Vijenac 552

Likovna umjetnost, Naslovnica

Izložba Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole, Muzej za umjetnost i obrt, travanj–kolovoz

Herman Bollé u svjetlu današnjice

Anita Ruso

Izložba je jedinstvena zbog slojevita prikaza Bolléa, graditelja proganjana zbog pretjerivanja s dekoracijom, ali istodobno vrlo darovita arhitekta i restauratora čije kontroverzne epizode nisu zanemarene u postavu

 

 

„Vandal, falsifikator, jedan od glavnih krivaca katastrofe hrvatske povijesti“, kontroverzni Herman Bollé, arhitekt bez završena fakulteta, purist i obožavatelj neostilova, svojedobno omražen i kritiziran, danas se predstavlja izložbom autora Dragana Damjanovića u Muzeju za umjetnost i obrt u novom, revaloriziranom svjetlu kao graditelj hrvatske metropole.

 


Obnova zagrebačke katedrale prezentirana na izložbi / Snimio Mirko Cvjetko

 

 

Crpeći iz okoline u kojoj se rodio i živio (Köln, 1845) Bollé je stvorio platformu vlastitoga poimanja arhitekture i njezinih vrijednosti u skladu sa svojim vremenom i klimom razvijenom oko restauracije nedovršenih srednjovjekovnih crkvi na području srednje Europe. Bollé je odrastao uz gradilište kölnske katedrale. Imao je priliku vidjeti kako se na njoj isprepleću tehnička dostignuća 19. stoljeća i estetske zamisli njezinih prvih graditelja i projektanata. Školovao se u Kölnu na Obrtnoj školi te je prošao specijalizaciju za sakralnu arhitekturu u atelijeru uglednoga njemačkog arhitekta Heinricha Wiethasea. U Beč se preselio 1872. Tada je stupio u atelijer Friedricha von Schmidta, najpoznatijega neogotičkog arhitekta u Austro-Ugarskoj. Kao Schmidtov učenik radio je uzduž Europe na brojnim projektima.

Posjet Rimu 1875. urodio je susretom s prvim hrvatskim povjesničarom umjetnosti Izidorom Kršnjavijem i biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, s kojima će poslije u Hrvatskoj surađivati na brojnim projektima obnova i novogradnji. Schmidt je Bolléu povjerio izgradnju vlastitih projekata za đakovačku katedralu, palaču HAZU-a i pregradnju Crkve sv. Marka. Kada je preuzeo ulogu restauratora zagrebačke katedrale 1879, Bollé se preselio u Zagreb. Upravo nas ta restauracija uvodi u izložbu Herman Bollé, graditelj hrvatske metropole, koja se može pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt do 23. kolovoza.

Arhitektura kao Gesamtkunstwerk

Izložba započinje osvještavanjem posjetitelja da je upravo zgrada Muzeja za umjetnost i obrt u kojoj se nalaze prvi i najveći izložak na izložbi te da na licu mjesta mogu vidjeti opsežan Gesamtkunstwerk: cjeloviti projekt koji je do posljednjega detalja projektirao i dizajnirao arhitekt čija se 170. godišnjica rođenja obilježava upravo ove godine. Muzej za umjetnost i obrt izgrađen je prije 135 godina kao produkt Bolléova odobravanja i nasljedovanja teorije Gottfrieda Sempera, koji je temelj svih likovnih umjetnosti i arhitekture vidio u radovima umjetničkog obrta. Posljedica takva shvaćanja umjetnosti urodila je Bolléovim utemeljenjem Obrtne škole sa svrhom unapređenja obrta u Hrvatskoj.

Povijest zagrebačke prvostolnice i njezina restauracija pod Bolléom snažan je i dojmljiv početak izložbe o arhitektu koji je na zagrebačku arhitektonsku scenu uveo neostilske europske trendove usprkos javnom nezadovoljstvu budućih modernista okupljenih u Društvo hrvatskih arhitekata. Nadasve puristička obnova zagrebačke prvostolnice, iz koje je redom „čistio“ sve povijesne slojeve, kao i uklanjanje Bakačeve kule, kojom se razbio jedinstven sklop bedema Kaptola, bila je i ostala bolna točka u povijesnoumjetničkim raspravama. Crno-bijeli printovi sačuvanih fotografija u visini zida na samu početku izložbe prikazuju unutrašnjost katedrale pogođene potresom 1880. Popratni nacrti i umjetnički artefakti kao što su sačuvani mramorni fragmenti koje je Bollé izbacio iz katedrale zaokružuju na efektan način tu tematsku jedinicu. Maketa katedrale u mjerilu 1:100 u središnjem je dijelu druge prostorije u kojoj se nastavlja tema restauracije prvostolnice s naglaskom na fenomen Bakačeve kule i na tornjeve prvostolnice. Njihovu visinu od 108 m nije nadmašio nijedan neboder u Zagrebu, uključujući i onaj posljednji u Strojarskoj ulici, arhitekta Davora Matekovića. Prikazani su odnosi visina tornjeva i najviših zagrebačkih nebodera.

 

 


Kupola Bolléove crkve na Mirogoju / Snimio Mario Krištofić

 

 

Topovima na Bolléa

Viktor Kovačić o Bolléovim tornjevima stolne crkve zagrebačke kaže: „Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ Nova generacija arhitekata okupljenih oko Stjepana Podhorskog, Viktora Kovačića, Vjekoslava Bastla i Ede Šena smatrala je da je Bolléova arhitektura opterećena lažima i prividom o raskoši minulih stoljeća. Oni su se zalagali da se sačuva renesansna Bakačeva kula, koja se nalazila ispred obnovljenoga pročelja katedrale. Kovačić je držao da „čuvanje spomenika neće ni najmanje smetati Zagrebu pri njegovu mijenjanju iz osrednjega kulturnog grada u moderni veliki grad“, dok je Kršnjavi ustrajao u rušenju kule izjavljujući: „Kada padne ta nakaza i Zagrepčani uvide kako je lijepa njihova katedrala, neće se naći nitko tko bi kulu poželio natrag, pa čak ni Klub hrvatskih arhitekata.“ U zimu 1906/7. pala je Bakačeva kula. Gjuro Szabo nije birao riječi kada je kritizirao Bolléa: „Silna je bila cjelina crkve s okolnim kulama. Toga je moralo nestati, a glavni uzrok bila je neizmjerna umišljenost gospodina Bolléa, koji je obnovljenu crkvu smatrao doista nekakvim remek-djelom... pa je radio godinama, da prednji zid sa knjižnicom i Bakačevom kulom odstrani, da se njegova strahota bolje vidi.“ Stjepan Podhorsky stao je ipak u obranu Bolléa tvrdeći: „Stanoviti viši krugovi htjeli su rušenjem Bakačeve kule, tog vriednog spomenika, osloboditi i otkriti pročelje stolne crkve, koja bi tako, po njihovom mišljenju, davala ljepši dojam. Smišljeno-učinjeno! Bollé, kojemu se kod nas pripisuje toliko krivnje za mnogo toga, pa i za rušenje Bakačeve kule uopće ne dolazi u obzir, jer je upravo on izradio, po uzoru francuskog arhitekta Viollet-le-Duca obnovu Bakačeve kule. Netočno je s toga, da je Hermann Bollé dao srušiti kulu, jer nije imao niti naloga, niti prava rušiti jedan historijski spomenik…“ Mnogim citatima Bolléovih neistomišljenika o njegovoj pretencioznosti i uništavanju hrvatske kulture na izložbi je prikazana i negativna atmosfera koja je bujala oko Bolléa.

 

 


Bolléov interijer zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt na fotografiji Griesbacha iz 1931.

 

 

Bogato nasljeđe koje je Bollé ostavio iza sebe i koje je u velikom dijelu zbog svoje uronjenosti u purističku filozofiju bilo prozivano i osuđivano prezentirano je na izložbi širokim rasponom izloženih nacrta, koji zadivljuju gotovo nadrealnom točnošću i virtuoznošću, gdje uočavamo i arhitektove nesvakidašnje crtačke sposobnosti. Oni su svjedoci duha historicizma koji je s Bolléom zapuhao na sve strane u sjevernoj Hrvatskoj. Prvi put prikazani su i njegovi crteži iz obiteljske ostavštine nastali na putovanjima po Njemačkoj i Italiji 1860-ih i 1870-ih. Nacrti oltara, ikonoklasta i različitih projekata za gradnje ili obnove brojnih crkava po Hrvatskoj svjedoče o stvaralačkoj širini arhitekta koji se sa oko 150 ostvarenih projekata definitivno ubraja u najproduktivnije hrvatske arhitekte. Osim na zagrebačkoj, Bollé je vodio restauratorske radove i na križevačkoj i pakračkoj katedrali te crkvi u Mariji Bistrici. Franjevačke crkve u Iloku i Zagrebu, crkve sv. Ane u Križevcima, također su prošle kroz njegove restauratorske zahvate. Osim toga izloženi su i predmeti opreme sakralnih prostora poput svijećnjaka iz grkokatoličke crkve u Križevcima i carskoga prijestolja iz grkokatoličke konkatedrale sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu koji su rađeni po njegovim nacrtima. Premda se zbog širokoj javnosti poznate povijesti zagrebačke katedrale Bollé često smatra neogotičarem, on je u karijeri pokazao zavidno poznavanje brojnih drugih stilova gradeći stilski raznolike građevine koje se prepoznaju u lepezi neogotičkog, neobizantskog, neoromaničkog, neorenesansnog izričaja, ali i u pokušaju da u suradnji s Kršnjavim stvori takozvani hrvatski narodni stil. U tom smislu posebno je zanimljiva izložbena cjelina sobe stolara Dragutina Turkovića izvedene za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. u hrvatskom narodnom slogu. Bolléovi suradnici Iso Kršnjavi i biskup Strossmayer, kao i ban Khuen Héderváry za čije je vladavine bio odgovoran za brojne projekte, na izložbi su prikazani u portretima Vlaha Bukovca. Izložba daje uvid i u privatni Bolléov život. S obiteljskim fotografijama i privatnim predmetima približavamo se cjelovitom liku restauratora i arhitekta Bolléa.

 

 


Izvedbeni projekt za glavno pročelje Škole i Muzeja za umjetnost i obrt, 1887. / Snimio Dragan Damjanović

 

 

Izložba posvećena radu Hermana Bolléa kulturna je ostavština za širu javnost, koja konačno ima priliku upoznati graditelja odnosno restauratora nadbiskupskog dvora, Crkve sv. Marka, Marijine crkve na Dolcu, franjevačke, pravoslavne, grkokatoličke i evangeličke crkve, kapele na Ilirskom trgu, palače Pongratz i kuće Stanković na Trgu bana Josipa Jelačića, vile Živković-Androwski u Jurjevskoj ulici, vile Weiss na Pantovčaku, palače Odjela za bogoštovlje i nastavu Hrvatske zemaljske vlade, fontane i meteorološkog stupa na Zrinjevcu, Muzeja za umjetnost i obrt, zgrade HAZU-a, Kemijske škole (danas Knjižnica HAZU-a). Posljednji Bolléov projekt za arkade i kapelu Krista Kralja na Mirogoju prikazan je u sklopu posljednjega dijela izložbe, koji se odnosi na njegove neorenesansne radove. Groblje Mirogoj Bolléova je najvažnija novogradnja uopće i arhitektonsko remek-djelo koje stavlja zagrebačko groblje uz bok najljepšim grobljima u Europi. Jedan je od zanimljivijih izložaka i zrcalna maketa Igora Kozline i Ivana Capana mirogojskih arkada.

 

 


Bollé na fotografiji Atelijera Varga, 1902.

 

 

Osim što se velik broj Bolléovih realiziranih projekata može vidjeti in situ, treba obratiti pozornost na inovativne detalje čeličnih okvira postavljenih na četiri lokacije u gradu. Naime, ispred HNK-a, na glavnom gradskom trgu, na Trgu sv. Katarine i na Mirogoju postavljeni su stalci na kojima se nalazi, nažalost vrlo primitivno dizajnirana, karta grada s označenim Bolléovim projektima. Sami okviri, zamisao jednostavno i efektno realizirana u arhitektonskom studiju Skroz, postavljeni su tako da kroz njih vidimo jednu cijelu Bolléovu građevinu. Nažalost, ta izvrsna ideja ostat će mnogima enigma budući da nigdje na okvirima nije naznačena njihova prvobitna svrha.

Arhitektura kao ljudska vrijednost

Izložba nas potiče na problematiziranje vrijednosti i ljepote o kojima su se u vrijeme Bolléa vodile bitke na ratištu arhitektonsko-urbanističke misli. Otužne betonske zgrade iz kojih pogled puca na druge otužne betonske, ili eventualno staklene, konstrukcije postaju stvarnost mnogih protiv koje gotovo nitko ne diže glasa skrivajući se pod krinkom neimaštine. Čovjeku urođena čežnja za ljepotom i vrijednostima izbačena je s liste ljudskih potreba na temelju laži da je skupa i neisplativa. Jer komu još treba ljepota i vrijednosti za preživljavanje? Zaklinjemo se da nam nisu potrebne i gazimo ih tenkom funkcionalnosti koja je sama sebi svrhom. Zašto smo pod krinkom naprednih tehničkih dostignuća odlučili biti nenapredni u humanosti? Možda nam ne treba post-neorenesansa, ali treba nam novi pogled na vrijednosti koje smo izbacili i zlobno i oholo ih zamijenili ekonomskom isplativošću. Neka nam stoga i ova izložba bude smjernica u traženju istinskih ljudskih vrijednosti.

Na koncu valja naglasiti da jedinstvenost izložbe dolazi do izražaja upravo u slojevitom prikazu Bolléa, koji je bio proganjan zbog pretjerivanja s dekoracijom, ali je bio i nadasve darovit arhitekt i restaurator čije kontroverzne epizode nisu zanemarene u postavu. Autor izložbe Dragan Damjanović zaokružio je njome svoja brojna istraživanja o Bolléu, objavljena i u monografiji posvećenoj arhitektu.

Vijenac 552

552 - 30. travnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak