Glazba kao cjelovečernji film

U subotu, 12. rujna ove godine, David Gilmour nastupit će u rasprodanoj pulskoj Areni. Ulaznice su razgrabljene u rekordnih pola sata, pa će mnogi ljubitelji slavnoga gitarista i pjevača ostati pred vratima.

Pitanje otkud takva potražnja bespredmetno je, kao što je suvišno i pitanje je li nezapamćen interes publike više proizlazi iz atraktivnosti njegova solo opusa ili iz bezvremenske privlačnosti djela koje je stvorio (ili pomogao stvoriti) u postavi grupe Pink Floyd. Podsjetimo, Gilmour je u sastav primljen potkraj šezdesetih, u trenutku kad je postalo svima jasno da Syd Barrett više nije kadar funkcionirati ni na jednoj razini: skladateljskoj, pjevačkoj, instrumentalističkoj.

Pink Floyd – dečki iz Cambridgea

Gilmourova samostalna turneja (ne slučajno) poklapa se s najavama novoga studijskog solo albuma, predviđena za jesen. No bez obzira na nedvojbenu vrijednost pojedinih Gilmourovih (ili Watersovih) samostalnih radova, trajan poticaj za svu medijsku prašinu gotovo beziznimno je povezan s umjetničkim i komercijalnim brendom Pink Floyda – institucije koja se lani po svemu sudeći zauvijek oprostila s publikom i potpisala finalni album u karijeri, The Endless River.

Deseci knjiga i stotine osvrta, eseja i članaka ispisano je o grupi Pink Floyd u pokušaju sažimanja njihove glazbe u racionalne okvire, i objašnjavanja njihova neizmjerna utjecaja. No o kvartetu iz Cambridgea koji je šezdesetih i poslije učinio dubok rez na tkivu popularne kulture najslikovitije govori događaj iz stvarnog života: u sudskom okršaju s vlastitom diskografskom kućom EMI grupa je 2010. uspjela ishoditi zabranu digitalne prodaje svoje glazbe u obliku pojedinačnih pjesama. Razlog? Albumi se, kažu, moraju konzumirati u cijelosti, a ne u izdvojenim komadićima.

 Tvrdoglav ali logičan stav razotkriva gotovo zaboravljeni pogled na svijet koji su, uostalom, sami počeli kreirati već s prvim taktovima Astronomy Domine – uvodne teme prvijenca The Piper At The Gates Of Dawn. Naime, album nije samo zbroj potencijalnih singlica i dopunskih pjesama, nego cjelovito djelo povezano unutarnjom umjetničkom logikom. Izvojevana sudska pobjeda važna je i danas, kad svijet diskografije leži na posve drukčijim temeljima – onima koji digitalne „singlove“ i izdvojene pjesme guraju u prvi plan, potiskujući vrijednost albuma koji se, kako je jednom naglasio Lou Reed, mora slušati onako kako se gleda cjelovečernji film: u komadu.

Prije monumentalnog ostvarenja The Dark Side Of The Moon, flojdovci su s pravom smatrani prinčevima britanskoga rock-undergrounda. Osnovani su 1965, a u početku ih je predvodio ekscentrični Barrett, koji je naziv za grupu skovao iz imena dva bluesmana iz svoje zbirke ploča (Pink Anderson i Floyd Council). On je skladao većinu pjesama za spomenuti debi: Piper je ostao ugrađen u temelje engleske rock-psihodelije, no bio je to tek početak. Nakon Barrettova odlaska kormilo su preuzeli Roger Waters i David Gilmour, a grupa je neprestano evoluirala, mijenjala se i eksperimentirala, napredovala i pritom ponekad činila grandiozne greške; primjerice dvostruki album Ummagumma (1969) školski je primjer nepotrebna rock and roll-ekscesa, dok je, nasuprot tome, obilno orkestriran Atom Heart Mother iz 1970. primio više udaraca kritike (i samih članova) negoli je zaslužio. Važnije od svega, bilo je očigledno da ih vodi nezasitna kreativna glad. Radili su i glazbu za filmove, surađivali s redateljima kalibra Michelangela Antonionija, no Meddle je bio ostvarenje kojim su Pink Floyd počeli najprepoznatljiviju eru.

On je sadržavao sve elemente iz kojih će grupa istkati svoju autorsku i izvođačku estetiku: dramatične elektroničke pasaže (One Of These Days) sjetne akustične balade (A Pillow Of Winds) i suvremenu meditativnu glazbu s korijenima u psihodeliji, ali veoma melodičnu, fokusiranu i jedinstvenu u svojoj ugođajnosti: premda je bila razvučena na čitavu B-stranu nekadašnje LP-ploče, tema Echoes još opčinjava.

Zahvaljujući tehnološkim promjenama koje su glazbu zahvatile ranih 70-ih, svaka je konceptualna zamisao lako mogla biti provedena u život. A flojdovci su ih imali mnogo. Besprijekornom produkcijom širom su otvorili vrata dotad nepoznatu slušalačkom iskustvu, pri čemu se zvučna inovativnost stapa s konvencionalnim rock-dionicama u cjelinu koje ugođajnost prati dinamiku Watersovih pesimistično intoniranih tekstova. Sumorne teme o ljudskoj pohlepi, starenju i prolaznosti, o mentalnom propadanju, ludilu i smrti ni jedan sastav prije njih nije uspio sažeti u tako magnetski privlačan paket.

Razglašeni niz albuma od Dark Side Of The Moon (1973) i Wish You Were Here (1975), preko podcijenjenog Animals (1977) i precijenjenog The Wall (1979) ostavit će neizbrisiv trag u podsvijesti široke publike i promijeniti pravila funkcioniranja diskografske industrije, na dvjema razinama: koncertnoj i studijskoj. Naime, tehnologija je nakon toga postala neizostavan stvaralački alat – alat koji ni punk-nihilizam nije uspio dovesti u pitanje, svim revolucionarnim pokušajima usprkos.

No monumentalnost albuma The Wall ujedno je vrhunac priče o velikom projektu. Njihov put iz prve polovine osamdesetih posut je trzavicama i osobnom netrpeljivošću, koja je dovela do urušavanja kreativne jezgre Waters-Gilmour. Nakon Watersova odlaska ništa nije moglo ostati isto, ali to je ionako prestalo biti važno. Nadahnuće je presahnulo, ali brend Pink Floyda postao je, i ostao, simbolom ambicioznosti, perfekcionizma i discipliniranosti. I to unutar formata koji je (upravo suprotno) izrastao iz spontane razbarušenosti.