Glazba kao put iskupljenja

Iz sveg glasa, peti dugometražni igrani uradak kanadsko-francuskoga redatelja Françoisa Girarda glazbena je drama, čime u potpunosti slijedi tematske i žanrovske preokupacije toga osebujnog filmskog autora. Ako je pritom primjerice Trideset i dva kratka filma o Glennu Gouldu (1993) strukturiran kao niz vinjeta o istoimenom nadarenom klaviristu, a Crvena violina (1998) kroz stoljeća prati više vlasnika jedne violine, Iz sveg glasa u središnjicu smješta neprilagođenoga i nadarenoga jedanaestogodišnjaka. Dječak nakon stradanja samohrane i alkoholu sklone majke, uz pomoć školske ravnateljice i oca što ga ne želi priznati, postaje član državnoga zbora vršnjaka. Njegov je razvojni put rekonstrukcija temeljnih postulata što potvrđuju pradavnu rimsku izreku od trnja do zvijezda. No prepreke su na dječakovu putu čak trostruke i tiču se osobnoga habitusa, institucionalne sumnjičavosti te profesionalne ljubomore konkurenata. Nadvladavanje je prepreka istoznačno sa zrelošću i stvaralačkim samoostvarenjem koje ipak nije nužno i dugotrajno upravo zbog promjena glasovnih sposobnosti u odrastanju. Ujedno, u znatno manjem narativnom segmentu i otac naposljetku svojoj obitelji priznaje davni preljub i sina pa je u samoj završnici moguća i dječakova inkorporacija u tu temeljnu društvenu zajednicu. U ranijem nedostatku očinske zaštite ulogu mentora preuzima vođa zbora, a njegov odnos s dječakom razgranava se u kontekstu stvaralačkoga i institucionalnoga.

Mladi Garrett Wareing u središnjoj ulozi daje potrebnu svježinu filmu

U građi Iz sveg glasa razabiremo često variranje strukturalnih opozita. U prostornome se smislu suprotstavljaju teksaška zabit i elitna škola na Istoku, koja se zatim interpretira kao jezgra stvaralaštva nadograđena čestim turnejama i završnim nastupom u New Yorku. Ako se pak ravnateljica teksaške škole prvobitno razmatra poput opreke neučinkovitoj majci, njezina se uloga uslojava u odnosu s dječakovim mentorom, ali i ravnateljicom glazbene škole. Nadalje, daroviti je dječak egzistencijalna suprotnost novome cimeru kao i izrazito nadarenome dječaku, zvijezdi zbora. A kako je taj dječak čak i izgledom nalik profesoru, mentorovu kolegi, isprva nesklonu protagonistu, uspostavljaju se višeslojne suprotnosti. Suprotnosti čiji udjel u završnici postaje prijeloman.

Scenarist Ben Ripley uglavnom uspješno restrukturira arhetipske žanrovske, pa čak i mitske obrasce, te usprkos nenametljivoj prepoznatljivosti i predvidljivosti filmske strukture ipak oblikuje zanimljiv predložak na kojem Girard gradi razmjerno preciznu cjelinu. No nije upitno da je Iz sveg glasa ipak srednjostrujaško ostvarenje. U tome filmu nema velikih iznenađenja kojima bi se cjelina djela podigla na iznimnu kvalitativnu razinu, premda sadrži pregršt dojmljivih segmenata. Pritom ne uočavamo ni natruhe klišeiziranih postavki, jer Ripley i Girard oblikovanju filmske narativnosti pristupaju s razvidnom naklonošću prema egzistencijalnom putu mladoga središnjeg lika i ostvarenju njegove biti putem glazbe.

A glazbene su sekvence vrhunski doseg Iz sveg glasa. Svježina mladenačkoga očitovanja remek-djela klasične vokalne glazbe razmatra se dvojako. Nije posrijedi tek vrsno izvježban talent, već je pritom doslovce riječ o božjem daru, kako navodi sam mentor čitavoga zbora, ali i središnjega lika. Nema dvojbi da je pritom znatan udjel kršćanskoga segmenta glazbenih klasika sa završnom izvedbom Händelova Mesije i glasovitom Alelujom. Poistovjećenje je glazbenoga s božanskim potpuno i pritom čak nadrasta puku filmsku razinu i postaje otponcem pročišćenja mladoga pjevača, potpunoga sklada njegove osobnosti. Redateljski postupci Françoisa Girarda podcrtavaju razvojni put i puni doseg toga pročišćenja. Uporaba je uskokutnoga objektiva prijelomna, jer ako je protagonist u prvome planu završne izvedbe, nadarena je zvijezda zbora u drugome zamućene žarišne duljine, čime se osuđuju njegovi ljubomorni postupci. Postupci koji su zamalo naštetili protagonistovu samoostvarenju i nastavku školovanja. No izmjene žarišnih duljina u nizu kadrova i scena postaju Girardov samosvojan rukopis, odnosno autorskim se komentarom naglašava uloga pojedinih likova i njihov trenutni status u okviru narativnosti. Pitka filmska fotografija Davida Franca tek djelomice odražava nasljeđe baroknoga slikarstva, a zbog svrhovitoga izbora boja i primjene svjetla njezin je značaj i psihološki u percepciji gledateljstva. Premda se skladateljski dosezi Briana Byrnea naizgled gube među remek-djelima klasične glazbe, učinkovitost im je ipak znatna, jer ocrtavaju i emotivna stanja likova.

U glumačkome postavu uočljivo je nenametljivo iskustvo Dustina Hoffmana u ulozi mentora, uravnotežena snaga Kathy Bates kao ravnateljice glazbene škole te tek nešto manje Debre Winger, koja tumači ravnateljicu škole u Teksasu. I Eddie je Izzard u ulozi mentorova najbližega kolege unio potrebnu ambivalentnost pomalo uštogljena profesora britanskoga podrijetla, dok se Josh Lucas dosljedno snašao u ponešto svedenoj ulozi oca. No upravo mladi Garrett Wareing u središnjoj ulozi unosi potrebnu svježinu. Girard je redateljskim vodstvom znao iskoristiti glumačku i glazbenu nadarenost, a suzdržanost dječakove glume s povremenim eksplozivnim iskoracima obogatila je film.

Iz sveg glasa lako je gledljivo filmsko ostvarenje, možda bez većih iskoraka iz srednje struje, ali i bez većih stvaralačkih pukotina koje bi se prije svega mogle odnositi na motivaciju nekih likova te svakako s briljantnim očitovanjem glazbe, zbog kojega se naposljetku može označiti uspjelim u okvirima žanra, iako ne i sasvim iznimnim.