Festival u tranziciji

 Dani hrvatskoga filma u 24. izdanju pokazali su se festivalom važnih, a u nekim segmentima i korjenitih promjena, te su time uglavnom opravdali pretpostavku iznesenu prije godinu dana na ovim stranicama, o tome da će uslijediti podizanje njihove organizacijske, koncepcijske i programske razine. To je bilo nužno jer je nekadašnji križanac smotre i festivala unatrag nekoliko godina zapao u ozbiljnu krizu u svim trima segmentima, pa su promjene u izvedbi nove direktorice Dana Zdenke Gold i njezine producentske tvrtke Spiritus Movens, kao i umjetničkog ravnatelja Željka Luketića te izvršnih producentica Vlatke Jeh i Ivane Sansević, bile neizbježne i praktički nasušno potrebne. Od ovih su Dana tako nove festivalske lokacije kina Europa i Tuškanac, pri čemu se u prvom kinu prikazuju filmovi u konkurenciji, a u drugom popratni programi poput retrospektive Nikše Fulgosija, redateljskih pokušaja znanih glumica i glumaca te filmova realiziranih u okrilju Akademije dramske umjetnosti, čitava manifestacija traje dan kraće nego dosad, a Dani koncepcijom sad izgledaju kao pravi festival, a ne tek kao ne uvijek suvislo složena smotra domaće filmske produkcije ostvarene tijekom posljednjih dvanaest mjeseci.

Kadar iz filma Piknik Jure Pavlovića, pobjednika ovogodišnjih Dana hrvatskoga filma

Uvedena je i novina da publiku kroz blokovski segmentirane programe konkurencije, redovito podijeljene po određenim tematskim poveznicama, vode znana glumačka imena kakva su ona Nine Violić, Ksenije Marinković i Katarine Bistrović-Darvaš, a na otvaranju festivala svojevrstan su šou-program, nažalost nedostatno osmišljen, mahom neduhovit te odveć oslonjen na improvizaciju i šarm glumačkoga dvojca, priredili Goran Navojec i Filip Šovagović. Kako smo pisali u prošlom Vijencu, promjene su dovele i do nekih nejasnih i nedovoljno promišljenih odluka poput one da se u konkurenciji dokumentarnih filmova s objašnjenjem da Dani neće biti festival repriznih projekcija ne prikažu odlični naslovi Goli, Djeca tranzicije i Lijepo mi je s tobom, znaš, što bi bilo sasvim u redu da u konkurenciju nisu uvršteni i u konačnici nagrađeni filmovi Veruda – film o Bojanu Igora Bezinovića te eksperimentalno-dokumentarni Rakijaški dnevnik Damira Čučića, prikazani, a u slučaju prvog naslova i nagrađeni na nedavnom ZagrebDoxu. Ako Dani i dalje namjeravaju vrednovati kompletnu prošlogodišnju domaću filmsku produkciju i najbolje nagraditi, odluka o isključivanju triju spomenutih ostvarenja i u tom je kontekstu problematična, jer se može s uvjerljivim argumentima pretpostaviti da u jačoj dokumentarnoj konkurenciji nagrade ne bi otišle u svakom slučaju uspjelim i vrijednim dokumentarcima Veruda... i Razred autorice Vesne Čudić.

Borba protiv stereotipa

Naslovu Veruda – film o Bojanu Veliki žiri, koji su činili producentica Vanja Jambrović, redatelj Mladen Đorđević i filmski kritičar Dragan Jurak, dodijelio je posebno priznanje za režiju, a film je osvojio i nagradu Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji dokumentarac. Posrijedi je ostvarenje snimljeno tijekom svega tri dana, što se u sirovoj i gruboj izvedbi dobrano i vidi, no koje tehničke nedostatke u dobroj mjeri uspijeva prikriti i učiniti manje bitnima ne samo spretnom režijom koja dodatno naglašava autentičnost pristupa nego i intrigantnošću sudbine naslovnog protagonista. On je mladić iz Pule u dobi od 24 godine iza kojeg je nedavno odslužena višegodišnja zatvorska kazna te iz čijeg se držanja tijela, načina govora i cjelokupnoga robusnog nastupa može naslutiti snažna i potencijalno destruktivna energija.

Dok prema vlastitim riječima on tu energiju danas uspijeva obuzdavati, za razliku od vremena kriminalne prošlosti, iz njegove ispovijedi pred kamerom doznajemo detalje te prošlosti, od odrastanja uz nasilnog oca i majku alkoholičarku, preko podnošenja očeva zlostavljanja i njegova bijega od kuće da bi naknadno stigla tek osmrtnica, do vlastitog skretanja u delinkvenciju i kriminal. No Bojan je svjestan vlastitih problema i nedostataka (u tom se smislu neuvjerljivima čine isključivo pozitivne riječi kojima ga u razgovorima s njim opisuju nekadašnje profesorice i profesori), on se i bori protiv svojih mana i tamnih strana te se čini da ih uspijeva potisnuti, a tijekom filma predstavlja se i kao senzibilan te prema sebi realističan i dovoljno kritičan dečko koji se želi i dalje mijenjati na bolje, koji radi na sebi i koji bi želio obnoviti vezu s djevojkom koja ga je napustila, a koju još voli.

Dokumentarac Razred scenaristice i redateljice Vesne Čudić posve je zasluženo osvojio ove godine uvedenu nagradu Žirija za etiku i ljudska prava, a film je nagradila i publika Dana. U djelu koje je intonirano kao borba protiv stereotipa kojima šira zajednica doživljava romsku manjinu i koje je nastajalo nepunih pet godina, autorica izravno prati nekoliko djevojaka iz romskoga naselja Baraka pokraj Darde, nešto manje izravno i članove njihovih obitelji, a u cjelini i čitavu spomenutu romsku zajednicu. Vodeći se statistikom prema kojoj u Hrvatskoj trenutno živi između deset i četrdeset tisuća Roma, da je zbog visokog nataliteta i kratke životne dobi polovina romskog stanovništva mlađa od devetnaest godina te da jedva desetak posto Roma ima završenu osnovnu školu, dok samo četiri posto upisuje srednju, autorica prati mladu Željku i tri njezine prijateljice vršnjakinje koje u početku sve žele završiti nekakve škole, osamostaliti se i započeti bolji život. No dok će ona koja na izboru romske misice na početku ponese formalno laskavu titulu naposljetku s majkom i sestrama završiti u Kanadi, da bismo u epilogu doznali kako tamo želi upisati koledž, preostale djevojke doživjet će različite sudbine. Ono što se autorici neposredna pristupa može zamjeriti jest povremeno nepotrebno posvećivanje prevelike pozornosti efemernostima i slikovitim detaljima, odnosno to da i sama ponekad potpada pod utjecaj stereotipa.

Tjeskobne obiteljske priče

Grand Prix festivala dodijeljen je igranom filmu Piknik redatelja Jure Pavlovića, ostvarenju koje je ponijelo nagradu za najbolje uloge Emira Mušića i Aleksandra Seksana te koje s već itekako hvaljenom i nagrađivanom te Oktavijanom za najbolji igrani film ovjenčanom Kokoškom autorice Une Gunjak, ostvarenjem koje je proglašeno i najboljom manjinskom suprodukcijom, dijeli titule ne samo najuspjelijih igranih nego i najboljih filmova općenito na ovim Danima.

Pavlovićev Piknik, koji je s uspjehom prikazan u programu Generation 14 plus ovogodišnjeg Berlinalea, emotivna je storija o petnaestogodišnjem Sarajliji Emiru koji jednoga ljetnog dana u pratnji socijalnog radnika stiže u posjet ocu Safetu, zatočeniku kaznionice poluotvorenog tipa na Igmanu. Film koji imponira promišljenom, sugestivnom i zrelom režijom, baš kao i dojmljivom atmosferičnošću, narativnim minimalizmom i odličnim glumačkim interpretacijama, vješto se poigrava sa slutnjama i očekivanjima gledatelja pred kojima postupno oblikuje dva središnja lika, njihove učinkovito tek skicirane karaktere i intrigantne dramske funkcije. Dok pratimo razgovor Safeta, koji bi istodobno htio biti i autoritativan i muškarački grub i nježan, s nesigurnim i od oca razumljivo pomalo distanciranim Emirom, te dok njih dvojica na travnatom dijelu zatvorskog kruga nježnosti izmjenjuju i prisnost ostvaruju i u fingiranom boksačkom treningu koji je i supstitut zagrljaja, gledatelj uistinu ima dojam da promatra piknik, a ne tjeskobnu obiteljsku dramu o čijem se zaleđu može samo nagađati.

Također manjinska suprodukcija Kokoška Une Gunjak na Dane je stigla ovjenčana nizom prestižnih međunarodnih nagrada i priznanja, od prikazivanja na festivalu u Cannesu do nagrada osvojenih na festivalima u Palm Springsu, Seoulu, Sarajevu, Los Angelesu, Stockholmu, Tangeru... Sve nagrade i priznanja apsolutno su zasluženi, jer riječ je o uspjelom, dramaturški i izvedbeno zaokruženom, inteligentno napisanom, sjajno režiranom, također naglašeno atmosferičnu i na minimalistički predočene ali vrlo životne i uvjerljive likove oslonjenu djelu u kojem je ratno Sarajevo dočarano u Zagrebu. Kokica iz naslova jednog dana tijekom opsade Sarajeva živa i nemirna stiže u stan šestogodišnje Selme, njezine starije sestre i majke, a kao pomoć gladnim članovima obitelji preko jednog suborca s bojišnice šalje je otac i suprug. No tog je dana Selmin rođendan, i ona vjeruje da joj je otac kokicu poslao kao rođendanski dar pa će poduzeti sve da je spasi kad shvati da je majka želi skuhati.

Ugrožena egzistencija

Nagrada za najbolju režiju također je opravdano dospjela u ruke Hane Jušić, autorice psihološke egzistencijalne obiteljske drame Da je kuća dobra i vuk bi ju imao. Isprva se čini da je u široj obitelji mlade Sandre, njezina supruga te njegovih roditelja, sestre i njezina muža sve u najboljem redu i da tijekom vikend-roštiljade vladaju gotovo idilični odnosi, sve dok Sandra u jednom trenutku, našavši se sama, ne zastane i počne udarati glavom o zid. Kad uskoro uslijede i druge manifestacije njezina pomaknuta duševnog stanja, od toga da čuje kako joj netko od muškaraca dovikuje kurvo preko zakopavanja kotleta u zemlju (svekar joj je mesar) do toga da vidi kako joj sestrin muž šalje lascivne pohotne signale, psihotične tenzije ritmički će početi rasti, a gledatelj će se naći pred efektno predočenom dvojbom što je – ako išta – od onoga što vidi istinito, a što je tek Sandrin umišljaj. Autorica s osloncem na začudne situacije i lagano pomaknute likove spretno kreira ozračje egzistencijalne nelagode i izgubljenosti.

Naposljetku recimo da su Dalibor Barić i Tomislav Babić nagrađeni za najbolji scenarij odlično napravljena, ali hermetičnog i zamornog eksperimentalnog filma Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji, da je nagrada za najbolju kameru pripala Borisu Poljaku za Rakijaški dnevnik, da su Oktavijani za najbolji animirani film dodijeljeni vrlo dobru Životu s Hermanom H. Rottom autorice Chintis Lundgren, za najuspjeliji eksperimentalni film naslovu A.D.A.M. Vladislava Kneževića, za najbolji namjenski film zajednički domišljatim naslovima Lokalni razvoj vođen zajednicom Natka Stipaničeva i Uspavanka Zdenka Bašića te da je nagrada Jelena Rajković za najboljeg redatelja ili redateljicu mlađe od trideset godina pripala Tinu Žaniću za intrigantnu ovisničku egzistencijalnu dramu Manjača.