi,

Veliki Alkemičar negdje čeka

U prasku boli nove da izrodi.

 

Mati Svemira skrivena, daleka,

Ćuti na zemlji memljiv miris zraka.

K umornoj zemlji žuti mjesec brodi.

 

Koraci se čuju, negdje miris maka

Crvèni bijele križeve ko plamen,

S prozora neba od utjehe laka

 

Njegova ruka riše isti znamen

Svim položenim u iste ravnine

Svakomu vijenac i nadgrobni kamen.

 

A ljudi izlaze polako iz tmine.

Pored pragova gdje je umro grad

Zjene im ištu Slavonske planine.

 

Sotona utrobam zatomljuje glad.

Čujem, netko kune, možda moli?

Upaljenim okom traži zelen hlad.

 

U snu stadoh listat slike boje boli,

Modru zelen što je ostavi Chagall,

Samac gudalu prahom strune soli.

 

Gle, Munch s mumijama izlazi na bal!

Lubanje s tijelom razuđene žute,

On ostavlja gradu mutne rijeke val.

 

Police muzeja čuvat će vedute,

Za herbar povijesti, bijeli runolist.

Samo budući koji se ne slute

 

Naći će ponekad sasušeni list

U zapisima čudnog sveznadara,

Sasušenu boju uz potrošen kist.

 

 

 

 

Zima, 2015.

Vijenac 552

552 - 30. travnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak